Jure Krišto: Snalažljiva politika 'Dobroga Pastira' – Političko prilagođavanje (nekih) franjevaca Bosne Srebrene u komunizmu i nakon njegova sloma (III.dio)
Alen Kristić još je jedan diplomand Franjevačke teologije u Sarajevu i veliki zagovornik historiografije M. Streche. No njegova rasprava „II. svjetski rat u sutješkoj samostanskoj kronici: Prema redefiniranju identiteta katolika-Hrvata u BiH“ u Statusu, br. 14, proljeće 2010. o katoličkom integrizmu otkriva mnogošto o njegovu osebujnome shvaćanju povijesnih trendova.
Ne iznenađuje da se opet oslanja na M. Strechu ni da ništa supstancijalnoga o samim tim trendovima ne donosi. Evo sažetka Kristićeva argumenta. Crkva se usprotivila prosvjetiteljstvu, pozitivizmu, liberalizmu, socijalizmu, demokratizmu i znanosti jer su bili nositelji novoga svjetovnog poretka i tako ugrozili njezino samostojno vladanje svijetom. Sve što su ti „izmi“ donijeli Kristić veliča kao „modernitet“, a tomu se Crkva žestoko opirala i taj otpor je „katolički integrizam“.
E sad: Crkva je uvidjela svoje zablude, uvjeren je fundamentalni teolog Kristić, i to priznala na Drugome vatikanskome saboru, ali se u Crkvi pojavilo mnogo „katoličkih fundamentalista, koji predstavljaju suvremenu reakciju na taj modernitet“ i novu verziju „katoličkog integrizma“. Kristić se naslanja i na komunističku dobropastirsku hermeneutiku te fundamentalnoteološki upozorava: „Kao što je katolički integrizam odveo Crkvu u pragmatično-političke saveze s autoritarnim fašističkim i nacističkim režimima, tako je katolički fundamentalizam kod nas umnogome odgurao Crkvu u pragmatično-politički savez s nacionalističko-političkim snagama s hrvatskim nacionalnim predznakom“.
Tu opet uvelike zaudara po sadašnjim bosansko-hercegovačkim političkim svrstavanjima, ali o tome kasnije; za sada djeluje umirujuće što imamo takve teološke autoritete koji će unijeti svjetla i zdravoga razuma u svijet te prosvijetliti pameti katolicima od pape, kardinala, nadbiskupa i biskupa do katolika koji nimalo ne dvoje o Kristićevim nekontroliranim i neargumentiranim izjavama. Kako i neće kad se za Hrvatski katolički pokret biskupa Antuna Mahnića, taj katolički integrizam a la Croatia, ne oslanja na malo brdo knjiga, članaka, čak i doktorskih disertacija, nego na u svakom pogledu siromašan, i problematičan, tekstić. Kristić spočitava biskupu Mahniću da je, zamislite, „nastojao katoličku ideju (svjetonazor) podignuti na razinu društvenog poretka“. Čekamo samo osudu pape i (hrvatskih) biskupa što se protive ozakonjenju pobačaja, istospolnih brakova etc., jer ni oni, po Kristiću, ne prihvaćaju vrijednosti „moderniteta“.
Kristić spočitava Crkvi što nije prihvatila modernost koju je uvela i nosila protestantska reformacija, nego se njezinom osudom uputila na stazu „katoličkog integrizma“. Čudno je to da katolički teolog otvoreno i dosljedno ne prihvati ono što mu se čini boljim, dok u isto vrijeme mnogi protestantski teolozi uviđaju da je protestantska reformacija s prljavom vodom izbacila i mnogo djece te uviđaju da je Katolička crkva sačuvala bitne vrijednosti kršćanske poruke i tradicije. To samo može značiti da katolički teolog Kristić ne razumije dobro ni Katoličku crkvu ni protestantsku reformaciju.
Kristić isto tako kritizira Crkvu što se usprotivila liberalizmu koji potiče slobodu, ne razumijevajući, očito, problem(e) koje je Crkva imala – i danas ima – s površnim razumijevanjem slobode.
To je supstancija Kristićeva argumenta, ako je supstancija prava riječ. Kad se dobro promotri Kristićevo shvaćanje „katoličkog integrizma“, stječe se nedvojben dojam o vrlo simplificiranom shvaćanju povijesti i ideja koje se svodi na to da je ono što je starije po definiciji loše, a da su pojave novijega datuma po sebi dobre. To je, međutim, upravo definicija terora modernosti, gdje saeculum određuje vrijednosti koje duh mora slijediti. Dosljedno, i Crkva, koja bi i po Kristićevu shvaćanju trebala njegovati duhovnu dimenziju života, mora slijediti duh vremena, truditi se živjeti modernost, ako je Kristić ne želi prozvati fašističkom ili u najmanju ruku konzervativnom i natražnom. Da je to pak stalna napast ljudi u Crkvi, potvrđuju razni Kristići ne samo među Hrvatima, nego svuda u svijetu i u svim vremenima. Usprkos Kristićevu vjerovanju da je protestantska reformacija utjelovljenje evanđeoske poruke, upravo je ona prvi veći radikalniji korak u upravo opisanome smjeru povođenja za svijetom. Nije, na sreću, nedostajalo među protestantima osoba koje su se opirale diktaturi modernosti, iako često nisu uspijevali, ali je čudno da teolog Franjevačke teologije iz Sarajeva nije sposoban prepoznati takve teologe u protestantskim crkvenim zajednicama, nego se poziva na katoličke teologe koji uporno žele biti protestanti.
