U našoj javnosti, prije svega u tzv. mainstreem medijima, ali i u svijetu, stalno se ističe progon Židova u Hrvatskoj za vrijeme NDH, a prešućuje progon Židova u Nedićevoj Srbiji za vrijeme II. svjetskog rata (i prije). Isti je slučaj i sa zločinima. Sve je to posljedica srpske stoljetne propagande, koja je jedina imala pravo na „istinu“ u našim, ali i svjetskim prostorima.
Ima ljudi ili bolje rečeno hrvatskih domoljuba, koje nažalost ne možete naći na popisu hrvatskih branitelja. A za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu borili su se još u vrijeme komunizma i zajedno sa svojim obiteljima bili proganjani na sve moguće načine, pa su uz ostalo bili i prisiljeni napustiti svoju Domovinu ili ležati po zatvorima Titove Jugoslavije. Jedan od tih i takvih bio je i hrvatska legenda – Zvonko Bušić- Taik (Gorica, BiH, 23. siječnja 1946.- Rovanjska, 1. rujna 2013.), koji se nikako nije mogao pomiriti s činjenicom da Hrvatska nije slobodna, da je u sklopu Jugoslavije.
U vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku zločinačka Jugoslavenska narodna armija (JNA) koja je ubijala i razarala sve što hrvatski diše bila je na suprotnoj, neprijateljskoj strani naspram obilježja hrvatskih branitelja. Zvijezdu su na kapama čak ponosno nosili i srpski i ini četnici te domaće izdajice.
Svako malo, čitamo ili slušamo o pojedinačnim smrtnim slučajevima tijekom velikosrpske agresije. U tome su najglasniji Srbi, koji traže da se procesuiraju i navodni zločini koji su učinjeni u vrijeme kad su Srbi, Crnogorci i zločinačka JNA te domaće izdajice željeli Hrvatsku pretvoriti u svoju koloniju.
Ekstremno lijevi svake se godine okreću tužnoj i žalosnoj priči obitelji Zec iz hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata. Svi žalimo za sudbinu koja ih je zadesila, ali ta skupina „pomozbog“ junaka od kojih ni jedan, ali baš ni jedan nije sudjelovao u obrani hrvatske Domovine, kroz taj slučaj kojeg gotovo svi osuđuju, prave senzaciju, odnosno isključivo sebe ističu ili bolje rečeno jadno i žalosno sakupljaju nekakve poene za nekakve vlastite političke pozicije.
Bilo je rano zimsko poslijepodne 5. prosinca 1943. godine, kada je K. Sućurac pogodila najveća tragedija u povijesti. Župna crkva sv. Jurja m., bombardirana je od strane Saveznika. Poginulo je 97 mještana (u crkvi 65 i oko crkve još 32 mještana). Od tih 97 žrtava, 79 je pripisano Ustašama u Jasenovcu. Crkva je uništena do temelja, a zvonik je začudo, nakon što se od dentonacije zanjihao, ostao na mjestu i danas stoji kao trajni spomenik na ovo zločinačko djelo.
Reagiram na članak HOP portala, čiji je izvor HPC, jer prezime ŠTRBAC jest hrvatsko i nastalo je u doba kršćanskog Rima. To se očitovalo u hrvatskom jeziku i antroponimima u Dioklecijanovoj Dalmaciji nakon propasti Bizanta. Odlika latinskog jezika je bila da se u riječima ispušta početne samoglasnike, primjerice, AVILA postaje VILA, AVELA postaje VELA, APERON postaje PERON, ALAR postaje LAR.
Još jednom se osvrćem na tekst Marka Curača (Urača = Uroša = Hurača = Huroša ), od 4. studenoga, očito bez slova V, u kojem on hvali HAZU zbog njezine ucjene, ali ne i zbog lingvističkog znanja. HAZU je najodgovornija za stanje u hrvatskom jeziku i njegovom negiranju jer se ne radi o stručnjacima nego dogmatičarima koji su se priklanjali i priklanjaju političkom trenutku.
Što je to duboka država u Hrvatskoj i tko su njeni članovi je glavno pitanje za opstanak hrvatske države i naroda?
Na Hrvatskoj radioteleviziji (HRT) prikazuje se dokumentarna serija o nastanku i karakteru ustaške NDH (Nezavisne države Hrvatske). Autor ovog projekta je notorni Hrvoje Klasić. Njegov je zadatak da i putem ove razvučene serije prikaže hrvatskom narodu i „svijetu“ kako su Hrvati genocidan narod, koljači, nacionalisti i tome slično, pa je i stog razloga angažirao tzv. povjesničare od kojih većina ne bi mogla predavati ni u školama, odnosno tečajevima.