Ivica Mandić: Samodostatnost Europe, Velike Britanije, Kanade, Japana i Australije u odnosu na SAD

Povod ovom eseju je izjava prof. dr. sc. Gorana Bandova u središnjem Dnevniku HRT-a (17. 10. 2026.) da Europa može financirati pomoć Ukrajini, ali ne može zamijeniti američku ulogu u oružju, obavještajnim podacima i satelitskoj potpori (HRT, 2026). Esej provjerava tu tezu na široj skupini: Europa (EU i Velika Britanija), Kanada, Japan i Australija. Pokazuje se da skupina po gospodarskoj i demografskoj snazi nadmašuje SAD, da je nuklearno razmjerno slaba i neujednačena, te da joj za izgradnju ključnih strateških omogućavatelja (rano upozoravanje, satelitska povezanost, obavještajni kapaciteti, protuzračna i proturaketna obrana) treba okvirno pet do deset godina.

Zaključuje se da je skupina ekonomski dovoljno jaka za samodostatnost, ali da u kratkom i srednjem roku ostaje strukturno ovisna o SAD-u. Brojke su preuzete iz izvora navedenih u literaturi, a gdje sam ih procjenjivao bez izvora, to je izričito naznačeno.

1. Uvod

Pitanje savezničke samodostatnosti postalo je praktično, a ne samo teorijsko. Washington se, prema Bandovu, približava Moskvi u pitanju dizela i sankcija, najavljuje smanjenje vojne pomoći Ukrajini i pritišće Kijev oko izbora, a odluke nastaju pod utjecajem domaće politike, odnosno cijena goriva uoči američkih međuizbora (HRT, 2026). Ako se SAD povuče ili postane nepredvidiv, ključno je pitanje može li ostatak razvijenog Zapada preuzeti teret.

U literaturi se samodostatnost u obrani rijetko mjeri samo novcem. Razlikuju se tri sloja. Prvi je gospodarska i demografska osnovica, koja određuje koliko se može potrošiti i koliko ljudi mobilizirati. Drugi je odvraćanje, u prvom redu nuklearno, koje određuje može li se suprotstaviti sili s nuklearnim oružjem. Treći su strateški omogućavatelji (engl. enablers): svemirsko izviđanje, rano upozoravanje na lansiranje projektila, zapovijedanje i kontrola, strateški prijevoz, protuzračna i proturaketna obrana. Upravo su ti omogućavatelji, a ne broj vojnika, mjesto na kojem je ovisnost o SAD-u najveća (IISS prema Defense News, 2025).

Esej slijedi redoslijed zadanih pitanja: bruto domaći proizvod, stanovništvo, nuklearni potencijal i vremenski horizont izgradnje strateških sposobnosti. Svako se pitanje tumači kroz Bandovljevu tezu. Metodološka napomena: skupina je definirana kao EU i Velika Britanija (ne cijela geografska Europa), Kanada, Japan i Australija. Šira definicija Europe povećala bi brojke, no uključila bi i Rusiju, što bi bilo analitički besmisleno.

2. Analiza članka: što Bandov tvrdi, a što ne

Članak sadrži četiri međusobno povezane tvrdnje.

Prvo, motiv američkog zaokreta je domaćeg karaktera. Bandov povezuje dogovor o dizelu i ukidanje dijela sankcija s rastom cijena goriva, osobito na istoku SAD-a, koji se prelijeva na cijene u trgovinama i izravno utječe na raspoloženje birača (HRT, 2026). Time američku politiku tumači ne strateškom vizijom, nego izbornim ciklusom. To ima važnu posljedicu: ako je zaokret uvjetovan ciklusom, može se i preokrenuti, ali saveznici ne mogu planirati obranu na temelju pretpostavke da će se preokrenuti.

Drugo, takvi zaokreti nagrizaju povjerenje. Bandov upozorava da SAD ovakvim potezima pokazuju da nisu pouzdan partner, što dugoročno šteti i samim SAD-u (HRT, 2026). Ovo je ključno za teoriju savezništva. Kredibilnost jamstva ovisi o očekivanju stabilnosti, a ne samo o kapacitetu. Savez koji se doživljava kao uvjetovan postaje poticaj saveznicima da razvijaju vlastite sposobnosti, što je upravo tema ovog eseja.

