Logo

Nema tu pretjerane srdžbe, ali nakon svih 25 godina samostalne i suverene Republike Hrvatske razočaranje je zapravo nužno; ovakvi politički potezi očajnog kompromiserstva ne mogu se ničim iskupiti, opravdati i sliče (vele)izdaji.

Razočarenje u hrvatsku političku elitu, ali jednako tako i u njihove birače postaje trajno stanje, uistinu dijagnoza jednog naroda, hrvatskog. Zar je to onaj isti hrvatski narod koji je hrabrošću i domoljubljem pobijedio srpsko-srbijanskog agresora i njegove petokolonaše, pomagače u agresiji na Hrvatsku? Podnio mučeništvo da bi odmah potom podlegao staroj bolesti kompromiserstva i sluganstva? Izgubio svoj domoljubni zanos i državotvornu svijest nakon što je „Bljeskom“ i „Olujom“ osvjetlio obraz pred poviješću i zacrtao jasnu budućnost; izvojevao povijesnu pobjedu u Domovinskom ratu te konačno oslobodio svoju državu od svih što posežu za njezinim teritorijem i državnošću? Jer kad je državu trebalo urediti i vratiti građanskim normama, kako bi se vratila u Europu, narod je samo odmahnuo rukom, zubima otvorio bocu piva i izabravši Stjepana Mesića i Iva Josipovića za predsjednike države te Ivicu Račana i Zorana Milanovića za predsjednike vlada nastavio po starom. Kao da se ništa nije dogodilo, ljudi izginuli i bili protjerani, poniženi i raseljeni.

Samoupravljačko beskičmenjaštvo, licemjerje i analni alpinizam prožet povijesnim sluganskim mentalitetom itekako je među Hrvatima preživjelo i postalo dominantna opcija. Teško stečenu hrvatsku državu nadživjela je sklonost oportunizmu, klijentelizmu, i to na svim razinama, a ostao je kompleks Beograda i sindrom Svetozara Pribičevića. Nažalost Srbi i Hrvati se nisu našli u kršćanstvu nego u komunizmu i jugoslavenstvu. Ne možemo za sve okriviti UDB-u i KOS, njihovu doušničku premreženost među Hrvatima, nego previše je toga u posljednjih stotinu godina suživota sa Srbima i Srbijancima lošeg zaostalo i to traje. Sužanjstvo i infekcija bizantinstvom predugo su trajali, a petetično hrvatstvo željno laskanja i komplimenata upijalo ih je preko svake mjere tako da su simptomi socijalističkog samoupravljanja itekako nazočni. Hrvatska nema svog proroka, nema ona takvih sinova, ona takve ljude iskreno mrzi i ta je mržnja jedina hrvatska iskrenost. Zato Hrvatska luta i baulja pod teretom svojih (izabranih) licemjera.

Nikome ne smeta socijaldemokracija, dapače, u kršćanskoj (tj. katoličkoj Hrvatskoj) zemlji socijaldemokracija je bliska crkvenom nauku o milosrđu i oprostu, ideji socijalne pravde, međutim ova hrvatska socijaldemokracija predvođena SDPartijom samo je nespretno prebojeni komunizam. Čak i kad bi socijaldemokraciju vodila osoba s dijagnozom, poput Zorana Milanovića, sve bi to imalo smisla, ali SDP se mora jasno i glasno odreći komunizma, njegovih zločina, isto kao kao i njegove ideologije i prakse. SDP bi prije svega morao odreći se jugoslavenstva. Žalosno je da nakon svega hrvatski birači, naime Hrvati, ne razumiju da je SDP ustvari „reformirana Partija“ uvećana za velikosrpsku ideologiju svetosavskog prisajedinjenja – ono što je Partija oduvijek bila, SKJ. Ili to hrvatske birače ne smeta, jer su to voljeli i vole?

To je ona ista Partija koja je podupirala ostanak Hrvatske u Jugoslaviji i koja nikada nije bila za samostalnu i suverenu Hrvatsku nego je kad se o tome odlučivalo/glasovalo u Hrvatskom saboru izašla iz dvorane. To je „ona malenkost“ što SDPartiju (i HNS) razlikuje od drugih stranaka u Hrvatskoj i ta činjenica je toliko bitna da diskvalificira SDPartiju (i HNS) kao hrvatsku stranku, tim više jer u svakoj republici (danas državi) bivše SFRJ postoji registriran SDP, zapravo to su ogranci jedne te iste nikad ugašene Partije i jednog cilja – obnova Jugoslavije, kako god se ta treća tvorevina južnoslavenskih naroda zvala.

