"Reformator Borat" i koalicija nazvana po Joci Amsterdamu

U informacijskom i informatičkom razdoblju kakvo je suvremeno, postoji jedno oruđe koje je čovjek iznašao kako bi se mogao nositi s tim nepreglednim, što važnim, što nevažnim podatcima, a zove se statistika.

Njome su se za potrebe borbe protiv “klasne nejednakosti” najviše služili sociolozi i politolozi, a danas je rabe političari diljem svijeta u svjetonazorskim prepucavanjima i samopromidžbi. Za statistikom svi rado posežu je brojke naprosto ne lažu, već lažu samo oni koji ih tumače.

Otkako su migrantske skupine nalegle na europske zemlje, statistički podaci naprasno postadoše nedostupni, napose oni glede stope kriminala, odnosno oni podatci o kojima računa vode policijske uprave i razne službe sigurnosti.

Uzmimo primjer broja silovanja na 100 000 stanovnika; prva je zemlja s 91.6% na spomenutu brojku Lesoto, a druga je Švedska s 53.2. Nastavno na ovaj porazni podatak, vodi se i statistika na broj riješenih slučajeva, kako silovanja, ubojstava, krađa, razbojstava i t.d., kao i podaci o tomu koje su etničke pripadnosti kako počinitelji, ali i policajci, dob, imovinsko stanje i dalje redom.

Bode u oči određena statistika kojeg europska državna tijela ne žele objaviti; naime, doseljenički naraštaji, a pod doseljenicima se misli na Arape, Turke i ostale bliskoistočne astronaute, nuklearne fizičare, pilote i programere, koji već nekoliko desetljeća borave i žive u Švedskoj, Njemačkoj, Norveškoj, Nizozemskoj i ostalim bogatim zemljama sjevera, nisu integrirani u društva koja su ih primila, prvo im dala socijalu, a potom posao, zatim ih obrazovala, osposobila za rad i prihvatila kao svoje građane.

Koja je prednost, primjerice, nizozemske policije, da zaposli Arapina? Prije svega, budući Arapa u Nizozemskoj ima koliko hoćeš, policajac Arapin dobro dođe prilikom razbijanja jezične, ali i kulturne barijere. Osim toga, neintegrirane skupine vide na primjeru takvog policajca prednosti i dobre strane integracije i asimilacije; grubo, ali istinito sročeno – njih se time kultivira. E sad, prema iznimno nedostupnim podacima, proizlazi da je najviše neriješenih zločina upravo u tim slučajevima s bliskoistočnim elementom, štoviše, gdje je ne samo počinitelj Arapin, nego je i policajac Arapin.

Vrli i progresivni ljevičari, obdareni najviše mudrošću, iz tog podatka ne bi izvukli nikakav zaključak. Za razliku od njih, možemo, na duboku europsku žalost, zaključiti kako je integracija tih posve drukčijih kultura u europska društva u potpunosti neuspjela. Čak i novi naraštaji izbjeglica i bliskoistočnih doseljenika, dakle oni koji su rođeni i stasali u, zadržimo se na primjeru Nizozemske, recimo Amsterdamu, koji bi po svim ljevičarskim tlapnjama već odavna trebali biti politički Nizozemci, to naprosto nisu, nego su zadržali odanost i privrženost svojoj etničkoj, što znači i političkoj matičnoj skupini. Istočna se kultura na zapadu naprosto ne želi i ne će integrirati.

Hrvatska takvih briga (još) nema, međutim, ima slične probleme s nekim drugim manjinama, mogli bismo reći, manjinama s istoka. Svima nam je ostao gorak okus nakon što je predsjednik RH bio iz redova manjina. Isto je bilo s jednim ministrom unutarnjih poslova, ali i mnogima drugima koji su samo deklarativno politički Hrvati, a s druge strane sadržajno djeluju izuzetno protuhrvatski; bez ustezanja na izravnu i nedvosmislenu štetu hrvatskog korpusa, u Domovini i izvan nje.

Nedavno je u na hrvatsku političku scenu stupila Amsterdamska koalicija, nazvana vjerojatno prema srpskom mafijašu Joci Amsterdamu, a čine je stranke Pametno, IDS i Glas (skraćeno: PIG), predvođenu nesuđenom gradonačelnicom Zagreba Ankom Mrak Taritaš. Nadalje, iz upućenih se krugova doznaje da će kandidat za Predsjednika RH Amsterdamske koalicije, odnosno PIG-a biti ni manje ni više nego Boris Jokić medju prosvjetarima zvani Borat, još jedan nesuđeni, "veliki reformator" hrvatskog obrazovnog sustava, koji je, iako (na sreću) nije napravio ništa, medijski sveprisutan.

Uzmemo li u obzir spomenutu nevoljkost integracije istočnačkih kultura u europsko tkivo, kao i hrvatsko iskustvo kad su na određene položaje stupili pripadnici tih istočnjačkih kultura, odnosno istočnih nacionalnih manjina, moramo se zapitati bi li bilo mudro za predsjednika opet birati pripadnika nacionalne manjine? U 100 od 100 slučajeva se to za Hrvatsku i Hrvate pokazalo pogubno, a kako smo naveli, statistika t.j. brojke ne lažu.

Josip Gajski