Kineski „Drang nach Westen“

Ono što nije uspjelo komunističkoj ideologiji, „Komunističkom manifestu“, Kominterni, a ni ljevičarkom koridoru anglosaksonskih sveučilišta, uspjelo je virusu Covid-19 krunskog oblika.

Nije, dakle, petokrakoj zvijezdi uspjelo podvrgnuti svijet, nego je to uspjelo kruni – ali ne bilo kakvoj kruni, ponajmanje kraljevskoj, nego virusnoj kruni u laboratorijskoj produkciji žute petokrake komunističke NR Kine. Cijeli se svijet, sve njegove civilizacije, kulture i način života, podvrgnuo najuspjelijem kineskom proizvodu – virusu. Covid-19 se nezaustavljivo širi, za sada obolijevaju milijuni, umire stotine tisuća ljudi i ne nazire se još kraj, jer virus nije zamišljen i napravljen u paketu s lijekom ili cjepivom, nego jednokratno i bespovratno. Svijet kakvog poznajemo je na koljenima.

Prvo poluvrijeme ovog globalnog terorističkog čina svakako pripada Kini i njezinoj namjeri da smrtonosnom pandemijom zapadnjački način života, njegove običaje i svakodnevnicu natjera na korjenitu promjenu, odnosno prilagodbu. Naravno, ako pri tome i kineski narod treba skratiti za koji milijun stanovnika, za kinesku partijsku vrhušku nije to neka stavka, „prava sitnica“ što bi rekao sir Oliver iz „Alana Forda“. Dovraga i žrtva od kojih milijun Kineza, više ili manje, ako je ulog svjetska dominacija. Za kinesko komunističko rukovodstvo to i nije nikakav problem, upravo suprotno; smrću vlastitog podaništva taman će se „razrahliti“ gustoća naseljenosti i vlastitom proletarijatu očitati lekcija iz pokornosti.

U Jugoslaviji je nakon 2. Svjetskog rata antifa borbeno i zdušno pjevala: „Amerika i Engleska, bit će zemlja proleterska“. Najgrlatiji su pjevači uskoro otvorili račune u konvertibilnim valutama, poželjeli zapadne tehnologije i nije im se dopala ideja proleterske Amerike. Ostalo je samo na pjesmi. Kinezi ništa na tu temu ne pjevaju, ali su neprestano gladni tuđeg, životnog prostora prije svega. Dugo se pripremao kineski „Drang nach Westen“, a sad svjedočimo njegovoj uvertiri ili barem pokušaju iste.

Nema govora o nekakvoj uroti; postoji samo davno isplanirana opaka namjera, a ona se svodi na činjenicu da Kina mora stalno širiti svoj životni prostor (i tako već posljednjih dvije tisuće godina) i izbjegavati unutarnje pobune, a one u kineskoj povijesti imaju dugu i uspješnu tradiciju. Riskantna i visoka cijena širenja nije u pitanju, pogotovo jer životi podanika komunističke carevine nisu skupi. A kad se jednom pregrmi milijunski broj žrtava vlastita puka, čovječanstvo svijeta za kinesko komunističko rukovodstvo postaje običan mravinjak kojeg se jednostavno fumigira. Pandemija corona virusom je kineska fumigacija ostatka svijeta. To je kontekst sustavnog sakrivanja velikih brojki oboljelih i umrlih u Kini i rezolutna spremnost kineskog rukovodstva da se za zacrtani cilj žrtvuje još toliko i više, koliko god treba, svojih i tuđih života samo da se ne otkrije manevar. Čelništvo Svjetske zdravstvene organizacije, uglavnom uhljeba iz negdašnjih „Nesvrstanih“, na platnom je popisu kineskih državnih organizacija, uostalom kao i „naš“ predsjednik Zoran Milanović.

Problem je što još uvijek zapadna demokracija ne može razumjeti svu monstruoznost hibrida nastalog križanjem tisućljetne azijatske despocije i desetljetne tradicije komunističke diktature. Pol Pot i Kambodža su model do kojeg neljudska okrutnost despocije i komunizma može ići. To je razlog zašto Kina napreduje i osvaja; jer (joj se) može. Ponajmanje je tu bitna kineska inventivnost – jer je nema ili marljivost – u pitanju je strah i stoljećima njegovana pokornost. Neprestano je riječ o nemoći zapadnih demokracija da shvate dijaboličnu narav kineskog komunističkog sustava.

Išlo se od pretpostavke da nijedna vlast ne će žrtvovati znatan dio vlastita ljudstva, no milijun ili dva u Kini nije isto što i milijun ili dva u Njemačkoj, Francuskoj, Rusiji ili Sjedinjenim Državama. Završetkom Hladnoga rata je postalo bjelodano da se nitko ne će upuštati u nuklearni rat, stoga je bilo pitanje vremena kad će i tko posegnuti za biološkim oružjem. Isto se tako smatralo da je komunizam pao – i jest – ali u europskoj Rusiji, dok je u neeuropskoj Kini samo promijenio oblik i metastazirao u svoga ekonomskoga antipoda, no i dalje na čelu s centralnim komitetom. Na vrijeme se upozoravalo da s Kinezima treba oprezno, no pohlepa i lakomost učiniše svoje te se od kineskih „Danajaca“ rado darove primalo.

Nakon što sofisticirani laboratoriji u Americi, Ujedinjenom Kraljevstvu, Izraelu, Kanadi, Njemačkoj, Francuskoj, Australiji... pronađu lijek i cjepivo protiv kineskog virusa, nastupit će drugo poluvrijeme i onda u nadoknadi i koliko god treba da se kazni Kina i od NR Kine naplati sva počinjena šteta, kao što je u slučaju rušenja „Blizanaca“ svu štetu podmirila Saudijska Arabija ili napad na Pearl Harbor platio Japan. Trajat će dugo i bit će naporno, ali će na koncu račun podmiriti onaj tko je štetu počinio – Narodna Republika Kina.

L.C.