Treće, Europa financijski može, ali materijalno ne može. To je središnja teza. Prema Bandovu financijska sposobnost nije sporna; riječ je o političkoj odluci o raspodjeli sredstava, a europska potpora će se nastaviti jer EU suverenitet Ukrajine ocjenjuje iznimno važnim (HRT, 2026). No EU nema dovoljno oružja koje bi mogla usmjeriti prema Ukrajini, mora ga kupovati na slobodnom tržištu, a na tom tržištu SAD i dalje imaju znatnu ulogu (HRT, 2026).

Četvrto, američki obavještajni i satelitski sloj je zasebna ovisnost. Bandov obavještajne podatke, procjene stanja na bojištu te satelitske snimke i potporu smatra jednako važnima kao oružje (HRT, 2026).

Primjedbe na članak. Prvo, Bandov govori o „Europi”, ali ne razlučuje EU od europskog dijela NATO-a ni Veliku Britaniju (koja je nuklearna sila i vodeća u „koaliciji voljnih”). Drugo, članak ne kvantificira ovisnost, pa se tvrdnja „ne može zamijeniti” ne može provjeriti bez vanjskih podataka. Treće, nema vremenske dimenzije: „ne može” je istinito danas, no pitanje je koliko dugo. Sljedeći odjeljci pokušavaju popuniti te praznine.

3. Pitanje: bruto domaći proizvod skupine

Po nominalnom BDP-u skupina je veća od SAD-a. Prema projekcijama MMF-a za 2026., SAD imaju oko 31,8 bilijuna dolara, a EU oko 22,5 bilijuna (Statistics Times, 2026). Velika Britanija se procjenjuje na oko 4,2 do 4,3 bilijuna (Visual Capitalist prema Bursa.ro, 2026; Statistics of the World, 2026). Japan je prema travanjskom izdanju MMF-a iz 2026. na oko 4,46 bilijuna, Kanada na oko 2,42, a Australija na oko 1,95 bilijuna (Capital.com, 2026).

Zbroj od oko 35,6 bilijuna dolara iznosi otprilike 110 do 112 posto američkog BDP-a. Ako bi se uzela široka definicija Europe (MMF je procjenjuje na oko 31,4 bilijuna, uključujući Rusiju s oko 2,5 bilijuna), skupina bi bez Rusije dosegla gotovo 38 bilijuna, ali je EU plus Velika Britanija konzervativnija i analitički čistija osnova (Visual Capitalist prema Bursa.ro, 2026).

Ovdje su potrebna tri upozorenja. Prvo, brojke su projekcije i osjetljive na tečaj; europski nominalni BDP u dolarima ovisi o snazi eura, a izvori različitih datuma daju različite iznose (Statistics Times, 2026; Capital.com, 2026). Drugo, rast je slab: MMF za 2026. predviđa za Japan oko 0,6 posto, za Njemačku oko 0,7 posto, a za euro područje oko 0,9 posto (Cbonds, 2026), dok se rast SAD-a procjenjuje na više od dva posto. Udio skupine u svjetskom BDP-u stoga polako erodira. Treće, BDP po stanovniku u SAD-u gotovo je dvostruko veći od onog u EU (Statistics Times, 2026), što znači da je američka fiskalna „rezerva” po glavi veća.

Za Bandovljevu tezu zaključak je dvojak. Potvrđuje njegovu prvu rečenicu: novac nije prepreka. Skupina bi mogla, uz političku volju, znatno povećati obrambene izdatke. No BDP je potencijal, a ne sposobnost. Veliki dio europskog proračunskog prostora opterećen je javnim dugom (Bursa.ro, 2026), a proračunska izdvajanja ne pretvaraju se brzo u vojne sposobnosti zbog ograničene industrijske baze. IISS procjenjuje da bi zamjena konvencionalnih američkih sposobnosti u Europi koštala oko bilijun dolara, a da europska obrambena industrija u idućem desetljeću neće moći zamijeniti mnoge od njih, osobito zračne i pomorske (IISS prema Startmagu, 2025; Bloomberg, 2025).

4. Pitanje: stanovništvo skupine

Napomena: demografski podaci u ovom odjeljku su zaokružene procjene na temelju javno dostupnih podataka nacionalnih statističkih ureda;

Približno, EU ima oko 450 milijuna stanovnika, Velika Britanija oko 69 milijuna, Japan oko 123 milijuna, Kanada oko 41 do 42 milijuna, a Australija oko 27 do 28 milijuna. Ukupno je to oko 710 milijuna ljudi, nešto više od dvostruko više od SAD-a (oko 340 milijuna). Šira definicija Europe (Norveška, Švicarska, Zapadni Balkan, Ukrajina, Turska) dodala bi još stotinjak milijuna ili više.

