Na ustaše povika, a četnici kolo vode (I.dio)

Dragi Hrvati i građani Republike Hrvatske u zemlji i svijetu (neovisno o tomu kojoj naciji, vjeri ili rasi pripadali i kakve god političke ili seksualne orijentacije bili), teško je ne primijetiti da živimo u vremenu apsurda u kojemu ne samo da su mnoge vrijednosti relativizirane i zgažene, nego po mnogim pitanjima ne postoji minimum korektnosti i objektivnosti, što je ne rijetko u sukobu s logikom i zdravim razumom i reklo bi se čak, prelazi u stanje psihopatologije.

Kad netko, primjerice, kaže ili napiše da je današnji mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije Perić „četnički vikar“, to je „govor mržnje“, a da se pri tomu nitko ne zapita je li taj iskaz istinit ili ne i na temelju čega bi imenovanog bilo tko tako titulirao!?

Ja doista ne znam je li taj pop stvarno četnik, niti me to naročito zanima, ali me zato (Bogu hvala) oči i uši (a i mozak) još uvijek donekle služe da sam u stanju shvatiti što ta bradata prispodoba pjeva na onoj snimci gdje se ori pjesma u slavu zloglasnog koljača i četničkog zločinca Momčila Đujića, komandanta Četničke dinarske divizije.

Podsjećanja radi, snimku može pogledati svatko tko želi (i tko do sada možda nije), jer još uvijek se nalazi na youtube-u i ako želi analizirati je i sam se uvjeriti da li je Porfirije pružao otpor ostalim popovima oko sebe, je li bio iznenađen (ili možda čak uvrijeđen) četničkim glazbenim repertoarom, je li otvarao usta ili ne. Ne kanim se time posebno baviti, mada (i bez dublje analize), kao laik za verbalnu i neverbalnu komunikaciju vidim da jeste pjevao i pri tomu bio prilično dobro raspoložen (nasmijan), bez naznaka ikakve nelagode, a o sramu ili kakvom ustezanju ni govora.

I što mislite, da je kojim slučajem neki od naših biskupa zatečen i snimljen u sličnoj situaciji (pjevajući ustaške pjesme), bi li naša „demokratska javnost“ i „pravna država“ isto tako zdušno stali u obranu tog „veseljaka“, ili bi Europa i svijet „gorjeli“ od povika koji bi se iz Hrvatske dizali s tvrdnjama o „re-ustašizaciji“ i hrvatskom „klero-nacizmu“?

Što bi gospoda Milorad Pupovac, Ivo Josipović, Mirjana Rakić i slični likovi rekli na to?

Bi li se onda izricale kazne zabrane emitiranja TV postajama koje bi „vrijeđale“ aktera takvog događaja ili bi „desničar“ i „ustaša“ bio „razapinjan“ do besvijesti po svim elektroničkim kanalima i mainstream medijima, u Saboru, na uličnim skupovima, tribinama.

Ostavljam svakomu na savjest, nek odgovori na to hipotetičko pitanje kako želi. Ja sam sklon vjerovati da bi u Hrvatskoj izbila ozbiljna kriza funkcioniranja države zbog „povampirenja“ ustaštva i „ugroženog srpstva“, a incident s detaljnim opisom zacijelo bi završio u tragikomičnom i nategnutom SNV-ovom Biltenu i izvješću State Departmenta o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj.

Kad srpski patrijarh Irinej kao prvak Srpske pravoslavne crkve koja djeluje (itekako) i u Hrvatskoj daje izjave kojima nedvojbeno propagira tezu o „Velikoj Srbiji“ (kao nedavno na sajmu knjiga u Beogradu – što je samo jedna u nizu takvih zadnjih godina), to se prešućuje. Prešućuju se također i njegovi susreti s četničkim vojvodom, ratnim huškačem, rasistom, fašistom i nespornim ratnim zločincem Vojislavom Šešeljem, kako na sajmovima knjiga u Beogradu, tako i prigodom audijencija na kojima je on Šešelja prima kao dragog  i uvaženog gosta prema kojemu Irinej ima poseban sentiment.