Sve dok političke stranke u Hrvatskoj jednakom mjerom i bez predrasuda ne osude i ustaške ratne i komunističke poratne zločine, nemaju pravo se zvati hrvatskim strankama jer ne rade za dobrobit Republike Hrvatske. Nisu državotvorne, nego se bave politikom kao vlastitom promocijom i vlastitim materijalnim probitkom. Nema sreće u smanjivanju i povećavanju broja ubijenih; brojke u takvim slučajevima ne znače ništa, jer to su bile i ostale samo tiranske likvidacije neistomišljenika. Takozvana desnica u Hrvatskoj ne smije ni pomisliti oslanjati na ustaški režim niti reinterpretirati motive tih zločina, ali smije i mora sve povijesne činjenice iznijeti na vidjelo, tim više jer je iste dokumente komunistička vlast desetljećima sustavno sakrivala. Republika Hrvatska nastala je na pobjedi u Domovinskom ratu i taj je rat sveta vatra moderne hrvatske državnosti, taj rat svi pamtimo i znamo kako je bilo.

Naravno da u Jasenovcu nije ubijeno 700 000 ljudi, „gospon bravar, drug Tito“ tim je nemogućim brojkama želio iskamčiti što veću ratnu reparaciju. Naime na „zvaničnom“ popisu u Spomen području Jasenovac postavljen spisak od 80 tisuća ljudi. I opet prijevara, čak su i oni tvrdokorni „marksistički“ povjesničari prihvatili činjenicu da se na tom popisu nalaze osobe koje nisu nikad bile u logoru, preživjele 2. Svjetski rat ili su pak žrtve ratnog i poratnog komunističkog terora. Svima je već jasno, čak i agitpropovcima Goldštajnima, da su jasenovačke brojke napuhane kako bi se uz što veću ratnu reparaciju povijesno stigmatizirao „ustaški“ hrvatski narod i prikrio „rad“ komunističkog Jasenovca do 1951. Sve je to bjelodano jasno i samo treba prepustiti vremenu i otvorenim arhivima da učine svoje. I onako usput: zašto ministar Zlatko Hasanbegović već nije otvorio za javnost hrvatske arhive, sve arhive: državne i partijske? Poslije komunističkih povijesnih laži, arhivi su temelj hrvatske povjesnosti i najveći lijek srbo-komunističkim lažima i predrasudama.

Takozvana ljevica, u naravi je riječ o boljševicima, mora shvatiti da njihovi komunisti u NOB-u nisu bili nikakvi antifašisti, jer su s još 1939. s nacistima sklopili pakt. Kad su se 1941. razišli i zakrvili boreći se protiv nacifašizma, komunizam je stvarao svoju – komunističku državu i svoju vlastitu diktaturu. SKH/SDPartija se ne može tek tako odreći svoje prošlosti i ne smije odmahnuti na preko 300 tisuća poratnih žrtava Hrvata, ratnih zarobjenika i civila. Tu nezamislivu brojku ljudi pobila je nakon 2. Svjetskog rata NOV po direktivi Komunističke partije.

Sve žrtve moraju imati jednak tretman povijesnog pamćenja i jednako se obilježiti, a svi znakovi i simboli komunizma i nacifašizma jednako tretirati. Današnji se SDP mora poklonititim žrtvama komunističkog terora, ispričati njihovim potomcima, jer to su počinili njihovi predšasnici koje nasljeđuje SDPartija. Sve je jasno, a bit će službeno kad u presudi Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču Zemaljski sud u Münchenu dokaže da je sve vrijeme bivše države Partija u inozemstvu vršila politička ubojstva, tj. odlučivala (Komisija za zaštitu ustavnog poretka) koga će se likvidirati, a onda to operativno spuštala ma razinu Službi. Na taj je način samo u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj izvršeno stotinu ubojstava – isključivo Hrvata. Taj državni terorizam samo je nastavak masovnih likvidacija u ratu i poraću. Materijalni dokaz komunističkog terora je činjenica od preko 600 stratišta/grobišta u Sloveniji i približno isti broj duž Križnoga puta. Zato je „Lex Perković“ bio toliko bitan Zoranu Milanoviću, Ivu Josipoviću i sličnima, jer su znali da će biti službeno objelodanjena i dokazana komunistička tiranija u ratu, porću i sve vrijeme SFRJ; državni teror nimalo drugačiji od nacifašističkog.

I to su osnovne pretpostavke političkog dijaloga hrvatske ljevice i desnice. Pokajanje i milost. Ništa manje i ništa više, dovoljno za početak. Tek kad se u iskrenoj sućuti obilježe i istraže sva grobišta, a stranke i partije oslobode svih recidiva jednoumnih tiranija, Hrvatska može razmišljati o političkim programima, građanskim izborima, saborskoj većini, vanjskoj i unutarnjoj politici, gospodarskom programu...

