Medijska prostitutka i slučajevi Iva Pukanića i Wilima Klingera?

Denis Kujiš je samo naizgled bezazleni degustator hrane i medijska prostitutka kome se medijski angažman može platiti u kalorijama; on je ustvari puno opasnija osoba nego se to na prvi pogled čini.

Ne zato što je od sebe i sebi napravio – nego u prvom redu što ljudi oko njega pogibaju a on, grohotom se smijući, nastavlja tresti trbušinom i raditi po starom. I tako desetljećima.

Kad je u pitanju pokojni Ivo Pukanić na um mi dođe jedan detalj, koji možda može biti i čista slučajnost. Naime, popis osoba kojima se pokojni vlasnik „Nacionala“ opako i smrtno zamjerio jednako je dug kao i popis onih kojima na svaki način odgovara da ga više nema među živima. Ivo Pukanić je, kao što znamo, završio pod nikad neraspetljanim okolnostima neobjašnjiva i neobičnog atentata, a suđenje atentatorima samo je žvakaća guma za policijsku istragu i jeftina predstava za neupućenu javnost.

Wiliam Klinger (1972. – 2015.) završio je hicem u glavu u njujorškom parku Astorija. Ubojica je uhvaćen, priveden i sve je jasno osim pravog motiva ubojstva, jer službena verzija s homoseksualcima u glavnoj ulozi samo je uobičajni medijski premaz laži i zavjera. Kad mediji nemaju „rješenje“ oni samo umetnu (nekad) ljubavnicu, danas homoseksualce, posegnu za masonima – i javnost s punim razumijevanjem klima glavama i sve joj je jasno. Homoseksualci i masoni, naime, zahvalno pokrivaju sve političke zagonetke i urote.

Obojica likvidiranih u zagrebačkom atentatu bili su prijatelji s Denisom Kujišem, s njime su dugo godina radili u medijima, nakladništvu, na istraživačkim projektima, kopali po tajnama i objavljivali. Moglo bi se reći da dva ubojstva ipak ne čine slijed, ali ipak kad se stave u kontekst s Denisom Kujišem, u kontekst njihova neobična zajedništva, daju na razmišljanje i otvaraju cijeli niz mogučnosti.

Ivo Pukanić, vlasnik „Nacionala“ i promotor tabloidnog novinarstva u Hrvatskoj pehlivanio je lijevo i desno, gore i dolje; bio je uvjeren da mu kao vlasnika hrvatskog „opinion makera“ i prijatelja tolikih moćnika nitko ne može doći glave. Nije shvatio da su mediji dobri za napad, ali slabo štite. Njegov mobitel imao je privatne brojeve političkih prvaka, tadašnjeg predsjednika RH Stjepana Mesića, šefova sigurnosnih službi i policije; Pukanić je održavao bliske kontakte i s šefovima gospodarskog i kriminalnog miljea, dodvoravao se i kupovao sigurnost. Činilo mu se da je svemoćan i da je pokriven svake opasnosti.

Međutim ljubav između Denisa Kuljiša te samouvjerenog vlasnika „Nacionala“ pukla je kad je Ivo Pukanić počeo pisati o jednom Jeep-u promjenjivih registarskih oznaka koji laganom vožnjom mjescima kruži Zagrebom, posebno Britancem i Pantovčakom, posebno u večernjim satima, stalno noću. Usprkos Kuljišovim prijateljskim upozorenjima nastavio je Ivo Pukanić čačkati tamo gdje nije smio; počeo je insinuirati o britanskom obavještajnom aktivitetu u Hrvatskoj, pogotovo u Zagrebu, prišaptavati o njihovom specijalnom vozilu za elektroničko izviđanje i snimanje komunikacija.

S Wiiamom Klingerom Denis Kujiš je pak u suautorstvu „stvarao“ posve drugačiju Titovu biografiju; tako je nastala njihova knjiga, „Tito: neispričana priča“ (2013.) Mladi je (hrvatski?) povjesničar kopao po hrvatskim, talijanskim, srbijanskim, britanskim i američkim pismohranama, a stari je novinarski premazanac analizirao, slagao i senzacionalistički sintetizirao. U pripremi je bila i druga knjiga pod različitim radnim naslovima i još nedefinirana sadržaja: „“Titovo tajno carstvo“/“Tito's Secret Empire“ i/ili „Stvaranje i razvoj Jugoslavenskog aparata sigurnosti 1914. – 1948.“. Knjiga nije nikad tiskana, ostala je u rukopisu jer se, navodno, jedini primjerak elektroničkog zapisa nalazio u Klingerovu računalu, a nakon Klingerova ubojstva u New Yorku 2015. godine Klingerov je laptop ostao i još je dalje u posjedu njujorške policije?!

Knjige su prevažne i uvijek se pišu s razlogom, ne smijemo smetnuti s uma da je Stjepan Đureković smaknut upravo zbog knjige „Ja, Josip Broz Tito“ u kojoj je opisana metodologija rada tzv. „diktature proletarijata“, tj. precizna metodologija osvajanja i zadržavanja vlasti u komunizmu.

Zvuči posve neuvjerljivo zvuči tvrdnja da ne postoji niti jedan drugi elektronski zapis, mailom poslan rukopis knjige ili na neki način tekst knjige pohranjen kod suautora, Denisa Kujiša? I zato ostaje opravdano pitanje, je li Denis Kuljiš bio suautor Titove biografije, „Tito: neispričana priča“, je li uopće radio na njoj ili je od samog početka od Britanaca postavljena osoba koja će pripaziti u kom pravcu ide istraživanje Titove biografije i što je otkriveno?

