Srbijanski civilizacijski doseg - crni egipatski mramor za Apisovog teroristu
Godinama nakon Bljeska i Oluje veliki su granitni blokovi brodovima iz Egipta stizali u Riječku luku i tu se gomilali da bi posljednjih godina gotovo svi bili otpremljeni put Banja Luke. Tamo su izrezani u debele masivne ploče, kako junaci to i zaslužuju, i sada ovekovečuju herojsku smrt srpskih junaka „u obrani srpske nejači od ustaškog zločina“.
Brodovi puni egipatskih blokova, crnih i zlosutnih, čvrstih kao i priželjkivano junaštvo onih kojima su namijenjeni, crni kao i četnička, ali i ISIL-ova, zastava pod kojom su se "junačine" borile. Razrezani u banjalučkim klesarskim "radionama", ukrašeni ćirilićnim pismom, grčkim križevima i ocilima te crne granitne ploče okolčavavaju otete teritorije i Srbima se čini da taj tamni granit jamči za vječnost otetog pljena.
Od istih granitnih blokova Dodikova tzv. republika srpska dala je „izvajati“ i monumentalni spomenik belosvetskom teroristu Gavrilu Principu kako bi isti poklonila "majčici" Republici Srbiji. Spomenik je isklesan u Ilidži i 19. lipnja stiže u srbijansku metropolu kako bi na Vidovdan 28. lipnja bio svečano predstavljen „vascelom svetu“ i šire.
Bit će postavljen u Beogradu, točnije u parku ispred zgrade Vlade u Financiskom parku izmedju Nemanjine i Sarajevske, na mjestu dovoljno velikom i značajnom da može primiti jednu takvu "povijesnu grandioznost". Svečanost će predvoditi ministar Aleksandar Vulin i svita najodanijih čuvara uspomena na aktivnosti Dragutina Dimitrijevića Apisa, crnorukaša i mladobosanaca.
Bosanski Srbi, dakle, poklanjaju majci Srbiji osobu od granita koja je ne samo međunarodni terorist, izazivač ratnog sukoba svjetskih razmjera i ubojica austrougarskog prijestoljonasljednika i njegove supruge u već visokoj trudnoći, nego "pravi junak" srpsko-srbijanske mitomanije. Gavrilo Princip je začetnik I. svjetskog rata koji je ondašnju kraljevinu Srbiju skratio za pola milijuna njenog pučanstva i pokazao sramotnu srbijansku bežaniju na otok Krf pod savezničku, katoličku zaštitu francuske i talijanske mornarice.
Poslije su uslijedile povijesne sramote, sve redom jedna gora od druge, poput ubojstva hrvatskih prvaka u beogradskoj skupštini, Nedićeve nacističke Srbije, četničkih pokolja u Drugom svjetskom ratu, agresija na Hrvatsku i BiH 1991. i 1992. godine. Malo potom slijednici Apisove i Principove ideje krenuli su na Albance Kosova i Metohije misleći da će makar to biti lak plijen, a onda su uslijedila saveznička bombardiranja Srbije 1999. godine i kapitulacija. Čini se privremena.
Najžalosnije je da Gavrilo Princip u očima običnog srpsko-srbijanskog puka i njihove deseteračke mitske povijesti nije izmanipulirani terorist i osoba koja je uvela Srbiju u sramotnu povijesnu nužnost – koju do danas guta i trpi, klackajući se između paranoidno-narcisoidne mitomanije i eponima za izvorno balkansko zlo – nego je on "belosvetska junačina i predvodnik srpstva u 2o. i 21. stoljeće". To nije samo povijesna uskogrudnost nego masovna šizofrenija jednog naroda; jer nema naroda koji nema svoju sramotu i ljude kojih se mora stiditi, ali samo je narod manipulacijama intelektualnih elita doveden u kolektivno ludilo mogao doći na ideju i osobi poput Gavrila Principa podignuti spomenik granitne vječnosti. Gavrilo Princip je srpstvu na najgori mogući način omogućio da shvate kako je za njih sloboda razumijevanje nužde. Međutim, profinjena podmuklost, opsjenarske laži i zaslađena izdaja u današnjoj uljuđenoj Europi ne prolaze. Bar ne u njezinom najvećem djelu.