Opskurnom šovinistu i huškaču, poremećenom fašistu Aleksandru Vulinu, dopušta se da rovari po Jasenovcu, BLATI I PLJUJE PO NAŠEM BLAŽENIKU ALOJZIJU STEPINCU USRED HRVATSKE, bez ikakvih posljedica, a Hrvate kolektivno proglašava „ustašama“!?

I pri tomu se nitko od onih koji preko toga prešutno prelaze ili čak podržavaju tu prljavu propagandu (prije svega najistaknutiji predstavnici „antifašističke“ i „liberalno-demokratske javnosti“ u Hrvatskoj) ne zacrveni zbog gnjusnih laži i krivotvorina vezanih za Jasenovac i druga mjesta, na kojima su desetljećima unatrag ustaške žrtve (barem) deseterostruko (ako ne i više puta) uvećavane samo kako bi se Hrvatima nametnula podla i monstruozna hipoteka „genocidnog naroda“ i tom nepostojećom kolektivnom krivnjom trajno obilježili i današnji naraštaji našega naroda!

To je neoprostivo. Čisti rasizam prema Hrvatima koji se provodi pod egidom „zaštite tekovina antifašizma“. Ide se čak tako daleko da se današnji hrvatski državni vrh (predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović, premijera Andreja Plenkovića i druge) nastoji prikazati kao one koji potiču „ustašizaciju“ i „fašizaciju“ društva, „oživljavaju NDH i duhove prošlosti“. Doista, takve nebuloze mogu konstruirati samo teški duševni bolesnici, patološki poremećeni slučajevi ili oni koji su zadojeni slijepom mržnjom prema hrvatskome narodu, jer, svatko zdrav i normalan vidi da nije tako.

Na drugoj strani, dopušta se bivšem Šešeljevom potrčku i pulenu, četniku, fašistu, ratnom huškaču i agresoru na Republiku Hrvatsku Aleksandru Vučiću i njegovom ništa boljem suradniku Aleksandru Vulinu da nas svaki ča optužuju za „genocid“ i „etničko čišćenje Srba iz 'Krajine'“ (jer za njih je „krajina“ samo „privremeno od ustaša okupirana teritorija“ – pogledajte što govore i pišu u medijima) i to bez ikakvih posljedica (osim reakcija Ministarstva branitelja, naših braniteljskih udruga i priopćenja pojedinaca iz državnog vrha – i to u situacijama kad se prevrši svaka mjera).

Umjesto da se četničkom ološu i agresoru koji nam je nanio toliko zla postavi granica do koje smije ići i prekinu s njima diplomatski odnosi kad tu granicu pređe, vodi se politika neshvatljive tolerancije i popuštanja, na vlastitu štetu.

Kad najistaknutiji politički tribun srpske manjine u Hrvatskoj Milorad Pupovac (koji vodi svoj prljavi i bezobzirni specijalni rat protiv Republike Hrvatske već više od 25 godina) izjavi kako „slovo 'U' i 'kokarda' nisu isto“ (dakako, u smislu da su četnici manje zlo nego su bile ustaše), te da „ne postoji zakonska mogućnost zabrane 'kokarde' u Republici Hrvatskoj“, to je onda „LEGITIMNO MIŠLJENJE“  jednoga „demokrate „ par excellence“ i tu ne samo da „nema ničega spornog“, nego svatko tko pokuša u takvom iskazu pronaći naznake govora mržnje ili barem netrpeljivosti (zbog posrednog zastupanja ili opravdavanja četništva) ili da analizira, biva na brzu ruku javno osuđen kao „desničar“, „ekstremist“ ili „ustaša“ i nađe se na udaru „pravne države“ i čuvara velikosrpskih i komunističkih mitova. Taj „gospodin“ u Hrvatskoj već dugo uživa status „svete krave“ i izigrava mentora cijeloj naciji, iako se cijela njegova politička strategija temelji na stalnoj polarizaciji ovog društva i izazivanju tenzija između Hrvata i srpske manjine (koju tobože „zastupa“ iako za njega ne glasuje niti 10% srpskog biračkog tijela).