Potpuno očekivano, teolog s Franjevačke teologije u Sarajevu kritizira Crkvu što je osudila komunizam te tako onemogućila istinsku spoznaju vrijednosti socijalne pravde. Da tako nije objavljeno, čovjek ne bi povjerovao, jer trebalo bi pretpostaviti da je teolog barem čuo, ako nije čitao, brojne socijalne enciklike od one najpoznatije iz 1891. do onih iz našega vremena. I zna li teolog što je Katolička crkva osudila kad je osudila komunizam?! Čudno je da se Kristić ne buni protiv osude nacionalsocijalizma iste godine kad je osuđen komunizam. Čemu takva izbirljivost i koji su kriteriji za izbirljivost? Kriterij je najobičnije, prizemno politikanstvo. Crkva se, kaže Kristić, priklonila „malim autoritarnim poredcima“, poput Salazarova u Portugalu, Francova u Španjolskoj, Mussolinijeva u Italiji, žaleći valjda što (i) ti poredci nisu progonili Crkvu. Naravno da Kristić optužuje Crkvu i zbog Hitlerova dolaska na vlast u Njemačkoj!! Čovjek bi od teologa, pa i s Franjevačke teologije u Sarajevu, očekivao sofisticiraniju raspravu koja uvažava povijesne okolnosti, intelektualni i politički kontekst te osobna iskustva mnogih kršćana. Takva rasprava, dakako, zahtijeva mnogo više intelektualnog i sjedilačkog napora, ali i najobičnijega poštenja, što bi sve, vjerojatno, eliminiralo lake ideološke naljepnice s Crkava i pokreta te onemogućilo i Kristiće da vitlaju odobravanjima i osudama.
Među brzopletim Kristićevim osudama karakteristična je ona koju – nekritički kao i gotovo sve ostalo – preuzima od notornih protukatolika i krivotvoritelja povijesti o „šutnji Pija XII.“ i o tome da je Crkva više strahovala od komunizma nego od nacizma. Naravno da je komunizam smatrala velikim zlom, jer ga je prvoga iskusila. Kad se i nacizam pokazao jednako zlim, Crkva ga je jednako osudila.
Po istoj simplificiranoj shemi Kristić prosuđuje i bosanskoga franjevca fra Arkanđela Grgića, fratra koji je vodio kroniku sutješkoga samostana u vrijeme Drugoga svjetskog rata. Kristić dijagnosticira: katolički integrizam i napose crkveni antikomunizam razlog su fra Arkanđelova uvjerenja da su Njemačka i Italija saveznici Hrvatske. Valjda uviđajući apsurdnost svojih postavki, ipak priznaje da su u svemu tome važni čimbenici „političko-nacionalni sukobi Srba i Hrvata u Prvoj Jugoslaviji“. Onda slijedi istinski dobropastirski tour de force u kojem se osjeća utjecaj fratara članova Socijalističkoga saveza: bilo je i među bosanskim fratrima onih koji su „prozreli da na kršćanstvo veća opasnost vreba od nacizma i fašizma nego od komunizma“ i neizostavno spominjanje fra Joze Markušića (spominje i Dietricha Bonhoeffera među njemačkim protestantima). Nema, međutim, temelja na koji bi Kristić oslonio svoju tvrdnju da su bilo Markušić bilo Bonhoeffer prosuđivali da je komunizam za kršćane manje zlo od nacizma. Da se Bonhoeffer i upustio u takvo argumentiranje, argument bi mu bio oslabljen činjenicom što nije imao iskustva življenja pod komunizmom. Ni Markušić nije imao takvog iskustva te se i njegovo simpatiziranje komunista tijekom rata i priklanjanje njima poslije rata može promatrati isključivo kao politička prosudba i prilagodba, baš kao što je i fra Arkanđeo Grgić prosuđivao i prilagođavao se. Citiranje Markušića da će se moliti za sovjetsku Rusiju ako zarati s Nijemcima izrečena je, dakako, u vrijeme kad nije znao da će sovjetska Rusija doći i na njegov prag. U tom svjetlu, važnija je Markušićeva opaska da „nikoga nije mrzio kao sovjetsku Rusiju“. Pitanje sličnosti i razlika između ta dva totalitarna politička sustava suvremena je tema i ona ide prema razrješenju uvidima da je jedan ubijao ljude zbog rasne, drugi zbog klasne pripadnosti i različitoga političkog i vjerskog uvjerenja. Pri tome treba držati na umu da su komunističke žrtve brojnije od nacističkih, a jame i neobilježena masovna grobišta po dijelovima bivše Jugoslavije svjedočanstvo su da je i komunizam bio brutalan kao što je i postojanje logora za eliminaciju Židova svjedočanstvo o brutalnosti nacionalsocijalizma.
Jure KRIŠTO
Hrvatski institut za povijest, Zagreb
Vezani članci:
-Miroslav Akmadža – Staleško udruženje katoličkih svećenika u službi komunističkog režima
-Osnivanje Titove crkve i činjenice o udruženju Dobri Pastir
-Dr. fra Šimun Šito Ćorić: Otkud fra Jeleču samoubilačka crta?
-OSVRT IVE LUČIĆA: Ivan Šarčević, mali brat ili mali inkvizitor?
-Hrvatske poturice oživljavaju novovjekovnu krvavu Ahdnamu
-Uloga Lige humanista i fra Marka Oršolića u razbijanju hrvatskog nacionalnog bića u BiH
-Damir Šimić: Fetva efendije Šarčevića