HVO udruge: Turska i Iran mogu komentirati BiH, Hrvatska ne?

Koordinacija udruga proisteklih iz Domovinskog rata HVO-a oštro je reagirala na nedavne istupe ministra obrane BiH Zukana Heleza povodom Rezolucije Hrvatskog sabora o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini. 

U opširnom priopćenju poručuju kako Helez ne nastupa u ime cijele države, već isključivo u ime dijela bošnjačke političke scene, te naglašavaju da Republika Hrvatska, kao jamac Daytonskog mirovnog sporazuma, ima potpuno legitimno pravo i obvezu štititi jednakopravnost hrvatskog naroda.

>>Luka Mišetić: Dvostruki standardi Denisa Bećirovića

Priopćenje prenosimo u cijelosti:

Koordinacija udruga proisteklih iz Domovinskog rata HVO-a s nevjericom promatra još jedan u nizu političkih istupa ministra obrane BiH Zukana Heleza povodom Rezolucije Hrvatskog sabora o osnaživanju političkog položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini.

I dok Helez ponovno govori o navodnom miješanju Republike Hrvatske u unutarnja pitanja Bosne i Hercegovine, ostaje nejasno po kojem osnovu nastupa kao glasnogovornik cijele države Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina nije ni Sarajevo, ni jedna politička stranka, niti jedan narod. Bosna i Hercegovina je država triju konstitutivnih naroda i svih njezinih građana. Kada Helez govori o ovim pitanjima, on ne govori u ime Bosne i Hercegovine, nego isključivo u ime jednog dijela bošnjačke političke scene i političkog Sarajeva, što je svakome dobronamjernom promatraču odavno jasno.

Republika Hrvatska nije bilo kakva susjedna država kada je riječ o Bosni i Hercegovini. Ona je potpisnica i jamac Daytonskog mirovnog sporazuma, međunarodnog ugovora kojim je uspostavljeno današnje ustavno uređenje Bosne i Hercegovine. Istodobno, Ustav Republike Hrvatske obvezuje hrvatske institucije da skrbe o položaju hrvatskog naroda izvan Republike Hrvatske. Stoga je potpuno legitimno da Hrvatski sabor raspravlja o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini i donosi rezolucije kojima upozorava na ozbiljne probleme političke neravnopravnosti. 

Posebno je zanimljivo da se u bosanskohercegovačkom javnom prostoru često ne problematiziraju izjave i politički stavovi pojedinih država koje nemaju ni približno snažnu pravnu, povijesnu i političku povezanost s Bosnom i Hercegovinom kao što je ima Republika Hrvatska. Nitko se pretjerano ne uznemirava kada službena Ankara komentira unutarnje prilike u Bosni i Hercegovini, kada turski dužnosnici govore o budućnosti zemlje ili kada se Bosna i Hercegovina spominje u kontekstu posebnih povijesnih i kulturnih veza s Turskom. Jednako tako, kroz godine su se mogle čuti izjave iranskih dužnosnika o pomoći bošnjačkom narodu tijekom rata, o ulozi Irana u obrani Bosne i Hercegovine te o političkim procesima u zemlji. Takvi istupi uglavnom prolaze bez ozbiljnijih optužbi za miješanje u unutarnje poslove BiH.

Ako je dopušteno da o Bosni i Hercegovini govore države koje nisu njezini susjedi, koje nisu potpisnice Daytonskog sporazuma i koje ne snose nikakvu međunarodnopravnu odgovornost za stabilnost zemlje, tada je još legitimnije da svoje stajalište iznosi Republika Hrvatska. Hrvatska je tijekom rata pružila značajnu političku, vojnu, humanitarnu i logističku pomoć Bosni i Hercegovini. Posebno nakon Splitskog sporazuma iz 1995. godine, zajedničko djelovanje Hrvatske vojske, HVO-a i Armije Republike Bosne i Hercegovine bilo je jedan od ključnih čimbenika koji su doveli do zaustavljanja rata i stvaranja uvjeta za postizanje mira.

Uz sve to, Republika Hrvatska i Bosna i Hercegovina dijele više od tisuću kilometara granice, upućene su jedna na drugu gospodarski, prometno, energetski i sigurnosno, a hrvatski narod u Bosni i Hercegovini konstitutivan je narod čija su prava zajamčena i međunarodnim sporazumima i Ustavom Bosne i Hercegovine. Zbog toga interes Hrvatske za stanje u Bosni i Hercegovini nije izraz političkog tutorstva niti miješanja u unutarnje poslove druge države, nego proizlazi iz njezine međunarodne odgovornosti, ustavnih obveza, povijesne povezanosti i legitimne brige za stabilnost susjedne zemlje i jednakopravnost hrvatskog naroda u njoj.

Osporavati Hrvatskoj pravo da govori o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini značilo bi ignorirati i njezinu ulogu u uspostavi mira i njezin međunarodnopravni položaj, ali i primjenjivati dvostruke kriterije prema državama koje komentiraju prilike u Bosni i Hercegovini. Ono što je dopušteno drugima ne može biti zabranjeno Hrvatskoj, osobito kada je riječ o zaštiti načela konstitutivnosti, jednakopravnosti naroda i dosljednoj provedbi Daytonskog mirovnog sporazuma. 

