Nedavno sam u novinama naletio na intervju Matka Sršena, ''nagrađivanog pisca i kazališnog redatelja, a bio je i profesor glume i režije''. Tako piše u novinama. Intervju, naravno, nisam pročitao jer Večernjem listu principijelno ne dam ni lipe za takozvani Premium sadržaj. No i ono što je bilo ponuđeno kao mamac za čitatelja bilo je dostatno da zaključim kako nečitanjem Sršenovih mudrolija ništa ne propuštam.

Veli on u tom ponuđenom istršku ovako: ''Nitko nas neće uhititi govorimo li protiv Crkve ili Plenkovića, ali okružit će nas ta divna hrvatska šutnja.'' Kao Crkva i Plenković su zaštićeni od kritike, i tko god protiv njih pisne nagrabusio je. Fascinantno je kako naoko pametni ljudi mogu, bez da trepnu, lupati gluposti, samo da bi ispali napredni, u trendu.

Naravno, po Crkvi već odavno svatko može lupati kako se sjeti. I ne samo da mu se zbog toga neće dogoditi ništa nego će biti i primjereno nagrađen. Ako ne nekom sinekurom, ono barem lovom za neki novi projekt. Plenkovića što se tiče, glavnostrujaški mediji su ga donedavno, slično kao i svojedobno Sanadera, tetošili jer im je odgovarao više od Karamarka ili nekoga sličnoga, ali HDZ kao takav uglavnom je medijima služio i još uvijek služi kao pokazno političko zlo. Upravo je urnebesno koliko je o najlojalnijem Pupovčevu koalicijskom partneru napisano tekstova u kojima ga se osuđuje za nacionalizam, pa čak i ustašluk. O lopovluku da i ne govorimo! No, izgleda da ni Plenković u očima medijskih stavotvoritelja više nije ''dečko koji obećava''. Sve češće ga novinski goniči na presicama bockaju da je izgubio živce, da je nervozan jer mu stvari ne idu onako kako je zamislio. Ovih dana je temu njegova odlaska načeo i Nacional, a kada njihovi hajkači krenu, to znači da su određene strukture odlučile da se nešto – a to uvijek znači i netko – mijenja.

Čini se da se hajkački orkestar već pomalo uštimava, pitanja Plenkovićeva odlaska već načinju i drugi mediji te političari. Naravno, oporbenim je političarima u opisu posla zazivati odlazak trenutne vlasti, međutim primjetan je u posljednje vrijeme u tim njihovim zazivima novonadošli entuzijazam, pa i stanovito očekivanje. No, ostavimo sad po strani promjenu medijskog narativa o premijeru Plenkoviću, pozabavimo se malo jednim drugim fenomenom koji nije odskorašnji, već je postojano obilježje hrvatske političke scene. To je po svojem prepoznatljivom obrascu postao gotovo ritualni periodični obred, koji bismo za potrebe ovoga teksta provizorno mogli nazvati – ritualno medijsko i pravosudno umlaćivanje pokaznog lopova. Pokazni lopov je uvijek HDZ-ovac, katolik, podrijetlom uglavnom iz krajeva koji se poklapaju s granicama Kuljiševe istočne, primitivne i nacionalističke Hrvatske. Referiram se, naravno, na znameniti Kuljišev tekst, natopljen nepatvorenim urbanim rasizmom, o naprednoj zapadnoj i primitivnoj istočnoj Hrvatskoj.

Fascinantno je kako HDZ-ovci, koji su barem formalno u Hrvatskoj na vlasti dvadeset i nešto od posljednjih tridesetak godina, pokorno i fatalistički pristaju na ulogu pokaznih lopova kao da je u pitanju fatum, usud, kismet, nešto što se ne može promijeniti. Da me se ne bi krivo shvatilo, kradu naši pokazni lopovi, kradu vrijedno i uporno, kradu vješto i nevješto, krkanski i maštovito, kradu gdje stignu, a stignu svugdje… Međutim nije u tome štos, kradu i drugi, takvo smo društvo, neuređeno i korumpirano, a postoji i stanovita volja u pozadini koja kao da stimulira devijantno ponašanje, no drugi dio političkih elita, takozvane lijevi, uvijek nekako izbjegnu pravosudni epilog vlastitih nestašluka. Nemoguće je objektivnom promatraču ne vidjeti taj disbalans između zločina i kazne na hrvatskoj takozvanoj ljevici i takozvanoj desnici. Desnici se na račun dodaje i ono neučinjeno, a ljevici se oprašta i ono učinjeno. U konačnici ispada da je desnica, koju prevladavajući narativ uglavnom izjednačava s HDZ-om, primitivna, šovinistička, lopovska, dok je ljevica urbana, napredna, poštena.