U jednomu bih se ipak složio s Pupovcem: ustaše i četnici nisu i ne mogu biti isti, jer ustaše nikad nisu žarile, palile i ubijale po Srbiji, a četnici po Hrvatskoj jesu i to kako u Drugome svjetskom ratu, tako i za Domovinskog rata, kad su to činili skupa s „JNA“ (domaći u uvozni četnici, „dobrovoljci“, „teritorijalci“ i brojne zločinačke paravojne i para-milicijske skupine uz pomoć jugovojske, njezinih oficira, podoficira, vojnika i s ratnom tehnikom federalne vojske koja se stavila u službu stvaranja „Velike Srbije“).

To su toliko jasne, istinite i lako dokazive činjenice da je smiješno negirati ih.

Sjećate li se one mješovite vojno-četničke zlikovačke bande koja je nakon pokolja ušla s crnom četničkom zastavom u razoreni i okrvavljeni Vukovar (18. studenoga 1991.) uz pjesmu: „Slobodane pošalji salate, biće mesa klaćemo Hrvate“. Neki su na glavama imali „petokrake“ neki „kokarde“.

Eto, to je njihova „obrana antifašizma“ i „borba za ugroženo srpstvo“ i ta sekvenca rječitije od bilo čega govori s kime i danas (nakon svega) Hrvati opet imaju posla.

Saborskom zastupniku srpske manjine i najvećem etno-biznismenu u Hrvatskoj (koji svoju političku strategiju već više od dva desetljeća gradi na latentnom sukobu Srba s većinskim hrvatskim narodom) Miloradu Pupovcu dopušta se čak i to da za saborskom govornicom i pred TV kamerama ciljano čita VULGARNO ANONIMNO PISMO čiji je sadržaj ispod svake razine javne komunikacije (prepuno primitivnih i šovinističkih uvreda na račun bošnjačko-muslimanskog naroda). Pismo je sročeno tako da se aludira kako su ga pisali u Stožeru za obranu hrvatskog Vukovara, a čini se to u jeku kampanje za nasilno i protupravno postavljanje ćiriličnih ploča u ovom gradu. Što je još zanimljivije, ovaj igrokaz, ova prljava propagandna diverzija nedostojna bilo kojega čovjeka koji drži do sebe, a kamo li nekog tko je zastupnik u parlamentu, izvedena je zajedničkim snagama Milorada Pupovca i Nedžada Hodžića (zastupnika bošnjačke, albanske, crnogorske, makedonske i slovenske manjine) koji je navodno „primio to pismo“.

Ostaje nejasno ZAŠTO GA HODŽIĆ NIJE PROČITAO NEGO JE TO PREPUSTIO SVOME TUTORU PUPOVCU? Uostalom, „primio“ ga je on, a ne Pupovac! Neovisno o odnosu u Klubu nacionalnih manjina i hijerarhiji koja tamo formalno vlada, zar nije bila dužnost onoga koji je navodni „primatelj“ tog vulgarnog pamfleta da ga on predstavi javnosti, kad mu je to već dopušteno?

Što se cilja i svrhe ovakvih prljavih podmetačina tiče, odgovori se nameću sami po sebi. Očita je bila namjera ovoga dvojca da prošire krug „ugroženih“ manjina u „ustaškoj“ i „fašističkoj“ Hrvatskoj i to PREKO ANONIMNOG PISMA!? Nema zemlje u svijetu koja bi dopustila takvu blamažu u parlamentu i takvu diverziju! Zar bilo gdje anonimno pismo može biti dokaz bilo čega, pogotovu „ugroženosti“ neke nacije? I nakon više od 4 godine, nema rezultata istrage oko „pisma“, niti se zna otkuda je stiglo i tko mu je autor, tako da se s pravom može sumnjati da ga je Hodžić uopće odnekud dobio.

Preko Stožera za obranu hrvatskog Vukovara (sugeriralo se javnosti da su oni povezani s tim „pismom“, jer su u njemu spominje Vukovar) pokušala se baciti ljaga na cijelu Hrvatsku i prokazati je kao zemlju u kojoj vladaju ksenofobija, rasizam, nesnošljivost, mržnja i šovinizam prema svim manjinama, ne samo srpskoj. Ovu je tezu (o rastu nesnošljivosti prema svim manjinama u Hrvatskoj) u kasnijim izjavama medijima bez srama i ikakvog obzira ponovio sam Hodžić, koji jako dobro zna da su te tvrdnje čista laž.