Suverenitet vam je argument po potrebi – sve je dopušteno osim legitimnog predstavljanja Hrvata
Kamo sreće da se sva otvorena pitanja mogu rješavati isključivo kroz institucije Bosne i Hercegovine, dijalog i partnerstvo legitimnih predstavnika triju konstitutivnih naroda. Upravo to Hrvati godinama zagovaraju. No činjenice govore drugačije.

Posljednjih petnaestak godina odbijeni su deseci prijedloga izmjena Izbornog zakona i modela legitimnog predstavljanja hrvatskog naroda. Odbijeni su prijedlozi domaćih političkih predstavnika, odbijeni su prijedlozi međunarodnih medijatora, odbijeni su modeli koji su bili rezultat višegodišnjih pregovora. Odbijeno je sve što je vodilo prema uspostavi ravnoteže i međusobnog povjerenja.

Nakon svakog odbijenog prijedloga hrvatskoj strani se poručuje da se pregovori vrate u institucije. Kada se vrate, ponovno se sve odbija. A kada na problem upozori Republika Hrvatska, tada se govori o miješanju u unutarnje stvari BiH. Takav pristup nije politika dijaloga nego politika očuvanja “statusa quo” u kojem jedan narod drugome bira političke predstavnike i odlučuje o njegovoj političkoj sudbini. Zanimljivo je kako je problem dokument donesen u Saboru, a grubo izigravanje izborne volje hrvatskog naroda nije.

Posebno je zanimljivo da se političko Sarajevo poziva na suverenitet Bosne i Hercegovine samo onda kada poruke dolaze iz Zagreba. Kada se u političke procese uključuju strani veleposlanici, međunarodne organizacije, razni posebni izaslanici ili kada se od stranaca očekuje da rješavaju unutarnje političke sporove, tada odjednom nema problema s miješanjem u unutarnja pitanja države.

Nama nije problem prošlost nego neriješena sadašnjost i nestabilna budućnost
Takvi dvostruki kriteriji odavno su postali prepoznatljiv obrazac političkog djelovanja.

Jednako tako, postalo je očito da je stalno prizivanje Herceg-Bosne postalo svojevrsna alibi politika. Kad god ponestane argumenata protiv zahtjeva za legitimnim predstavljanjem, kad god treba izbjeći raspravu o ustavnoj jednakopravnosti ili činjenici da su Hrvati više puta ostali bez mogućnosti izabrati vlastite predstavnike, iz političkog arsenala ponovno se izvlači Herceg-Bosna. 

Time se pokušava izbjeći odgovor na jednostavno pitanje; zašto se hrvatskom narodu uporno osporava ono što se smatra demokratskim standardom u svakoj višenacionalnoj i složenoj državi? Zašto se Hrvatima osporava ono što imaju druga dva naroda.

Herceg-Bosna nije razlog političke krize u Bosni i Hercegovini. Političku krizu proizvodi odbijanje da se prihvati jednakopravnost svih konstitutivnih naroda. Krizu proizvodi uvjerenje da brojnost daje pravo na dominaciju. Krizu proizvodi odbijanje svakog rješenja koje ne odgovara konceptu političke prevlasti većinskog naroda.

Zato bi bilo korisno da se predstavnici političkog Sarajeva na trenutak zaustave, osvrnu oko sebe i poslušaju poruke koje već desetljećima dolaze od hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Ne samo iz Mostara, Viteza, Orašja, Žepča ili Livna, nego i iz Bruxellesa, Strasbourga, Zagreba i brojnih međunarodnih institucija koje godinama upozoravaju da pitanje legitimnog predstavljanja nije riješeno.

Samo danas, nakon usvajanja Rezolucije Hrvatskog sabora, iz Sarajeva su stigle gotovo identične reakcije pune optužbi, povijesnih konstrukcija i pokušaja diskreditacije svakoga tko upozorava na problem. Nitko, međutim, nije odgovorio na ključno pitanje, kako je moguće graditi stabilnu i europsku Bosnu i Hercegovinu ako jedan konstitutivni narod nije u mogućnosti sam birati svoje legitimne političke predstavnike?

To pitanje neće nestati napadima na Hrvatsku, niti stalnim vraćanjem na ratne teme.

Hrvati u Bosni i Hercegovini ne traže ni privilegije ni tuđe. Traže ono što im pripada po Ustavu Bosne i Hercegovine i Daytonskom sporazumu – jednakopravnost, legitimno predstavljanje i partnerstvo.

I neka nitko ne podcjenjuje hrvatski narod u Bosni i Hercegovini. Povijest nas je naučila da smo znali sačuvati svoju slobodu i onda kada su okolnosti bile daleko teže nego danas. Upravo zato ćemo i dalje ustrajati na dijalogu, dogovoru i ustavnoj jednakopravnosti, ali jednako tako nikada nećemo pristati na političku podređenost i preglasavanje kao model budućnosti Bosne i Hercegovine.

M.J.