Prošlost se mora sravniti, plitice poravnati da bi se potomci pomirili. A za taj zaokret potrebna je osobna hrabrost, razboritost i tek nešto političke mudrosti. Međutim to nisu ovi političari što misle da su važni, jer ih vozi službeni vozač, a u automobilu još imaju i rotirku; oni od svoje umišljenosti ne vide dalje od "šajbe" službenog automobila. Mi nacionalno svijesne, iskreno domoljubne, političare još nemamo; postoje samo stranke koje svojoj vrhušci omogućavaju zastupnička mjesta u Hrvatskom saboru (pozicija ili opozicija, svejedno) i funkcije u izvršnoj vlasti kad pobjede na izborima. Ista skupina od nekoliko stotina sinekurnika osoba vrti se na Markovu trgu posljednjih 25 godina. Postoji i druga Hrvatska, tiha većina kojoj se sve to s pravom gadi.

Hrvatski političari uglavnom su nakazno ambiciozni i služe isključivo svojoj ambiciji; dovoljno su spretni i umješni, pravi celebrity, toliko spretni i jakog želuca da ni u zahodu (ako se nađe koji „pupavac“) neće ostati gladni. I to je sažetak grand finala hrvatske demokracije od 1991. do 2016.: „Kako preživjeti u zahodu“ ili grupni seks mlohavih poznat pod nazivom veliki kompromis u ime ostanka na vlasti. I sve je samo politička trgovina i baš sve je na prodaju. I velika koalicija kad im zagusti.

Kakva je to država čiju sudbinu određuju manjine, od kojih većina nema svoje matične Domovine, a politička i moralna načela samo su potpala stalno novim lomačama? Kompromiserstvo i protuprirodni sporazumi ne prestaju, jer samo je to način da bi se ostalo u (političkom) sedlu?

Zar je sad opet Milorad Pupovac onaj zlatni ponder na saboskoj/političkoj vazi, kao što je u kraljevini Jugoslaviji to bio Svetozar Pribičević, izdajnik i hrvatofob? Zar olinjala komunjara Furio Radin i Mesić-Josipovićev šarlatan Radomir Čačić u zamjenu za Zlatka Hasanbegovića – a sve pod izlikom da bi se „deradikalizirala“ hrvatska politička scena, da bi se smjestili u politički centar, da bi se ugodilo jugoslavenskom nacionalizmu?! Hoće li Pupovac otići pokloniti se sjenama pokojnika u Hudoj Jami kao što to čini u Jasenovcu; hoće li Furio Radin objasniti da su fojbe punili oni isti koji su 1991. napali Hrvatsku, a on je bio i ostao njihov član (SK) i podupiratelj, jer nije građanin i ne zna za drugo. Hoće li Radomir Čačić shvatiti da RH nije SRH i da je njegovo menedžersko samoupravljanje najvulgarnija socijalistička ekonomija, laprdanje prilagođeno neoliberaizmu? Gdje je Hrvatska ako nam medije pune čačići, pupovci, radini... ako su oni i njihove misli važni i oni o bilo čemu odlučuju.

A ako zatreba dodat će se još nešto "ministarskog mesa" na HDZ-ovoj plitici, onako dobre ruke, npr. Predraga Šustara, da bi se „šuvarica“ nastavila, a „uvrijeđenom Jokiću“, zbunjenom Nevenu Budaku i distanciranom Ivi Družiću, koji pripremaju nove prosvjede i pritiske, vratilo raspoloženje i vodeća pozicija u kurikularnoj reformi rasformiranja hrvatske pameti i znanja i pretvaranja hrvatskog naroda u masu koja će biti puno manje katolička a puno više sekularna. Zar upravo zbog toga Boris Jokić i nije izabran, jednako kao i Dejan Jović, i godinama educiran da bi se na koncu vratio u Hrvatsku i pokušao rješiti davno zacrtanu misiju.

Sve će uskoro proći pa i potraga za čarobnom brojkom 76, ali ostat će sjećanje na sramotan igrokaz od naroda izabranih, tzv. političara. I opet će se svi, pogotovo mediji čuditi zašto je izlaznost na birališta tako niska i svaki put sve niža. Pravo je pitanje zašto je tako visoka i zašto ljudi uopće izlaze na birališta i zašto je tiha većina tako velika i do kada tiha? Vjerodostojnost je ponekad važnija od izborne pobjede, a svakako važnija od ostanka na vlasti u crnim njemačkim limuzinama.

I nakon svega mogu samo predložiti da se stari hrvatski pozdrav „Za dom spremni“, zamjeni nešto suvremenijim: "Za uzmak spremni"! Ili još bolje u pozdrav: "Za uzmak prema Pupovcu spremni".

 

L. C.

Share
0
Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.