To se pogotovo odnosi na drugu knjigu zbog koje je istraživač Wiliam Klinger ubijen. Kad se istraživanje približilo nekim do sada nepoznatim činjenicama i „potankostima“, možda o, na primjer, Titovom sudjelovanju u Španjolskom građanskom ratu kao glavnog koordinatora Kominterne, međutim to ne bi nikoga posebno smetalo, Britance ponajmanje.

Bi li zasmetalo političku javnost činjenica da je Tito samo u pratnji svog osobnog čuvara Ćolića otputovao sa Visa u Napulj, točnije u Casertu, naći se s Chercilom, a odmah drugi dan produžio za Rim na sastanak sa Svetim ocem i savezničkim obavještajnim službama, a sve da bi dogovorio budućnost „njegove“ Jugoslavije i bez obzira na ideološko bratstvo sa Sovjetima sklopio tihi vojni pakt sa Saveznicima, odnosno Britancima. Tek nakon posjeta Vatikana Tito za saveznike postaje prepoznat i legitiman ratni i poratni vođa jugoistočne Europe. Ne vjerujem da bi za političku javnost bila novost da se građanski rat u Grčkoj 1944 – 1945. vodio iz Beograda, da je s Albanijom cijelo vrijeme do rezolucije informbiroa otvorena državna granica, naime Tito svojata Albaniju za svoju sedmu republiku. Ništa to ne kompromitira Britance.

Ali podaci o zajedničkim moskovskim danima Tita i Fitzroy Mclina (1937. – 1939.), a pogotovo njihov zajednički boravak u Istambulu koncem 1939. i početkom 1940. godine, nisu trebali nikad izaći u javnost, to je očito trebalo zaustaviti – i autora, Wiliama Klingera, i učiniti sve da rukopis ne ugleda svjetlo dana.

Tito je nakon Istambula blefirao Staljina i počeo raditi s Britancima. Jugoslavija je Titov projekt po britanskim nacrtima. Tito je puka britanska izmišljotina, a Jugoslavija je Titova satrapija. Komunizam je samo crveni plašt, Tito je faraon, kralj s daleko većim ovlastima od britanske kraljice; nema tu nimalo komunizma, nego bitno je širenje britanskog utjecaja na Balkanu i svijetu preko jednog komunističkog diktatora.

Pokret nesvrstanih je zamišljen imperijalno, po naputcima britanskog imperijalnog iskustva i poslužio je svrsi – zaustavljanju sovjetkog utjecaja u Trećem svijetu i obdržavanju britanskih međunarodnih interesa. Zato je Tito kao maršal i vođa primljen kod britanske kraljice, sa svim državničkim i kraljevskim počastima. Nije to bilo otvaranje novih poglavlja već zatvaranje fajli, isplata i plan za neposrednu budućnost.

Denis Kujiš (1951.) samo je jedan od vječitih, neuspješnih studenata koji su sve do nedavno na svojim vizitkama pisali: „apsolvent“. Kao i mnogi „nadareni“ novinari i publicisti nije nikad diplomirao (lingvistiku i sociologiju na Filozofskom fakuktetu u Zagrebu), ali mu nije nikad smetalo rugati se tankom školovanju svojih kolumnističkih meta. Međutim to drugovima nije smetalo (oni vole ljude s greškom, lakše ih žmikaju) i 1979. postaje „Poletarac“ studentskog lista, a „Vjesnikovac“ već sljedeće godine. Međutim prva mu je zadaća razbijanje uredništva „Danasa“. Vjerojatno su više cijenili njegovo članstvo u omladinskim forumima, članstvo u Al-fatahu(?), militantan čegevarizam i činjenicu da je antinacionalist i agresivno aktivan u komunističkom pomlatku.

I to je bila (Kuljiševa novinarska karijera i umreženost) dobra osnova za stvaranje „neovisnih“ novina u suverenoj i samostalnoj Republici Hrvatskoj; najprije „Globus“, a potom i „Nacional“ s prijateljem i vječitim juniorom Ivom Pukanićem. Naslonjen na Britance, samouvjeren i pune trbušine, s privilegiranom kolumnističkom nazočnošću u „main stream“ medijima umislio je medijsku i svaku drugu moć koju je obilno koristio besplatno se prežderavajući po domjencima i kućnim zabavama, ali je isto tako zainteresiranima sređivao intervjue u „Globusu“ i „Nacionalu“, pokrivao i otkrivao afere, i sve što je trebalo kako bi lista zahvalnih dužnika bila što dulja te napunjena političkim moćnicima i tajkunima. Pacijenti i naredbodavci su kolumnistu bez izobrazbe, bili svi za koje je pomislio da mogu biti važni: od Hrvoja Petrača do Nevena Barača, lokalnih i „saveznih“ političara, Na taj način najbolje je mogao (po)služiti svojim britanskim gospodarima.

Denis Kuljiš nije običan domaći novinarski plaćenik, on je ekskluzivan za odabrane inozemne nalogodavce. I nije skup, njegova se tarifa mjeri u kalorijama kremšnita, u obilnim stolicama: jedna kartica tisuću kalorija, na primjer, u creskoj janjetini ili Vincekovim slatkišima.

Možda ipak nije toliko opasan, ali to bi trebalo pitati Iva Pukanića i Wilima Klingera?

L. C.