Ako hrvatski jezik ima četiri različita pravopisa u upotrebi, kako kaže profesor Pranjković, onda je logično zaključiti da hrvatski jezik nije standardiziran i neće biti standardiziran dok brigu o njemu vode vukovci. Jezik je nemoguće standardizirati ako se koriste četiri različita pravopisa jer standardni jezik zahtjeva samo jedan pravopis. Za standardizaciju jezika nisu potrebna literaturna djela jer ona koriste različite idiome umjesto standardnog jezika, što ne znači da u standardni jezik ne mogu ući i riječi iz različitih hrvatskih idioma.

Nema dana, a da se ne raspravlja o ustašama i partizanima. To je donekle i razumljivo, jer se u vrijeme Tita i partije o nekoj takvoj temi nije moglo ni smjelo govoriti ni pisati. Tada je samo i jedino bilo dozvoljeno da se priča o „veličanstvenoj“ pobjedi partizana, (ali ne i četnicima koji su prešli na njihovu stranu), Titu kao velikom i neustrašivom vođi i ratniku.

Zaintrigirao me informatičar i nastavnik Marko Šolić svojim razmišljanjima nakon posjeta djece Vukovaru, a preko njega i hrvatski fakultetski obrazovani ljudi. U Hrvatskoj svakoga tko ima fakultetsku diplomu nazivamo intelektualcem, a većina njih to nije. Intelektualci su najprije liberalno obrazovane i moralne osobe čiji cilj je istina i sloboda. Mnogi taj cilj sigurno nemaju, a to nikada nisu bile odlike komunističkih intelektualaca.

Svojedobno smo prvi javno predložili da zagrebačka Zračna luka nosi ime – „Franjo Tuđman“. Sada predlažemo da se tamo postavi i spomenik ili bista prvom hrvatskom predsjedniku, pod čijim je vodstvom Hrvatska ostvarila svoju državnu nezavisnost te izašla kao pobjednik u Domovinskom ratu.

Kako godine idu, sve se više marginalizira hrvatski obrambeni Domovinski rat, odnosno stvaranje hrvatske države, a sve se češće uzdiže bivša, propala Jugoslavija, partizanska borba i njezini čelnici, bez kojih, kako nam govore, ne bi bilo ni Hrvatske, odnosno 1991. ne bi imali ni što braniti i obraniti.

Osvrćem se na članak Renate Rašović (VL, 11. lipnja, 2019.) jer je članak neobično pristran. Na temelju tog članka neupućeni čitatelj bi mogao zaključiti da su Srbi i Srbijanci jedine žrtve nasilja u Hrvatskoj. To je apsolutna neistina jer često su žrtve nasilja i druge etničke skupine pa i Hrvati, ali to pojedini novinari i Pupovac uopće ne vide, a to izaziva stanje kakvo jest i mislim da je jedan od tvoraca nesnošljivog ozračja Pupovac i njegova družina. Zašto se prozivaju Hrvati zbog nasilja koji je počinio Srb nad Srbom? Zar to nasilje nema svoju pozadinu koju nitko od novinara nije ni pokušao istražiti?

Nema problema, sve je po zakonu. Na jednoj strani kao manijaci prikupljamo novce za neke humanitarne akcije, poglavito za liječenje teško oboljele djece, ali i ne samo njih, dok s druge pak strane pojedine udruge i udruženja imaju novaca „koliko treba“.

Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.), u suradnji s drugim Udrugama proizašlim iz Domovinskog rata, predlaže i moli general pukovnika u mirovini Mladena Markača, da se kandidira za predsjednika Republike Hrvatske!

Započeo je Tajani, a nastavio njegov stranački kolega Giorgi. Naime, obojica posežu za hrvatskim etničkim i povijesnim teritorijem. Međutim, njihova retorika je besmislena i bezopasna, ali nam otkriva nešto vrlo značajno.

Gdje je nestao Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava (HHO) i njegov „doživotni“ predsjednik Ivan Zvonimir Čičak?