Predsjednik srpskog Udruženja Veritas Savo Štrbac ocijenio je da Hrvatska na pravi način treba da se suoči sa prošlošću iz devedesetih, pa i četrdesetih godina te kako piše Politika (8. kolovoza 2018.) uz ostalo dodao je i ovo:

U Srbiji se ne mire hrvatskom pobjedom u Vojno-redarstvenoj operaciji Oluja95. Za njih je to i dalje samo „završni čin etničkog čišćenja srpskog naroda sa područja današnje Hrvatske“. Govore i pišu da je „režim Franje Tuđmana, uz podršku zapadnih centara, tokom četiri godine rata protjerao više od pola milijuna Srba s ciljem ostvarivanja projekta etnički čiste hrvatske države po uzoru na zloglasnu NDH. Tokom četiri godine rata i neposredno poslije njega pobijeno je više od sedam tisuća Srba.“

Jučer mi je jedan od prijatelja poslao internetsku poveznicu za tekst čija autorica je gospođa Vedrana Rudan. Već nakon nekoliko redaka ostao sam u čudu gotovo šokiran količinom iskazane mržnje na nacionalnoj osnovi, nizom prostota i uvreda izrečenih u navedenom tekstu.

Negdje oko Božića za vrijeme I. svjetskog rata vojnici zaraćenih strana dogovoriše se da odigraju par nogometnih utakmica. Dogovoreno i izvršeno. Vjerojatno nisu imali nekakvu športsku opremu, razlikovali su se jedino po boji svoje vojne odore. Tko je pobjeđivao – nije zabilježeno ni zapamćeno. Oni koji su preživjeli ovu najveću klaonicu između ratnih rovova vjerojatno govore da su oni dali koji pogodak više. Uostalom, to tako i tako nije važno. Važno je da je nekih par dana trajao mir, da je oružje šutjelo i da je za to vrijeme spašeno možda na tisuće ljudskih života.

U zadnje vrijeme malo se piše i komentira o ponašanju gospodina Hrvoja Klasića na javnim televizijama i njegovom pisanju u tiskovinama. Moram odmah kazati kako su neki oduševljeni gospodinom Klasićem, a neki su, najblaže rečeno, šokirani njegovim likom i djelom. Kako često pišem aktualne komentare u kojima analiziram ponašanje i djela nekih političkih likova evo i mog mišljenja o gospodinu Klasiću.

Bajke obično počinju ovako: U jednom malom gradiću podalje od obale morske živio je čovjek koji se zvao Melkior. Po zanimanju je bio pitur. Svi oni koji će ovu moju „bajku“ čitati znaju što znači pitur, pa nemam razloga navesti i druge nazive ovog zanimanja koji se rabe u Hrvatskoj.

Ovoga je stvarno dosta. Udruga Srpskog narodnog vijeća (SNV), koju predvodi Milorad Pupovac, u ove ljetne, sparne dane nema drugog posla, već svako malo izmišlja neprijatelje, odnosno prikazuje Hrvate kao – ustaše.

Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.), na čijem sam čelu, predložila je Hrvatskom saboru da se Majčin dan, koji se inače obilježava svake druge nedjelje u mjesecu svibnju, u Hrvatskoj proglasi – spomendanom, tim više što su u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu mnoge majke, poput Vukovarke Kate Šoljić ili Eve Šegarić iz Škabrnje izgubile svoje sinove i kćeri u borbi za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu.

Tko prešućuje žrtve ponovno ih ubija. Odnosno, ratni zločin je i neprocesuiranje zločinaca. Upravo ovakvu gnjusnu skandaloznost čini sadašnja izvršna vlast u Hrvatskoj, na čelu s Plenkovićem i njegovim ministrom Božinovićem.

U Europi su se nekada vodili dugogodišnji ratovi. Tridesetogodišnji primjerice. Danas, srećom onaj s modernim oružjem obično traje puno kraće, ali i on odnese na tisuće života.