Tko i s kojim namjerama je pisao taj pamflet („pismo“) i iz koje je „kuhinje“ potekao, nikad se nije ni postavilo kao pitanje niti ozbiljno istražilo, a što se ugroženosti bosansko-hercegovačkih muslimana u Hrvatskoj tiče, svakomu je jasno da su to objede koje nemaju nikakve veze s istinom i o tomu najbolje govore oni sami i njihovi vjerski autoriteti koji uvijek ističu kako „položaj muslimana u Hrvatskoj može služiti kao primjer svim drugim zemljama u Europi.“

Kad Pupovac (radi jedne glupe izjave Ruže Tomašić – koja je na skupu svoje stranke lupila kako je „Hrvatska za Hrvate dok su svi ostali gosti“) na saborsku sjednicu (i pred TV kamere – jer on tako najradije nastupa) dođe sa žutom trakom oko rukava na kojoj piše „GOST“ – dajući tako do znanja da kao pripadnik srpske manjine živi u državi u kojoj vladaju rasna i nacionalna segregacija, s jasnom aluzijom na Hitlerov nacistički režim i progon Židova) i to je također normalno, legitimno, u redu?

Na Hrvatsku se može pljuvati do mile volje i bez ikakvih posljedica. Nema čak ni moralne osude u medijima – osim u onim „desničarskim“.

Kad u Sabor (i pred TV kamere) isti lik dođe noseći u rukama selotejp traku (izražavajući tako protest što „ratni zločinac“ Branimir Glavaš koji je Osijek i Slavoniju branio od velikosrpskog fašističkog agresora nije dobio veću zatvorsku kaznu u slučaju „selotejp“), to je također „simpatično“ i tu „nema ničega spornog“, mada je i vrapcima na grani jasno kako se sve one koji su se borili za Hrvatsku a protiv velikosrpskog fašističkog agresora nastoji tako optužiti kao zločince koji su „ubijali Srbe“ 90-ih godina. Pojedinačni slučajevi ubojstava Srba, tako trebaju zasjeniti masovne zločine agresora, pa recimo, nitko ne spominje 1262 hrvatske žrtve u Osijeku – jer, od toga su važnije 3-4 srpske, za čiju smrt je optužen (i osuđen) ni manje ni više nego zapovjednik obrane grada mučenika koji je tako teško stradao u Domovinskom ratu.

Milorad Pupovac je smišljeno širio lažne vijesti i uznemiravao javnost već u proljeće 1992. godine – tvrdnjama da je u Hrvatskoj od početka rata do tada „pokršteno 11.000 srpske djece“), radi toga završio na sudu, branio se šutnjom, ali onda se predmet odvukao u zastaru i na kraju pojeo vuk magare. „Pravna država Hrvatska“ mu nije smjela izreći presudu da ga ne bi kao Srbina dodatno „ugrozila“.

Misli li tko da su ovo samo sporadični „incidenti“ ili „slučajnosti“, taj zasigurno ništa ne zna o specijalnom ratu (ili „hibridnom“ kako danas tu pojavu najčešće zovu).

Od naših „demokrata“ lijevo-liberalne i anarhističke provenijencije sve se to dočekuje s odobravanjem i potporom, jer oni su ovu državu željeli i vole je taman toliko koliko i oni koji su je napadali i razarali 90-ih godina prošlog stoljeća.

No, što se događa kad netko s „desnice“ napravi kakav incident?