Broj stanovnika, međutim, malo govori o vojnoj snazi, i to iz tri razloga. Prvo, starenje: Japan i većina europskih država imaju niske stope nataliteta i visok udio starijeg stanovništva, što sužava bazu za novačenje i povećava socijalne izdatke. Drugo, struktura sustava: IISS-ovi podaci pokazuju da su europske vojske rascjepkane, s dupliranjem platformi i nedovoljnom spremnošću; Economist je 2025. ocijenio da bi mnoge europske države teško sastavile i jednu borbeno spremnu brigadu, a Bruegel procjenjuje da bi Europa za zamjenu američkih snaga trebala oko 50 novih brigada (prema Report.az, 2025). Treće, geografija: Japan i Australija strateški su okrenuti Indo-Pacifiku, pa njihova stanovništva ne mogu biti jednostavno pribrojena europskoj obrani.

Demografska prednost je dakle stvarna, ali nije operativna. Ona postaje relevantna tek uz političko uključivanje, a to u slučaju Japana, Kanade i Australije nije izgledno. U Bandovljevu članku ta dimenzija ne postoji, jer on govori o europskom financiranju, ali upravo ovdje se vidi da je „Europa” prirodna jezgra, a ostale tri države ne bi bile zamjena za SAD u europskom prostoru nego eventualni dopunski partneri.

5. Pitanje: nuklearni potencijal skupine

Ovo je najslabija točka skupine. Samo dvije države u njoj imaju nuklearno oružje: Francuska i Velika Britanija. Japan, Kanada i Australija nemaju vlastito nuklearno oružje i oslanjaju se na američko „prošireno odvraćanje”. Prema SIPRI-ju, devet nuklearnih država krajem 2025. imalo je 12.187 bojevih glava, a Rusija i SAD zajedno drže oko 83 posto operativno upotrebljivih (SIPRI, 2026; Militär Aktuell, 2026).

Za Francusku SIPRI-jeva tablica iz 2026. bilježi oko 290 bojevih glava, od čega 280 raspoređenih, dok se u istom retku pojavljuje i brojka 370 uz napomenu, što odražava najavljeno povećanje (SIPRI, 2026). Francuska modernizira strateške podmornice i razvija novu hipersoničnu nuklearnu krstareću raketu, a najavila je i novu zračnu bazu za nuklearno sposobne eskadrile Rafalea (SIPRI, 2026; Militär Aktuell, 2026). Velika Britanija ima, prema ranijim SIPRI-jevim izdanjima, oko 225 bojevih glava, od čega oko 120 raspoređenih (u ovoj sesiji nisam neovisno potvrdio točan podatak za 2026.; Pravda, 2026, navodi da su brojke za Veliku Britaniju i Francusku ostale gotovo nepromijenjene).

Zbroj je dakle otprilike 500 do 600 bojevih glava, ovisno o tome računaju li se planirani prirasti. Za usporedbu, Rusija ima oko 5.420 bojevih glava, od kojih je raspoređeno 1.796, što je najviše u devet godina (Pravda, 2026), a SAD imaju 1.770 raspoređenih i znatno veću ukupnu zalihu. Skupina dakle raspolaže s oko desetinom ruskog arsenala. Pritom je europski potencijal asimetričan: Francuska ima potpunu nacionalnu kontrolu i doktrinu u kojoj Macron govori o „europskoj dimenziji” odvraćanja (Army Technology, 2025), dok je britanski arsenal tehnološki povezan s američkim sustavom podmorničkih raketa Trident.

To ima tri posljedice. Prvo, minimalno odvraćanje potencijalno je dovoljno za osiguravanje preživljavanja jedne države, ali nije očito da je dovoljno za jamstvo cijelom kontinentu. Economist je izrazio skepsu da bi Velika Britanija i Francuska mogle nadomjestiti američki nuklearni kišobran bez godina izgradnje zaliha i znatnih ulaganja; Velika Britanija već izdvaja oko petinu obrambenog proračuna za nuklearno odvraćanje (prema Report.az, 2025). Drugo, ugovorna kontrola naoružanja se raspada: New START je istekao u veljači 2026. bez nasljednika (Pravda, 2026), što povećava neizvjesnost i potiče utrku u naoružanju. Treće, SIPRI primjećuje da države sve više koriste nuklearno oružje kao instrument nacionalne moći (SIPRI, 2026), pa je pritisak na europsku nuklearnu politiku vjerojatno rastući.

