Jedan zločin nikada ne legitimira drugi zločin, a niti odmazdu
Ove godine navršava se točno 85. godina od zločina počinjenih nad srpskim narodom u Hercegovini. Između 6. i 11. kolovoza 1941. godine snage NHD su u hercegovačkom selu Prebilovci brutalno ubile više stotina mještana, mrtve su navodno ubacili u jamu Golubinku kod Šurmanaca. Mnoge žrtve su ekshumirane tek 1990. godine, otkopano je 13 jama u kojima su se nalazili ostaci pobijenih Srba, koji su 4. kolovoza 1991. godine dostojno sahranjeni pored Hrama Sabora srpskih svetitelja u Prebilovcima.
Nitko nema pravo relativizirati bilo koji zločin, jer zločin je zločin, i počinjen s bilo koje strane podjednako mora biti valoriziran i osuđen.
Međutim, srbijanska historiografija o događaju tj. zločinu u Prebilovcima izvještava jednostrano, i metodološki i činjenično netočno, stoga ovaj nemili događaj valja sagledati u nešto širem kontekstu.
Naime, nakon uspostave Nezavisne države Hrvatske u Čapljini je formirana redarstvena oružnička postaja, nakon formiranja nisu zabilježeni nikakvi izgredi, pa čak niti najmanji incidenti prema srpskom stanovništvu niti u Čapljini, niti u okolnim selima.
Međutim, sredinom travnja 1941. (13.–15. travnja), dakle samo tri dana nakon uspostave NDH, i nekoliko mjeseci prije ustaške odmazde u Prebilovcima, dolazi do žestokih napada iz više pravaca raznih srpskih formacija na Čapljinu. Riječ je o događajima tijekom tzv. Travanjskog rata tijekom raspada Vojske Kraljevine Jugoslavije.
U izvorima, uključujući NDH dokumente i lokalne opise, spominju se 'četnički odjeli' ili samo 'četnici', zatim dijelovi regularne jugoslavenske tj. srpske vojske, uključujući vojnike iz Trebinja, pitomce podoficirske škole iz Bileće, dovedeni su i rezervisti s prostora Sandžaka, a sudjelovali su i lokalni rezervisti kao i domaći Srbi iz okolnih sela poput Prebilovaca, Klepaca i Tasovčića, koji su se četnicima pridružili kao borci ili kao vodiči koji su imali zadatak prokazivati koje Hrvate treba pobiti ili uhititi, koju kuću zapaliti i sl. U globalu, riječ je o lokalnim hercegovačkim četničkim jedinicama, a ne o organiziranim četničkim formacijama pod zapovjedništvom Draže Mihailovića, koje su na ovim područjima formirane tek nešto kasnije.
Prema dokumentima, 13.–15. travnja 1941. srpske snage procjene oko 800–1200 vojnika napale su oružničku postaju u Čapljini, zatim i okolna mjesta Struge, Grabovinu, Gabelu i Trebižat, dakle sela i s desne i lijeve obale Neretve. Borbe su bile žestoke s lokalnom hrvatskom Narodnom zaštitom, zatim ustaškom vojskom, uz snažnu srpsku topničku potporu.
Četnici su u početku razbili hrvatske snage i ušli u Čapljinu. Međutim, nakon kasnijih neuspjeha bili su prinuđeni povući se, i to željeznicom prema Trebinju.
NDH izvori, npr. dijelovi 'Sive knjige' i slični izvještaji, navode ubojstva mnogih hrvatskih i nekih muslimanskih civila, velika razbojstva, pljačke i palež u Čapljini i okolici, s točnim imenima žrtava, posebno u Strugama i Čapljini. Navode se smrti i ranjavanja, uključujući žene i djecu.
Prebilovački zločin
Prebilovački zločin, odnosno ustaški napad na selo 4. kolovoza 1941. s masovnim ubijanjem vojnika i civila te bacanjem u jamu Golubinku kod Šurmanaca dogodio se oko četiri mjeseca kasnije. Jasno je kako je riječ o odmazdi na spomenute ali i druge srpske napade na Čapljinu i okolna hrvatska sela.
Povijesni kontekst je, dakle, složen. Travanjski rat i raspad države, lokalne etničke napetosti, proglašenje NDH i brzo uspostavljanje NDH vlasti u Čapljini već u travnju, a zatim valovi i hrvatskog i srpskog nasilja. Izvori s različitih strana, NDH, jugoslavenski/partizanski, lokalni, potvrđuju 'travanjske događaje' oko Čapljine, ali se razlikuju u interpretaciji vojnih operacija i zločina nad civilima, kao i brojkama. Ravnogorski četnički pokret, kako rekosmo, nije bio izravno povezan s tim 'travanjskim akcijama', radilo se o 'ustanku' lokalnog srpskog življa koje nije bilo spremno prihvatiti uspostavu novonastale hrvatske države, identično ili slično 'ustanku' u Srbu, zapravo u oba slučaja riječ je o ustanku protiv uspostave hrvatske države.
Na koncu, jedan zločin nikada ne legitimira drugi zločin, a niti odmazdu. Odmazda samo proizvodi novi krug nasilja, dehumanizira i potkopava bilo kakvu mogućnost pravde. To vrijedi univerzalno, bez obzira tko je počinitelj i tko žrtva.
Medutim, treba težiti za istinom, preciznim i realnim iznošenjem svih činjenica, a ne samo pojedinih povijesnih segmenata. Ako se povijest tumači vlastitom interpretacijom tek pojedinih segmenata onda je u pitanju manipulacija, a ne znanost. Dakle, točno i cjelovito dokumentiranje događaja, tko je što učinio, kada, kome, u kojem kontekstu, s kojim namjerama i posljedicama, nije to nikakvo 'jednako udaljavanje' niti moralni relativizam. Naprotiv, to je jedini način da se izbjegne opravdavanje ili relativiziranje bilo kojeg zločina i njegovo instrumentaliziranje za neke nove zločine.
Ivica Granić / Facebook
Vezani članci:
>>Ivan Matić: Zbog čega se fra Robert Jolić ideološki pogubio?
>>Fra Robert Jolić: Sasvim je svejedno jesu li „naši“ ubijali prije ili poslije 28. lipnja 1941.
>>Ivan Matić: Zbog čega se fra Robert Jolić ideološki pogubio (2. dio)