Kad nogometni reprezentativac Josip Šimunić (koji je za promociju Hrvatske u svijetu zaslužniji od cijelog Sabora) na stadionu nakon pobjede naše reprezentacije uzvikuje „Za dom spremni!“, a publika na to odgovori, sve se diže na N-tu potenciju i svijet bruji o „ustašluku“ u Hrvatskoj od Washingtona i San Franciska preko Londona do Moskve i Tokija! Na stražnje noge se upnu naši dežurni „zaštitnici ljudskih prava i sloboda i prava manjina“, Teršelićka, Pusićka (i njezin braco), mesići josipovići i ostala škvadra i za čas vijest obleti zemljinu kuglu. Pa se toga onda dohvate Bernardić, Maras, Glavašević, Bauk i ekipa i do besvijesti rastežu po Saboru, upozoravajući na „ustašku opasnost“ i kritizirajući „ustašku vlast“ koja „ne poduzima ništa“ itd. Medije da ne spominjemo. Zavlada prava euforija s namjerom dokazivanja kako je „u Hrvatskoj na djelu fašizam“, „revitalizacija NDH i sl.). Spomenuto „ustašovanje“ Šimunića i publike ušlo je već u anale prljave neo-staljinističke antihrvatske propagande i na tomu se još uvijek „jaši“ iz sve snage, do te mjere da je sve skupa degutantno.

Isti recept primjenjuje se i na Thompsona kojemu se nastoje zabraniti nastupi bez ikakvoga valjanog razloga. Otegotna mu je okolnost što se borio za Hrvatsku u ratu, pa se u nedostatku valjanih argumenata bratija koja ga ne može smisliti hvata za onaj uzvik („Za dom spremni!“) s početka pjesme „Bojna Čavoglave“ (koja je nastala u jesen 1991. godine, u jeku obrane od krvave i genocidne velikosrpske agresije i bila izraz prkosa hrvatskih bojovnika, onih koji su branili svoje domove, obitelji i Hrvatsku).

Kao da smo tada mogli klicati „Tito – Partija“, dok su nas četnici i koministi skupa klali, punili masovne grobnice hrvatskim žrtvama, rušili nam i palili sela i protjerivali naš narod s ognjišta!?

Jesu li nam tada mogli komunisti biti uzor? Ili četnici možda?

Sjetimo se kakva se halabuka dizala (i još nije sve gotovo!) oko spomen obilježja našim poginulim braniteljima HOS-a koje je bilo postavljeno u Jasenovcu, radi natpisa „Za dom spremni“ koji je od početka (1991.) sastavnim dijelom njihovog službenog grba?

Nije li perverzno te ljude smještati u ustaški milje i vezivati za režim NDH, kad su  upravo oni antifašisti, istinski, pravi antifašisti, jedini koji su se poslije Drugoga svjetskog rata borili protiv fašizma, velikosrpskog fašizma oličenog u četničkoj kokardi i komunističkoj petokraki kao saveznicima u brutalnoj agresiji na Hrvatsku?

I kako to da nitko ne proziva Ivicu Račana u vrijeme kojega je grb HOS-a s natpisom „Za dom spremni“ registriran kao legalni znak udruga branitelja HOS-a?

Jako dobro znamo zašto to 90-ih nije nikomu smetalo.

Štakori koji danas skaču protiv toga, bili su duboko u svojim brlozima i mudro i strpljivo čekali rasplet i kraja rata 90-ih. Dobar dio njih nije imao ništa protiv toga da im u Zagreb dođu Šešelj, Arkan i ostala zločinačka družina na tenkovima.

Onima drugima opet (koji nisu uzeli pušku) bilo je ravno do Jadrana kakvu tko odoru nosi i kakav grb na rukavu ima, ako je voljan braniti NJIHOVE GUZICE. Bili su itekako sretni što ima „budala“ koje guraju glavu u torbu, a NJIHOVA DJECA I ONI TO NE MORAJU, nego su svo vrijeme na sigurnom.

Trebalo je proći 15-ak godina od svršetka rata da smognu hrabrosti izmigoljiti iz svojih štakorskih jazbina. Danas im smetaju čak i oni koji su žrtvovali svoje živote i zdravlje za ovu zemlju!? Oni su za njih „ratni profiteri“, „fašisti“,  „ustaše“, „teroristi“, „bagra“, „ološ“!?

Pljuju na naše žrtve, bez srama i obzira.

Perverzija je preslaba riječ za to!

Za tu razinu mimikrije, podlosti i podmuklosti s kojima smo suočeni.

(nastavlja se)

Zlatko Pinter