U odnosu na Bandovljevu tezu, nuklearna dimenzija je ona koju članak ne spominje, a za samodostatnost je presudna. Konvencionalne sposobnosti mogu se kupiti i izgraditi; nuklearna dimenzija se ne može brzo povećati, i s time se skupina u kratkom roku mora pomiriti.

6. Pitanje: koliko godina za izgradnju strateških sposobnosti

Ovo je pitanje koje zahtijeva najviše opreza, jer ne postoji službena procjena za točno ovu skupinu i točno ove četiri sposobnosti. Sljedeće procjene temelje se na analitičkim izvorima o europskom dijelu skupine i na mojoj vlastitoj sintezi, koja je izričito označena kao procjena.

Opći okvir. Prema anketi analitičara koju su u veljači 2026. prenijeli Defense News i Military Times, uspostava pouzdane protuzračne i proturaketne obrane, prioritet NATO-a i EU-a, mogla bi trajati pet do deset godina; većina ispitanika smatra da se te sposobnosti mogu uspostaviti u roku od pet godina, ali polovica ispitanika smatra da će svemirsko izviđanje i integrirana protuzračna i proturaketna obrana trebati više od pet godina (Defense News, 2026). Economist je 2025. procijenio da bi izgradnja učinkovitih europskih oružanih snaga i industrije neovisne o SAD-u trajala oko deset godina (prema Report.az, 2025). IISS upozorava da europska obrambena industrija u idućem desetljeću teško može zamijeniti mnoge američke sposobnosti (prema Startmagu, 2025).

Sustav ranog upozorenja na lansiranje projektila. Prema SWP-u, Europa u svemirskom ranom upozoravanju ovisi o američkim podacima, a ima smisla razvijati vlastite kapacitete koji bi dopunjavali, a ne u cijelosti zamijenili američke (SWP, 2026). Osim satelita, potrebni su zemaljski radari, centri za obradu podataka i uvježbano osoblje; Europi nedostaje stručnjaka za iskorištavanje obavještajnih podataka iz signala (Defense News, 2026). Moja procjena: oko sedam do deset godina za sustav koji pouzdano pokriva kontinent, a najviše pet godina za djelomičnu, nacionalno vođenu sposobnost, uz pretpostavku bez većih zastoja u financiranju.

„Europski Starlink”. Europska satelitska konstelacija IRIS² predviđena je za početak rada oko 2030. i to sa znatno manjim brojem satelita od Starlinka. SWP navodi da većinu europskih satelita lansira američka tvrtka SpaceX, što je samo po sebi ovisnost (SWP, 2026), a IISS naglašava ograničen europski lansirni kapacitet i oslanjanje na Ariane i Vega (IISS prema Defense News, 2025). Moja procjena: oko pet do osam godina za funkcionalnu vojno upotrebljivu širokopojasnu mrežu, ali deset ili više godina da se s njom izjednači po kapacitetu i otpornosti uz neovisan lansirni lanac.

Udvostručenje obavještajnih kapaciteta. Prema IISS-u, SAD u NATO-u koriste najmanje 80 zrakoplova za izviđanje s posadom i 34 zrakoplova za signalno izviđanje, dok Europa ima 36 i 11; samo zamjena osam platformi za signalno i elektroničko izviđanje koje SAD dodjeljuju NATO-u stajala bi do 4,8 milijardi dolara (IISS prema Defense News, 2025). Ti iznosi sami po sebi nisu veliki, što upućuje na to da je prepreka u vremenu, ljudima i integraciji, a ne u novcu. Zaliha je moguće doći relativno brzo: analitičari su ocijenili da se kapaciteti zračnog nadzora i ranog upozoravanja mogu brzo povećati zahvaljujući postojećim sustavima AWACS i isporukama GlobalEye, dok drugi smatraju da je potrebno više od pet godina (Defense News, 2026). Moja procjena: tri do pet godina za udvostručenje platformi, ali pet do osam godina za udvostručenje stvarne analitičke i svemirske sposobnosti.