Za jedan narod nema ništa strašnije nego kad mu intelektualne elite nemoćni inat i pošast nemorala pretvore u željeni obzor i jedino ufanje da će taj prkos i bijedno sluganstvo mitomaniji biti prepoznato kao civilizacijska posebnost i junaštvo.
Koliko li će brodovi dovesti još crnog egipatskog mramora u Rijeku da bi se obilježila sva „junaštva“ i svim „junacima“ pokolja u Teznu, Hudoj jami, Macelju, Kočevskom rogu..., podigli monumentalni spomenci? Nimalo skromniji od onih što pripadaju Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću za genocid u Srebrenici ili Slobodanu Miloševiću i JNA u Vukovaru ili Škabrnji. Samo je pitanje hoće li "šuma spomenika" biti podignuta na prigodnim metropolskim trgovima ili nešto treba posijati po "mestima junaštva“?
Nije li to s Principovim spomenikom slično kao kad bi, na primjer, Hrvati bili toliko bedasti da u Zagrebu podignu spomenik Vladimiru Georgijevu Kirinu, zvanom Vlado Černozenski: makedonskom nacionalistu i uspješnom atentatoru na srbijanskog kralja Aleksandra Karađorđevića, tlačitelja svih nesrpskih naroda u kraljevini Jugoslaviji? Aleksandar Karađorđević bio je doista tiranin za sve nesrpske narode u kraljevini Jugoslaviji, dočim prijestoljonasljednik Ferdinand i njegova noseća supruga nisu imali nikakva dodira ni sa Srbima ni sa Srbijancima, ni sa Srbijom.
>>Atentat u Marseillu i jasenovački mit
Je li se srpska manjina u Hrvatskoj, i Srbijanci u Srbiji, ikad zapitala zašto uz mnoštvo manjina, Hrvati i Hrvatska niti s jednom, osim sa srpskom, nema baš nikakvih nesporazuma, problema i poteškoća?
Za trenutak zanemarimo srbijansku agresiju i Domovinski rat, pokušajmo sagledati građanski i demokratski život u Hrvatskoj nakon Domovinskog rata, i analizirajmo integraciju i suživot manjina u Hrvatskoj s konstitutivnim hrvatskim narodom. Možda doista Hrvatska nije svaki put na najvišoj razini europskih standarda kad su nacionalne manjine u pitanju, uostalom to se neprestano uči i usvaja, to itekako vrijedi i za europske zemlje, ali u proteklih dvadeset i pet godina od kad postoji suvremena hrvatska država ne postoje nikakvi incidenti i nesporazumi s na primjer: talijanskom, mađarskom ili češkom manjinom. Makedonska manjina se intezivno od 1945. školuje u Zagrebu i odlično je integrirana u hrvatski nacionalni korpus. Pripadnike tih manjina nema u crnim kronikama i kriminalnom miljeu, oni su pravi dobitak za hrvatsku državu. Romi svakim danom grabe velikim koracima prema istinskoj integraciji u hrvatsko društvo. I makedonsko i crnogorsko nacionalno pismo je ćirilica, ali nitko od njih ne šilji niti se inati s ćirilicom i dvojezičnim tablama. Hrvatska nije nikad optužena da navodno pokatoličuje Makedonce i Crnogorce, dapače, Katolička crkva ustupila je svoje bogomolje za vjerske potrebe svoje pravoslavne braće, tih manjinskih naroda u Hrvatskoj.
Jedina incidentna nacionalna manjina u Hrvatskoj su bili i ostali jedino Srbi. Uzročnik tome je neumorna i neiskorjenjiva srpska navada da "zapišavaju teritorije" i mitomanija svetosavlja o prisajedinjenju zapadnih zemalja; to je srpsko-srbijansko četništvo, njihova silna podložnost i želja da se dodvore Rusiji kao što su se nekada janjičarstvom dodvoravali Turskoj Porti.
SPC i srbijanske političke elite žive u Moskvi, a pučanstvo teži i biježi na Zapad shvaćajući da od ispunjavanja želja Sergeja Lavrova i Vladimira Putina te svetosavlja podređenog Ruskoj pravoslavnoj crkvi nema nikakve civilizacijske koristi.
L. C.