Manipulacija nacionalnim klubovima Doma naroda Federacije BiH političko načelo kršitelja ustava

Jedno od najvažnijih, ali i najviše kršenih pitanja političkog sustava Bosne i Hercegovine svakako je odnos između građanskog načela većine i načela konstitutivnosti naroda. Taj se problem posebno jasno vidi u Domu naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine.

U javnom političkom diskursu često se Dom naroda promatra kao svojevrsni drugi zastupnički dom, odnosno kao mjesto na kojemu većina zastupnika može političkom snagom odlučivati o sastavu vlasti. Međutim, takvo shvaćanje zanemaruje njegovu posebnu ustavnu funkciju. Dom naroda nije samo još jedan parlamentarni dom, nego institucija u kojoj su Bošnjaci, Hrvati, Srbi I Ostali organizirani u posebne klubove.

Prema Izbornom zakonu BiH, Dom naroda Parlamenta FBiH ima 80 delegata: po 23 iz reda Bošnjaka, Hrvata i Srba te 11 iz reda Ostalih. Delegati se ne biraju neposredno na općim izborima, nego ih biraju kantonalne skupštine. Zakon izričito propisuje da predstavnici Bošnjaka, Hrvata i Srba u kantonalnim skupštinama biraju delegate iz svog konstitutivnog naroda.

Upravo se na toj točki pojavljuje jedan od temeljnih paradoksa važećeg izbornog sustava: političke stranke koje imaju dominantnu podršku jednog konstitutivnog naroda mogu, preko svojih zastupnika koji su formalno pripadnici drugog naroda, ostvariti značajan utjecaj na sastav nacionalnog kluba tog drugog naroda.

Problem je organiziranim aktivnostima određenih političkih opcija, poglaviti bošnjačkih, koje, zahvaljujući brojnosti, proizvode dovoljan broj „svojih“ delegata u drugom nacionalnom klubu i time stječu kontrolu. To je klasičan primjer manipulacije mehanizmom konstitutivnog predstavljanja zahvaljujući čemu bošnjačke stranke u potpunosti kontroliraju klubove bošnjačkog i srpskog naroda, te klub Ostalih u Parlamentu FBIH. Problem im ostaje jedino Klub hrvatskog naroda u Parlamentu FBIH, ali I tu uspijavaju instalirati I do trećine svojih delegate,

Dom naroda nije isto što i Zastupnički dom

Temeljna manipulacija u razumijevanju ovog pitanja polazi od primjene iste demokratske logike na dva različita parlamentarna tijela, u čemu isti narativ zagovaraju bošnjačke građanske i nacionalne stranke.

U Zastupničkom domu vrijedi klasična logika predstavničke demokracije:birači, izbori, zastupnici, parlamentarna većina, vlast.

Ako jedna politička opcija osvoji većinu zastupničkih mjesta, legitimno je da pokuša formirati vlast.

Dom naroda, međutim, ima drugačiju funkciju.Njegova struktura počiva na načelu:konstitutivni narod, nacionalni klub, delegate, zaštita političkih interesa tog naroda.

Dakle, smisao postojanja posebnih klubova jeupravo u tome da nacionalna pripadnost nije politički nevažna kategorija.

To je potvrdio i Ustavni sud BiH u predmetu U-23/14. Sud je naglasio da legitimno političko predstavljanje mora biti povezano s demokratskim izborom delegata onog konstitutivnog naroda koji delegat predstavlja i čije interese zastupa.

Zbog toga se Dom naroda ne može jednostavno svesti na „drugi Zastupnički dom“, što bošnjačke stranke sustavno pokušavaju kada se stranačka pripadnost većinskog naroda pretvara u instrument pomoću kojega se sustavno pokušava oblikovati politički sastav drugog nacionalnog kluba u Parlamentu FBIH ili u Domu naroda PS BiH.

Dakle, čitav problem leži u tome što stranačko vodstvo većinske političke structure, u ovom slučaju bošnjačke, unaprijed dogovori koji će se kandidati izjasniti kao Hrvati, Srbi ili Ostali a zatim osigura njihovu kandidaturu i glasovima svojih zastupnika proizvede dovoljan broj delegata kako bi kontroliralo značajan dio jednog od tih klubova.

Ustavni sud i „legitimno političko predstavljanje“

Ovdje je posebno važna odluka Ustavnog suda BiH U-23/14.

Sud je ukinuo određene dijelove izbornog modela upravo zato što su omogućavali da legitimno političko predstavljanje ne bude zasnovano na demokratskom izboru delegata od strane onog konstitutivnog naroda koji delegat predstavlja i čije interese zastupa.

To je vrlo važna ustavna formulacija koja znači da postoji ustavna veza između nacionalnog kluba i političkog predstavljanja tog konstitutivnog naroda.

Hrvatski ili Srpski klub, kao i klub Ostalih ne postoji zato da bi politička većina bilo kojeg drugog naroda dobila dodatni instrument kontrole nad političkim predstavljanjem tog naroda.