Proturaketna i protuzračna obrana. Europski sustavi za završnu fazu obrane od projektila ponajviše se oslanjaju na američke sustave, prije svega Patriot (IISS prema Defense News, 2025), a IISS i Bloomberg navode da Europa nema vlastiti dugi domet integrirane obrane od balističkih projektila (Bloomberg, 2025). Moja procjena: pet do devet godina, s tim da je donja granica realna za obranu na razini područja, a gornja za pokrivanje velikih površina i višeslojnu obranu; programski ciljni rokovi navedeni u nastavku podupiru takvu procjenu.

Raketni projekti skupine. Tvrdnja da skupina ostaje trajno ovisna o SAD-u u raketnoj tehnologiji ne odgovara stanju razvojnih programa, pa je ovisnost prije prijelazna nego strukturna. Francusko-talijanski sustav SAMP/T NG, namijenjen i protiv manevrirajućih balističkih i hipersoničnih prijetnji, trebao bi ući u službu 2026., a Francuska je naručila osam sustava (Aeromorning, 2025; Army Technology, 2025); Danska ga je odabrala u rujnu 2025. (Army Technology, 2025). Projekt TWISTER, koji povezuje svemirsko rano upozoravanje i europski višenamjenski presretač, ima cilj ulaska u uporabu do 2030. (EDR Magazine, bez datuma). Kad je riječ o napadnom oružju, konzorcij ELSA razvija projektile dometa do 2000 km, a Francuska je u proračunu za 2026. osigurala sredstva za početnu analizu kopnenog balističkog projektila toga dometa (Arms Control Association, 2026). Japan i Australija također razvijaju vlastite krstareće i hipersonične projektile i sustave protuzračne obrane, dijelom u suradnji s partnerima. Procjena: ako programi dosegnu ciljne rokove od 2026. do 2030., a najsporiji do 2035., raketni dio samodostatnosti bit će u najvećoj mjeri ostvaren upravo na horizontu 2035. Rizik je kašnjenje, jer se rokovi u obrambenim programima često pomiču, a IISS upozorava da industrijski kapacitet ne prati potražnju (IISS prema Scrolliju, 2025). Privremena ovisnost postoji: Njemačka pregovara o kupnji američkih kopnenih krstarećih projektila Tomahawk (Arms Control Association, 2026), ali je prijelazne naravi.

Sinteza. Ako se sve četiri sposobnosti grade paralelno, najrealnije je govoriti o rasponu od sedam do deset godina za razinu koja bi omogućila ozbiljnu samostalnost u europskom prostoru, a o pet godina za djelomično pokriće najkritičnijih praznina. Dva su ključna uvjeta: kontinuirano višegodišnje financiranje (spomenuti ReArm Europe/Readiness 2030 mobilizira do 800 milijardi eura dodatnog financiranja, prema Startmagu, 2025) i industrijska proizvodnja koja zasad ne može zadovoljiti potražnju (IISS prema Scrolliju, 2025). Uključivanje Japana i Australije moglo bi skratiti rok u raketnoj tehnologiji kroz zajedničke projekte, dok je Kanada, zbog NORAD-a i mreže Five Eyes, najuže povezana s američkim obavještajnim i satelitskim slojem.

7. Sinteza: je li skupina samodostatna u odnosu na SAD?

Analiza se može svesti na tablicu odnosa snaga i ovisnosti. Skupina po BDP-u (oko 110 posto američkog) i broju stanovnika (više od dvostruko veći) nadmašuje SAD. Nuklearno je kvalitativno slabija (oko 500 do 600 bojevih glava naspram više tisuća američkih i ruskih). Po strateškim omogućavateljima je u zaostatku koji se mjeri godinama. Samodostatnost stoga nije jedinstvena veličina, nego ovisi o razini na kojoj se mjeri.

Gospodarska samodostatnost postoji. Skupina može financirati vlastitu obranu i pomoć Ukrajini, što potvrđuje prvi dio Bandovljeve teze (HRT, 2026). Ograničenja su politička (raspodjela sredstava, fiskalna pravila, javni dug) i industrijska.

Konvencionalna samodostatnost je djelomična. Europa može uz političku volju zamijeniti dio američkih konvencionalnih sposobnosti u razdoblju do desetak godina. To nije bez troška: bilijun dolara za cijeli paket prema IISS-u (Startmag, 2025), a pritom bi trebalo sastaviti desetke novih brigada (prema Report.az, 2025).

Obavještajna i svemirska samodostatnost je najudaljenija. Upravo to Bandov naglašava, a podaci to potvrđuju. Europa ne posjeduje dovoljno satelita, lansirnih sposobnosti ni osoblja, a gubitak američkog obavještajnog sloja ozbiljno bi ugrozio sposobnost otkrivanja ranih znakova ruskog napada i tumačenja ruskih planova (IISS prema Scrolliju, 2025).

