Bez istine tama pobjeđuje
Nije teško u nekoliko crtica opisati psihološki profil velikog vožda Zorana Milanovića u današnjem političkom trenutku.
Prepotentan, pun ega,bahat, inteligentan, s "najboljim" engleskim na svijetu i okolici, s najboljom tajnom službom, pun para, na vrhuncu moći, pod blještavilom svjetala reflektora, okružen vjernim idolopoklonicima koji rade za njega, jer on je lijen, sklon užitcima svih vrsta i dovoljno inteligentan da zna šta ga čeka. Nalazi se u predsmrtnoj agoniji gubitnika i na njega se lako može primjeniti stara židovska kletva "dao ti Bog da imaš pa onda neimaš".
Nalazi se pred ponorom trostrukog životnog gubitka i uskoro će postati beznačajan politički službeničić, ispodprosječnog provincijalnog tipa, nalazi se na rubu ništavila, on vidi sliku svog pada i očajnički mlatara rukama rušeći sve oko sebe ne bi li se spasio, a ako treba povuči će za sobom i ono do čega mu je najmanje stalo, a to je Hrvatska. Njega ne čeka samo politički gubitak i gubitak moći, njega čekaju i ini gubitci na svim planovima, čeka ga i gubitak mjesta predsjednika stranke, dakle sve što je imao više ne će imati.
Čovjek koji je krvlju, ali ne svojom, već krvlju branitelja Pajčića demonstrirao ljubav prema Srbima u Vukovaru i Beogradu, koji je prilagodio zakone o stanovništvu svojoj bratiji, svojim biračima, koji je prilagodio zakone udbi, koji se kleo u svoje nerasističke tičke postulate, koji je napučio Vladu anacionalnim tipovima koji ubijaju Hrvatsku, odjednom u svojoj agoniji postaje najveći antisrbin, postaje katolik, tuđmanist, Hrvat i čovjek koji docira o domoljublju. Obraća se onim Hrvaticama i Hrvatima do kojih ne drži ni kao što je crno pod noktom, jer je nacionalno bezosjećajan i nedefiniran, obraća se slučajnom narodu u slučajnoj državi, kako bi se spasio od hropca neizbježnih gubitaka i sam sebe, kao Munchaussen, vuče za kosu iz živog blata . To rade ljudi u smrtnoj agoniji od silnog straha za gubitkom života, a za Milanovića je gubitak moći teži nego gubitak života. Uskoro će mu okrenuti leđa i oni najbliži suradnici, oni antihrvati na čijim je krilima gradio svoje "ljudsko lice", okrenut će mu leđa najbliži u njegovom političkom životu i ostat će sam, usamljen i poražen.
>>Tomislav Karamarko podnio tužbu protiv Ante Barišića
Sve njegove političke i amoralne životne pogrješke sinergijski razarajuće djeluju u njemu, a on to razaranje demonstrira prema van, razarajući Hrvatsku i sve oko sebe.Ipak, izgubiti na ovim parlamentarnim izborima od Karamarka, za njega će biti najveća životna kazna koju će teško duhovno preživjeti, a već teško živi sa spoznajom o pobjedi Predsjednice! Teško je živjeti u samorazarajućem grču ljubomore, najnegativijoj psihološkoj činjenici, sa spoznajom da Predsjednica ima moć izazvati lavinu domoljubnih emocija, ima moć izmamiti suze na oči Hrvaticama i Hrvatima, teško je priznati da emocije može proizvesti samo onaj tko emocije posjeduje i živi, teško mu je priznati da i on izaziva lavinu suza hrvatskog naroda, ali suza zbog tuge, jada i čemera naše drage Domovine.
Njegovo vlastodržje ima i imat će razarajuć učinak na budućnost Hrvatske, jer pod njegovom palicom čeka nas dolazak na naše prelijepo more, ne Hrvata, ne turista, već tisuća i tisuća migranata koji će, nehtijući, uništiti i ono malo dobrog što imamo, a to je turizam. Čeka nas mukotrpno vraćanje dugova, ekonomska obnova, duhovna i demografska obnova.Čeka nas obnova potpuno urušenog povjerenja u politički sustav i pravosuđe, čeka nas rat za Hrvatsku teži od svih ratova. Poraženu Hrvatsku ostavit će nekim novim ljudima s tračkom nade samrtnika i s mišlju, da se ti novi ljudi ne će znati nositi s porušenom Domovinom, što bi njega u budućnosti vratilo u život. Zbog te egoistične ambicije ruši i ono što nije srušeno!
Zato se svi, u bezuvjetnom zajedništvu, moramo probuditi iz ovog ružnog sna i u jednom dramatičnom obratu duše razbistriti um kao 90-te i zavapiti: Bože usliši nas, čuvaj nam našu jedinu i vječnu Hrvatsku!
Na kraju poklon njemu i njegovoj bratiji uz preporuku da odu na sedmodnevno besplatno meditiranje u Hudu jamu zajedno s Burdušem kojemu je jedini pljeskao na predsjedničkoj inauguraciji.
Kazimir Mikašek-Kazo