Pogled kroz ključanicu

Što može neupućen čovjek pomisliti kada čuje da će netko predstaviti knjigu nekoga haaškog uznika? Pogotovo ako je književno iskustvo toga čovjeka začeto Gospinim plačem fra Anđela Nuića, a dočeto Razgovorom ugodnim fra Andrije Kačića Miošića?

Može, naravno, pomisliti samo nešto što odgovara takvu horizontu očekivanja. Na primjer da u knjizi haaškoga uznika gorko cvili neki suvremeni sužanj Vladimire ne u tamnici kralja bulgarskoga … Samuela, da ga Bog ubio!, nego u tamnici novoga svjetskog poretka.

Moje književno iskustvo utemeljila su doduše ta dva fratra, no ono je ipak nešto šire. Bit će da zbog toga nisam ništa tomu slično pomislio kada me je Stjepan Šešelj zamolio da na tribini Hrvatskoga slova sudjelujem u predstavljanju knjige aforizama Valentina Ćorića.

Uz to – znam i pisca! Ne prisno, ne kao privatnu osobu, nego kao mučenika brutalno ugušene Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Pratio sam, koliko se moglo u hrvatskoj šutnji o političkoj sudbini bosansko-hercegovačkih Hrvata, njegov dugogodišnji križni put i križni put njegovih ratnih drugova Slobodana Praljka, Jadranka Prlića, Brune Stojića, Milivoja Petkovića i Berislava Pušića. Svi oni danas, bez krivnje osuđeni na drakonske zatvorske kazne, čame u Haagu čekajući drugostupanjsku presudu tamošnjega Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju.

Čvrsti su to zatočenici, čisti i pred Bogom i pred ljudima s obzirom na ono za što su osuđeni. Takvi ljudi ne pljuju na svoje ideale ni kada ih nacija zbog tih ideala zlostavlja ili zaboravlja. Sjetimo se Darija Kordića! Kod njih nema mjesta kuknjavi. Jednako je tako nezamislivo da bi ti ljudi, poput nekih ratnika s neprijateljske strane, moralno se slomivši, sebi oduzeli život. Kako to?! Ne treba se tomu čuditi. Ti su ljudi očito od drukčije građe sazdani, a nesumnjivo je u pravu i Ćorićev aforizam: „Ipak je lakše u zatvoru / ležati nevin nego kriv.“

Nisam se dakle plašio gorkoga cvileža haaškoga sužnja Valentina. To ne. Ali sam se ipak iznenadio kada sam čuo naslov knjige: „Pomet u glavu“ i podnaslov: „Kroz ključanicu se bolje nego kroz otvorena vrata vidi.“

Vjerojatno se pitate koji mi je bijes. Što me je to moglo iznenaditi? Zar fonemska i sintaktička igra u naslovu knjige aforizama? Nije li glasovno poigravanje i najluđe premetanje riječī odlika aforističnoga sloga? Ili mi smeta priziv Držićeva Pometa? Ili to što mi se čini da je priziv u sintaktički neispravnu sklopu? Razumljiva su to, ali promašena pitanja. Nije naime posrijedi ništa od toga.

Iznenađenje je bilo posve osobne naravi. Nisam znao da je Veselko Pomet pseudonim Valentina Ćorića u Hrvatskomu slovu. Nu – Veselko! I još k tomu – Pomet! A kako sam prije desetak godina objavio knjigu svojih političkih ogleda pod naslovom „Pamet u glavu. Hrvatska u vrtlogu novoga svjetskog poretka“, u prvi sam mah bio pomislio da je Ćorićev naslov satirička aluzija na moju knjigu. Naravno, nije tako. Ali i da jest, bila bi mi čast reći nekoliko riječi o Ćorićevoj zbirci aforizama.

Knjiga „Pomet u glavu“ Valentina Ćorića nije dakle nikakav cvilež, nikakva kuknjava. No, Veselkovo je veselje, naravno, više hinjeno nego pravo. Jer, ruku na srce, što može zasužnjen Hrvat vidjeti kroz ključanicu haaškoga zatvora? Takav obratni virko, virko koji viri iznutra van, jamačno ne vidi mnogo. Ali ako je pametan, vidi ono bitno. To viđenje u plemenitoj nemoći uglavnom nadahnjuje duhovitu, ali gorku satiru. Što je predmetom te satire? Što drugo nego moralna, društvena, kulturna i politička izopačenost Hrvatske i njezinih ljudi. Tako sam doživio tu lijepo uređenu i krasno ilustriranu knjigu. Čestitam nakladniku, knjigu preporučujem čitatelju, a piscu i njegovim hrvatskim supatnicima u Haagu od svega srca želim dobro zdravlje i što skoriji izlazak iz sužanjstva.  

Benjamin Tolić