Nuklearna samodostatnost je ograničena. Francuska i britanska odvraćanja realna su, ali male veličine i nisu zamjena za američki nuklearni kišobran.

Za teoriju savezništva zanimljiva je i paradoksalna dinamika koju Bandov naznačuje. Američka nepredvidivost povećava europski poticaj za samostalnost, ali istovremeno proces izgradnje sposobnosti traje godinama tijekom kojih je Europa najranjivija: to je „prozor ranjivosti” o kojem govori IISS (prema Startmagu, 2025). Kratkoročno, dakle, Europa ima interes zadržati SAD uključenima, i to je razlog zašto europski dužnosnici traže nastavak američke potpore, među ostalim u obavještajnim podacima (Bloomberg, 2025). Bandov to zaključuje nadom da će razmirice Washingtona i Kijeva biti riješene i da će Ukrajina dobivati američku pomoć (HRT, 2026).

Ograničenja eseja: izvori su većinom medijski i sekundarni, brojke se razlikuju po datumu izdanja MMF-a, demografski podaci nisu provjereni, a procjene vremenskog horizonta nisu službene. Zaključci stoga imaju karakter informirane procjene, a ne dokaza.

8. Strateški horizont 2035.: od ovisnosti prema poziciji snage

Strateške odluke u obrani djeluju desetljećima, pa se samodostatnost skupine mora ocjenjivati kao projekt s horizontom od oko 2035. godine, a ne kao trenutno stanje. Teza ovog poglavlja glasi: ako Europska unija, Velika Britanija, Kanada, Japan i Australija dosljedno grade vlastite sposobnosti, one će nakon 2035. pregovarati sa SAD-om iz pozicije jakosti, a ne ovisnosti, i taj izgledni pomak trebao bi biti upozorenje Washingtonu da prilagodi politiku. Teza je plauzibilna, ali uvjetna, pa je u nastavku razmatrana zajedno s protuargumentima. Kanada je u ovoj raspravi namjerno potencirana: njezina integracija sa SAD-om kroz NORAD i mrežu Five Eyes čini je ujedno potencijalnim članom takve skupine i najviše povezanom s Washingtonom.

Zašto je 2035. uvjerljiv horizont. Raketni programi opisani u šestom poglavlju ciljaju na prve isporuke 2026. do 2030., a najsporiji među njima do 2035. (Army Technology, 2025; EDR Magazine, bez datuma; Arms Control Association, 2026), što se uklapa u analitičku procjenu od pet do deset godina za protuzračnu i proturaketnu obranu (Defense News, 2026). Godina 2035. stoga je realan horizont za raketni segment, uz rizik kašnjenja. Članice NATO-a su 2025. prihvatile cilj od 5 posto BDP-a za obranu i povezane izdatke do 2035., pa se i politički kalendar europskih saveznika poklapa s tim horizontom. Programi poput Readiness 2030, koji mobilizira do 800 milijardi eura dodatnog financiranja (Startmag, 2025), predstavljaju prvu fazu toga procesa.

Zašto bi to bilo upozorenje SAD-u.

Argument ima četiri koraka:

• -Prvo, ovisnost je izvor američkog utjecaja. Dok Europa ovisi o američkim obavještajnim podacima, satelitima i protuzračnoj obrani, Washington može uvjetovati potporu političkim zahtjevima, što Bandov opisuje na primjeru pritiska oko ukrajinskih izbora i povlačenja pomoći (HRT, 2026). Kada se ovisnost smanji, ta poluga slabi.
• -Drugo, sam osjećaj nepouzdanosti pokreće izgradnju. Bandov upozorava da nagli zaokreti pokazuju kako SAD nisu pouzdan partner i da to dugoročno šteti i Sjedinjenim Državama (HRT, 2026). Svaki novi zaokret povećava europski politički poticaj za ulaganja, a time i vjerojatnost da se jaz zatvori prije 2035.
• -Treće, gospodarska težina skupine, oko 110 posto američkog BDP-a i više od dvostruko veće stanovništvo (poglavlja 3. i 4.), daje joj kapacitet da jaz doista zatvori, ako politička volja ostane stabilna.
• -Četvrto, američka vlastita korist: SAD imaju interes zadržati savezničku mrežu koja im daje pristup bazama, tržištima i legitimitet. Saveznici koji su sposobni, ali bez povjerenja, manje su vezani za američku politiku nego saveznici koji su ovisni. Zato bi gubitak povjerenja, ako se nastavi, mogao koštati Washington više nego dobit od kratkoročnih zaokreta.

