Reagiram na članak HOP portala, čiji je izvor HPC, jer prezime ŠTRBAC jest hrvatsko i nastalo je u doba kršćanskog Rima. To se očitovalo u hrvatskom jeziku i antroponimima u Dioklecijanovoj Dalmaciji nakon propasti Bizanta. Odlika latinskog jezika je bila da se u riječima ispušta početne samoglasnike, primjerice, AVILA postaje VILA, AVELA postaje VELA, APERON postaje PERON, ALAR postaje LAR.

Najbolji primjer je grčko ime današnjeg Splita koji se na grčkom zvao As-palath-os. Riječ AS stoji za izvornu riječ VAS, PALATH stoji za riječ palača, a OS je dio grčke gramatike. Tako je ASPALATHOS kod Latina postao SPALATUM/SPALATO. Nema nikakve sumnje da je i prije Dioklecijanove palače postajala neka palača u Splitu. Split je suglasničko čakavsko ime nastalo od latinskog naziva Spalato.

Ispuštanje početnih samoglasnika je razlog zašto najviše riječi u hrvatskom jeziku počinje slovom S. Riječ VAS, odnosno AS je označavala zemaljska naselja, a kasnije i zrak, primjerice, VASIONA i VASDUH, što bi značilo SVEMIR ili NEBO koje okružuje Zemlju, dakle, ZEMALJSKI DUH.

Kod čakavaca postoji riječ Š-TRBA-VICA, a to je gruba metla od šiblja. AŠ je izvorna riječ VAŠ, TRBA je TRAVA i VICA je VAČA. Hrvati u Bosni, dakle, Dioklecijanovoj Dalmaciji, su bili čakavski ekavci i ikavci, a do promjena u etimologiji je dolazilo jer su Latini slovo V koristili za glas U, a slovo U često za glas V, primjerice, SUSTIPAN i SUTIVAN, a ponekad i slovom B. Zar se Trebinje ranije nije zvalo Travuna, a tamo je bila katolička biskupija.

Prezime Krleža je hrvatsko, a sastoji se od riječi KARA, dakle, KR i LEŠA, dakle, ALEŠA. Ovdje je glas Š zamijenio glas Č koji se pisao C, a izgovarao Č. Izvorno prezime je bilo KR-LEČA. Kako vidimo ispušten je glas V i zamijenjen slovom E. Na temelju mnogih riječi vidimo da je u dosta slučajeva slovo Č postajalo Š i Ž. Današnje prezime je KR-LEC, to se na prijašnjoj gramatici pisalo KRELEČA. Današnje čakavsko prezime je KR-LA-C, a ranije se pisalo KR-AL-AČA. U ovoj riječi naziv AL i EL zamjenjuje stariji naziv VAČA. Slično nalazimo u nazivu IS-RA-EL

Sve ove promjene su povezana sa bogom ČAVELOM koji se zbog nedostatka slova za glasove Č i H postao AVEL. Kako Semiti nisu imali slovo za glas V, pa se Vela odrazio kao EL i ABEL. Bog ČAVEL ili AVEL je nastao semitskim čitanjem riječi LEVAČ, sa desna na lijevo. LEVAČI su biblijsko pleme LEVI i LEVITI

Pred Osmanlijama prema Srbiji nisu bježali ni Bugari ni Albanci niti Grci jer su oni bježali brodovima prema Jadranu, a to nam pokazuju prezimena na OV i EV ili grčka prezimena sačuvana na otocima i priobalju koja završavaju na OS. Albanski katolici su došli malo kasnije od Bugara i Grka samo da bi sačuvali svoje kršćanstvo pred naletom islamizacije. Za sve ove tri grupe prepoznajemo i danas po izvornim prezimenima ako nisu promijenjena, isto kao što prepoznajemo njemačka.

Srbini ili Srbijanci tada nisu postojali na Balkanu. Na prostoru današnje Srbije zapadno od rijeke Morave ranije su živjeli pravoslavni Hrvati, a istočno Vlasi i Cincari, a ti Hrvati su došli pod bugarsku jurisdikciju 924. godine. Srbi na Balkan dolaze sa Osmanlijama iz Male Azije koja je bila islamizirana i odatle njihov simbol od četiri tocila. Odatle i njihova svirepost i krvoločnost, te žudnja za osvajanjem tuđeg teritorija i kulture. Dakle, pravoslavni Hrvati i Vlasi iz Beogradskog pašaluka su bježali u Austrougarsku, dakle, i Hrvatsku.

Većina današnjih Srbina ili Srbijanaca na prostor današnje Srbije su došli kao muslimani. Tek porazom Osmanlija, oni postaju pravoslavci, a jedini pravoslavci su bili Hrvati, Cincari i Vlasi. Nigdje nema Srbina ili Srbijanca sve dok Rusija nije spustila svoje šape na Balkan, zajedno sa Britanijom. Mnogi muslimani bježe u Tursku, a mnogi naseljavaju Bosnu, Rašku i Albaniju. Mnogi islamizirani Srbi prihvaćaju pravoslavlje jer su Vlasi, Cincari i Hrvati bili pravoslavci. Tim prostorom sve do dolaska Osmanlija vladali su Bugari. Tada nisu postojali Albanci, koji su tada bili poznati kao Arnauti ili Arbanasi. Ovi posljednji su bili hrvatski kršćani dok taj prostor nisu okupirale Osmanlije. Premda i nisu Iliri, oni danas posvajaju taj naziv. Oni su danas većinom Vlasi i Cincari, a najmanje Iliri.

Tako 1874. godina nastaje država Srbija koja dobiva ime po maloazijskim Srbima. Kad je nastala kneževina Srbija u njoj su većinom živjeli pravoslavni Vlasi, Cincari i pravoslavni Hrvati. Nikada nije postojala SPC jer u toj Srbiji je bilo najmanje Srba koji su ranije bili muslimani. Mnogi Vlasi i Cinacari su posrbljeni, a prepoznajemo ih po imenima i prezimenima Milivoje, Antonije ili Vasilije od kojih nastaju prezimena Milivojević, Antonijević ili Vasilijević, odnosno, Vasiljević. Belgard je dobio ime po Belim Hrvatima. Dakle, Belgrad je bio dio Bele Hrvatske u Panoniji.

Dakle, prije protjerivanja muslimana iz Beogradskog pašaluka, na tom prostoru nikad nisu živjeli Srbini ili Srbijanci. Ime SRB se na Balkanu prvi put spominje1799. godine i tada počinje stvaranje srbijanskog naroda. Već polovicom 19. stoljeća, oni proglašavaju Hrvate unijate ili grkokatolike Srbima kao i pravoslavne Vlahe koji su bili pravoslavci, a to im je uspjelo stvaranjem kraljevine Jugoslavije.

Kako kaže pravoslavka i Srbijanka Sonja Biserko, cijela srbijanska povijest je laž. U to me uvjerio jedan moj rođak koji je živio u Belgradu i tamo pohađao srbijanske škole. On vjeruje da su Srbijanci stari narod i da je Dubrovnik srbijanski grad. Sve ono što mi je on ispričao, učila me srbijanska profesorica povijesti u osnovnoj školi u Hrvatskoj. Možete li zamisliti da kada sam završio osmi razred nikada u školi nisam čuo ni za jednog hrvatskog vladara. Svi vladari su bili Srbijanci. Kakav apsurd.

Zar nam još nije jasno kakve razbojnike i teroriste stvaraju srbske škole i SPC u Hrvatskoj? Kakvom mržnjom hrane djecu, a političari se prave kao da se ništa ne događa.

 

Srećko Radović