Rekoh, nevjerojatno je ponašanje hadezeovaca svih razina prema tomu fenomenu. Oni se ponašaju kao stanovnici onoga grada iz bajke koji strašnom zmaju ili nekoj drugoj inačici grozomornog čudovišta godišnje ili kako je već utanačeno uredno isporučuju dogovoreni broj žrtava kako bi dalje mogli nastaviti u miru živjeti. Te žrtve, doduše, nisu djevice kao u legendama i bajkama, nego su najčešće ordinarni nitkovi. Tako da ih nitko pretjerano i ne žali, međutim potpuno je kriv princip po kojemu stradavaju da na koncu stvar za zajednicu u cjelini ne može izaći na dobro. Slikovito rečeno, ako su kola zapela u glibu, a kočijaš iz nekoga razloga mlati isključivo desnoga konja – kola će u glibu i ostati.

Od HDZ-ovih bivših ministara osuđenih, onih protiv kojih je vođen ili se još vodi sudski proces te onih zbog stvarnih ili medijski iskonstruiranih grijeha natjeranih na odstupanje mogle bi se već sastaviti dvije-tri vlade zvučnijeg sastava od aktualne vlade. U isto vrijeme baš nijedan esdepeovac ministarskog ranga nije završio iza rešetaka. Zdrav razum nam govori da tu nešto smrdi. Tamo gdje nema ravnoteže, sve stoji nakrivo. Svih ovih godina HDZ-ova elita nije ozbiljno ni pokušala demontirati taj sustav koji kažnjava desne i ekskulpira lijeve lopove niti se ozbiljnije pozabaviti korupcijom, nepotizmom i lopovlukom u vlastitim redovima. To samo govori u prilog činjenici da je HDZ-om odavno ovladano izvana.

Na koncu, da ne bi ispalo kako zdvajam nad sudbinom HDZ-a, treba konstatirati sljedeće: HDZ je tijekom devedesetih bio sredstvo oslobađanja Hrvatske, a nakon toga je postao sredstvom polagane eutanazije države. Svaki pokazni hadezeovac koji završi u zatvoru medijima je novi dokaz da su ''veliki domoljubi'' još veći lopovi, a Hrvatska država promašen projekt. Samo malo pogledajte kako se i uz banalne vijesti u crnoj kronici ubrzo počnu nizati komentari kako je država kriva što je netko premlatio ženu ili upucao susjeda. Stoga je i logično da se u ovoj državi za državne novce snima film ''Koja je ovo država.'' U Hrvatima se polako, metodom kap po kap, zalijeva uvjerenje da možda i nisu dorasli tome da imaju svoju državu i da je možda bolje da njima upravljaju neki drugi. Na žalost, već dulje je vrijeme najveća hrvatska stranka tomu više doprinosi negoli to pokušava zaustaviti i preokrenuti trend. Pokazni lopovi samo su koristan alat u tom procesu.

S druge strane famozne strukture moći, nazovimo ih tako da predugo ne elaboriram, budno paze da ne izraste izgledna alternativa HDZ-u na nacionalno osviještenoj strani političkog spektra. Oko toga se, naravno, svojski trsi i HDZ radi vlastitog interesa. Tako imamo pat poziciju, paraliziranu političku scenu sa zombiziranim HDZ-om, razbijenom i dvostrukim igračima premreženom nacionalističkom opozicijom i anacionalnu ljevicu, još uvijek neprihvatljivu biračkoj većini da bi mogla izravno doći na vlast. Međutim i bez formalnog dolaska na vlast kontrolira, čini se, gotovo sve bitne poluge moći u državi. Osobito u medijima i kulturi. U ozračju divne hrvatske šutnje, neometana, vrijedno radi na rastakanju hrvatske države.

Damir Pešorda

Share
0