Protuargumenti i uvjeti. Teza ne vrijedi automatski, i to iz pet razloga.

1. Osjećaj upozorenja nije zajamčen. Američka politika vođena izbornim ciklusom, kakvu opisuje Bandov, kratkoročno gleda na cijene goriva i među-izbore, a ne na europsku autonomiju koja će se pokazati tek za deset godina (HRT, 2026). Upozorenje djeluje samo ako ga netko u Washingtonu čuje.
2. Europa još kupuje američko. Prema Bloombergu, vrijednost ugovora koje je europski dio NATO-a sklopio s američkim obrambenim tvrtkama gotovo se udvostručila u razdoblju 2022. do 2025. (Bloomberg, 2025). To je prijelazna ovisnost, jer istodobno teku europski projekti proturaketne obrane i raketa dugog dometa (poglavlje 6.) čiji je cilj upravo zamjena tih nabava.
3. Nuklearna asimetrija ostaje. Francuska i Velika Britanija, s oko 500 do 600 bojevih glava, ne mogu do 2035. u potpunosti zamijeniti američki nuklearni kišobran (poglavlje 5.). Pozicija snage u konvencionalnom i svemirskom području ne znači jednaku poziciju u nuklearnom.
4. Politička kohezija. Skupina nije savez nego zbir država s različitim prioritetima. Japan i Australija strateški gledaju na Indo-Pacifik, a europske države se razlikuju u procjeni ruske prijetnje, što otežava zajedničke nabave i zajedničku doktrinu (IISS prema Defense News, 2025).
5. Odvajanje SAD-a od saveznika bilo bi loša opcija. Savez SAD-u daje pristup bazama, tržištima, obavještajnoj mreži i legitimitet, a odvajanje bi otvorilo prostor suparnicima i oslabilo američku poziciju, osobito u Indo-Pacifiku gdje su Japan i Australija ključni partneri. Racionalan odgovor na rastuću autonomiju saveznika zato je preoblikovanje saveza u ravnopravnije partnerstvo, a ne napuštanje. To je argument, a ne jamstvo: politika ne slijedi uvijek dugoročnu racionalnost.

Što bi značila pozicija jakosti nakon 2035. Operativno bi se mogla prepoznati po četiri pokazatelja: europski sustav ranog upozoravanja i satelitske povezanosti koji radi bez američkih podataka; obavještajni kapaciteti udvostručeni u odnosu na 2026.; vlastita višeslojna protuzračna i proturaketna obrana; te nuklearni režim s jasnom europskom dimenzijom, kakvu je Francuska počela otvarati (Army Technology, 2025; SWP, 2026). Ako se ispune barem prva tri, savez bi prešao iz odnosa zaštitnika i štićenika u odnos ravnopravnijih partnera, a SAD bi pregovarale o raspodjeli tereta, a ne o uvjetima zaštite.

Zaključno o poglavlju. Teza o godini 2035. i upozorenju Washingtonu logički je dosljedna i podržana kvantitativnim okvirom ovog eseja, ali je prije predviđanje uvjetovano političkom voljom nego utvrđena činjenica. Njezina snaga leži u tome da je vremenski horizont usklađen s procjenama analitičara, a slabost u tome da ovisi o dosljednosti kroz najmanje tri izborna ciklusa u desecima država.

9. Zaključak

Bandovljeva teza da Europa može financirati pomoć Ukrajini, ali ne može zamijeniti SAD, u osnovi se potvrđuje, uz dvije dopune. Prvo, na razini šire skupine (Europa, Velika Britanija, Kanada, Japan, Australija) novca i ljudi ima više nego u SAD-u: BDP je oko 35,6 bilijuna dolara naspram oko 32 bilijuna, a stanovništvo oko 710 milijuna naspram oko 340 milijuna. Drugo, nedostatak nije u resursima, nego u vremenu, industriji i organizaciji: nuklearni potencijal skupine je oko desetine ruskog, a za izgradnju ranog upozoravanja, satelitske mreže, obavještajnih kapaciteta i proturaketne obrane treba realno sedam do deset godina (raketni projekti do 2035.), uz djelomično pokriće za pet.

