U našoj javnosti, prije svega u tzv. mainstreem medijima, ali i u svijetu, stalno se ističe progon Židova u Hrvatskoj za vrijeme NDH, a prešućuje progon Židova u Nedićevoj Srbiji za vrijeme II. svjetskog rata (i prije). Isti je slučaj i sa zločinima. Sve je to posljedica srpske stoljetne propagande, koja je jedina imala pravo na „istinu“ u našim, ali i svjetskim prostorima.

Neke važne obljetnice iz hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata iznimno se brzo zaboravljaju. Evo, malo se tko sjetio da je ovih dana, prije 30 godina, „puknula prva puška“ u Virovitici! Naime, tijekom ovog mjeseca ili točnije 21/22. siječnja 1991.. u Virovitici je skupina hrvatskih branitelja predvođena Dečakom, Habijancem, Belobrkom, Belanijem i drugima odlučila napasti tadašnju kasarnu zločinačke Jugoslavenske narodne armije (JNA).

Ima ljudi ili bolje rečeno hrvatskih domoljuba, koje nažalost ne možete naći na popisu hrvatskih branitelja. A za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu borili su se još u vrijeme komunizma i zajedno sa svojim obiteljima bili proganjani na sve moguće načine, pa su uz ostalo bili i prisiljeni napustiti svoju Domovinu ili ležati po zatvorima Titove Jugoslavije. Jedan od tih i takvih bio je i hrvatska legenda – Zvonko Bušić- Taik (Gorica, BiH, 23. siječnja 1946.- Rovanjska, 1. rujna 2013.), koji se nikako nije mogao pomiriti s činjenicom da Hrvatska nije slobodna, da je u sklopu Jugoslavije.

U vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku zločinačka Jugoslavenska narodna armija (JNA) koja je ubijala i razarala sve što hrvatski diše bila je na suprotnoj, neprijateljskoj strani naspram obilježja hrvatskih branitelja. Zvijezdu su na kapama čak ponosno nosili i srpski i ini četnici te domaće izdajice.

U vrijeme dok se obilježava, odnosno slavi, 15. siječnja - Dan međunarodnog priznanja Hrvatske, pojedini tzv. lijevi literati iskoristili su i ovaj dan da popljuju i pobljuju prije svega hrvatske branitelje , a poglavito one koji su dali krv i živote za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu.

Hrvatska je ušla u 2022. godinu  s 30 godišnjom laži o ubojstvu Aleksandre Zec i njenih roditelja, da su pogubljeni zato što su Srbi. Branko Lazarević je Srbin. ''On je drugačiji od Pupovca i Jovića. Jedan je od onih deset (10) tisuća Srba koji su znali izabrati stranu u Domovinskom ratu, kad je počeo 'građanski rat' 1991. Branko je bio šef MUP-ove ekipe koja je vršila očevid u slučaju ubojstva obitelji Zec.

U ranu zoru 11. siječnja 1972. odluka tadašnjeg predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita je obavljena: uhićeno je deset sudionika Hrvatskog proljeća: Franjo Tuđman, Šime Đodan, Marko Veselica, Hrvoje Šošić, Vlado Gotovac, Ante Glibota, Vlatko Pavletić, Jozo Ivičević- Bakulić, Zvonimir Komarica i Ante Bačić.

Svako malo, čitamo ili slušamo o pojedinačnim smrtnim slučajevima tijekom velikosrpske agresije. U tome su najglasniji Srbi, koji traže da se procesuiraju i navodni zločini koji su učinjeni u vrijeme kad su Srbi, Crnogorci i zločinačka JNA te domaće izdajice željeli Hrvatsku pretvoriti u svoju koloniju.

Čovjek za sva vremena – Ivan Zvonimir Čičak – jednim je tjednim novinama (29.12.2021.) dao veliki intervju, kao lider (?) hrvatskog nacionalnog pokreta 1971.

Ekstremno lijevi svake se godine okreću tužnoj i žalosnoj priči obitelji Zec iz hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata. Svi žalimo za sudbinu koja ih je zadesila, ali ta skupina „pomozbog“ junaka od kojih ni jedan, ali baš ni jedan nije sudjelovao u obrani hrvatske Domovine, kroz taj slučaj kojeg gotovo svi osuđuju, prave senzaciju, odnosno isključivo sebe ističu ili bolje rečeno jadno i žalosno sakupljaju nekakve poene za nekakve vlastite političke pozicije.