Poseban problem je srpski klub. To pitanje je često zanemareno zato što su Srbi u FBiH demografski znatno slabiji nego Bošnjaci i Hrvati, pa njihov klub ima potpuno drugačiju političku dinamiku.

Ako stranke s dominantno bošnjačkom političkom bazom, preko svojih zastupnika u kantonalnim skupštinama, organizirano utječu na izbor većeg broja srpskih delegata, onda se time otvara pitanje može li srpski klub doista djelovati kao autonomni kanal političkog predstavljanja Srba u Federaciji ili postaje instrument šire stranačke bošnjačke većine, što za posljedicu ima promjenu ravnoteža unutar cijelog Doma naroda.

Zašto je jedna trećina hrvatskog kluba bošnjačkim političarima važna?

Ako hrvatski klub ima 23 delegata, jedna trećina iznosi približno 7,7, odnosno praktično osam delegata.

Međutim, ako jedna politička struktura, u ovom slučaju bošnjačka, preko Zlatka Miletića, Slavena Kovačevića, ili Berine Fejzić, uspije proizvesti oko trećine hrvatskog kluba, tada više nije riječ samo o individualnim političkim iznimkama nego o čistoj manipulaciji.

U ovom se slučaju može,i mora, govoriti o mogućnosti strukturnog utjecaja na funkcioniranje nacionalnog kluba, što je osobito važno jer bošnjačke stranke već kontroliraju bošnjački, srpski klub te klub ostalih.

Ovo je slučak kad politička većina jednog naroda uzurpira mogućnost da preko nacionalnih klubova drugih naroda ostvaruje političku snagu koju ne bi mogla dobiti izravno preko vlastitog kluba.

Zašto je ovaj fenomen opasan za Federaciju BiH?

Ako se takav model uspije održati nastaje paradoks. Dom naroda je uveden kako bi: većinska demokracija bila ograničena zaštitom konstitutivnih naroda.

Ali ako većinska bošnjačka politička struktura godinama proizvodi dovoljan broj delegata u klubovima drugih naroda i Ostalih, onda imamo slučaj da se mehanizam zaštite konstitutivnosti pretvorio u instrument većinske političke kontrole.

Drugim riječima, institucija koja je trebala spriječiti majorizaciju postala je sredstvo za njezinu institucionalizaciju.

Ako je ustavni sustav postavljen na tri konstitutivna naroda, onda mora postojati jednaka zaštita njihove političke reprezentativnosti.

Paradoks građanskog pristupa

Ovdje se pojavljuje i jedan dublji politički paradoks. Građanske stranke često argumentiraju: „Svi građani moraju biti jednaki.“

To je legitiman demokratski princip ali je i protuustavan.

Ali ako te iste stranke prihvaćaju postojeći ustav i zakone te sustav Domova naroda i koriste nacionalne klubove kako bi ostvarile veću političku kontrolu, nastaje kontradikcija.

Ako je Dom naroda propisan Ustavom I zakonima onda treba poštovati njegovu posebnu funkciju.

>>Srpski klub u Domu naroda imati će ključnu riječ u izbora predsjednika i potpredsjednika FBiH

Nije politički korektno istodobno govoriti:„nacionalna pripadnost ne bi trebala imati političku važnost“ i „iskoristit ćemo nacionalne klubove kako bismo ostvarili političku većinu“.

To je jedna od temeljnih političkih kontradikcija koju bošnjačke stranke godinama koriste.

Zaključak

Problem Federacije BiH nije jednostavno u tome što postoje ustavna i zakonska rješenja koja propisuju ovu materiju. Problem nastaje kada politička struktura koja dominantno predstavlja jedan konstitutivni narod, u ovom slučaju bošnjački, koristi svoju brojčanu nadmoć u kantonalnim skupštinama kako bi organizirano oblikovala sastav nacionalnog kluba drugog konstitutivnog naroda, što je klasičan primjer političke manipulacije.

Ustavni sud BiH upravo je u predmetu U-23/14 naglasio da legitimno političko predstavljanje mora biti povezano s demokratskim izborom delegata onog konstitutivnog naroda koji delegat predstavlja i čije interese zastupa.

Dakle u ovom slučaju govorimo o strukturnom problemu federalnog izbornog sustava: mogućnosti da većina jednog konstitutivnog naroda preko formalnih predstavnika drugog naroda preuzima dio institucionalnog prostora koji je ustavno namijenjen političkom predstavljanju tog drugog naroda.

A upravo je tu granica između građanske demokracije i majorizacije kroz institucije konstitutivnosti.

Upravo zbog toga, sasvim je logično da politički predstavnici Hrvata, kao drugog po brojnosti naroda u FBIH, ustraju na promjeni izbornog zakona i stvaranju izborne jedinice s hrvatskom većinom.

M.J.