Politička je poruka dvostruka. Za Europu, nepouzdanost američke politike nije razlog za paniku, nego za dugoročnu, dosljednu i financijski održivu strategiju. Za SAD, kako Bandov upozorava, nagli zaokreti dugoročno štete njihovoj vlastitoj poziciji, jer potiču saveznike da se osamostale. Samodostatnost skupine je dostižna, ali nije trenutna: ona je projekt jednog desetljeća, a ne jedne izborne godine.

Ivica Mandić, kapetan bojnog broda u miru

Literatura

Army Technology (2025). SIPRI Yearbook 2025: nuclear arsenals. https://www.army-technology.com/?p=314561

Bloomberg (2025, 6. rujna). Europe's Military Limits Show Why It's Desperate for US Help. https://www.bloomberg.com/news/articles/2025-09-06/europe-s-military-limits-show-why-it-s-desperate-for-us-help

Bursa.ro (2026). Europe's economy, dominated by the West (podaci Visual Capitalist/MMF). https://www.bursa.ro/europes-economy-dominated-by-the-west-43989852

Capital.com (2026). Largest economies in the world (MMF WEO, travanj 2026.). https://capital.com/en-au/analysis/largest-economies-in-the-world

Cbonds (2026). IMF GDP forecasts 2026 (YoY). https://cbonds.es/indexes/95012/

Defense News (2025, 8. rujna). Europe's defense gaps loom large as weapon makers schmooze in London (izvješće IISS-a). https://www.defensenews.com/global/europe/2025/09/08/europes-defense-gaps-loom-large-as-weapon-makers-schmooze-in-london/

Defense News (2026, 27. veljače). The good, the bad and the ugly: inside Europe's race to supplant US defense enablers. https://www.defensenews.com/global/europe/2026/02/27/the-good-the-bad-and-the-ugly-inside-europes-race-to-supplant-us-defense-enablers

HRT (2026, 17. listopada). Bandov: Europa može financirati pomoć Ukrajini, ali ne može zamijeniti SAD. Dnevnik HRT-a (autor: T. V.).

Militär Aktuell (2026). SIPRI: new nuclear arms race has begun. https://militaeraktuell.at/en/sipri-new-nuclear-arms-race-has-begun/

Pravda (2026, 12. rujna). Russia deploys highest number of nuclear warheads in nine years – SIPRI. https://www.pravda.com.ua/eng/news/2026/09/12/8053055/

Report.az (2025, 26. veljače). Europe needs decade to achieve military autonomy from US (prema The Economist/TASS). https://report.az/en/other-countries/europe-needs-decade-to-achieve-military-autonomy-from-us-media

Scrolli (2025). After the U.S. (sažetak izvješća IISS-a). https://www.scrolli.co/story/after-the-u-s-184dd

SIPRI (2026). SIPRI Yearbook 2026. https://www.sipri.org/node/7895 ; priopćenje World Nuclear Forces 2026. https://www.sipri.org/sites/default/files/WNF%202026%20PR%20FRE.pdf

Startmag (2025). Ecco quanto costerebbe all'Europa il disimpegno militare Usa (izvješće IISS-a). https://www.startmag.it/?p=321891

Statistics of the World (2026). United Kingdom GDP; United States GDP; Australia GDP (MMF WEO). https://statisticsoftheworld.com

Statistics Times (2026, 5. ožujka). United States vs EU economy. https://www.statisticstimes.com/m/economy/united-states-vs-eu-economy.php

SWP (2026). European Autonomy in Space. https://www.swp-berlin.org/publications/products/comments/2026C02_EuropeanAutonomy_in_Space_Web.pdf

Aeromorning (2025). La France et l'Italie accélèrent le développement du système de défense aérienne de l'Europe (prema Ministère des Armées). https://aeromorning.com/la-france-et-litalie-accelerent-le-developpement-du-systeme-de-defense-aerienne-de-leurope/

Army Technology (2025). SAMP/T NG surface-to-air missile defence system. https://www.army-technology.com/projects/samp-t-ng-surface-to-air-missile-defence-system-europe/

Arms Control Association (2026, siječanj/veljača). Europe Seeks Medium-Range Missile Response. https://www.armscontrol.org/act/2026-01/news/europe-seeks-medium-range-missile-response

EDR Magazine (bez datuma). MBDA ready to meet the challenge of Europe's missile defence (projekt TWISTER). https://www.edrmagazine.eu/mbda-ready-to-meet-the-challenge-of-europes-missile-defence