Tko prešućuje žrtve ponovno ih ubija. Odnosno, ratni zločin je i neprocesuiranje zločinaca. Upravo ovakvu gnjusnu skandaloznost čini sadašnja izvršna vlast u Hrvatskoj, na čelu s Plenkovićem i njegovim ministrom Božinovićem.

U Europi su se nekada vodili dugogodišnji ratovi. Tridesetogodišnji primjerice. Danas, srećom onaj s modernim oružjem obično traje puno kraće, ali i on odnese na tisuće života.

Kako to da na sedam utakmica koliko ih je ukupno izabrana nogometna vrsta Republike Hrvatske odigrala na upravo završenom Svjetskom prvenstvu u Rusiji, na travnjaku ni jednog od stadionâ na kojima je igrala reprezentacija Hrvatske nije instaliran zloglasni nacistički simbol kukasti križ odnosno svastika, kako je to bilo učinjeno u Splitu na travnjaku stadiona u Poljudu 12. lipnja 2015.g. na kvalifikacijskoj utakmici za Europsko prvenstvo između reprezentacijâ Hrvatske i Italije?

Vrlo uspješnim igrama Hrvatska nogometna reprezentacija pobijedila je sve svoje protivnike i plasirala se u finale Svjetskog nogometnog prvenstva. Na tom putu pobijedila je izuzetno jake nogometne reprezentacije, a sa svakom pobjedom raslo je njezino samopouzdanje ali i raspoloženje svih navijača prerastajući u neviđeno oduševljenje.

Da čovjeku „mozak stane“, da se Hrvatska na pobjedničkom postolju, srebrene svjetske nogometne medalje počne stidjeti, zahvaljujući nekakvom kolektivnom udbaško-antifašističkom (čitaj fašističkom) skalpelu u rukama, skoro pa svih televizijskih kuća. Kao da su urednici školovani u istom podrumu od dva metra armiranog betona. U svim post slavljeničkim izvještajima, svih televizijskih kuća, pa i javne televizije HRT, pjevač M.P. Thompson „izrezan“ je precizno tim skalpelom, da sada i svakog prosječnog gledatelja može uvjeriti kolika je stvarna moć u rukama tzv. urednika i medija.

U Hrvatskoj postoji, kao u komunizmu, nekoliko velikih ličnosti, koje su, bez obzira tko vlada, neprestano na margini, pa čak se nekima, poput Marka Perkovića Thompsona, akademika Josipa Pečarića ili pak Jakova Sedlara nastoji zabraniti (spriječiti) pravo na rad.

Jutro poslije. Kao novogodišnje jutro, sneno od bdijenja i doživljaja koji se sliježu nakon vatrometa želja. Još noćas su se čule automobilske sirene uzbuđenja. Sve djeluje kao san ljetne noći. Završilo je svjetsko prvenstvo obasjano srebrnim blještavilom koje je cijelome svijetu pokazalo tko je i kakva je Hrvatska. (I gdje je!) Kakva je njezina nogometna momčad i kakvi su njezini ljudi.

Zbog sramne i gotovo diletantske režije dočeka hrvatske nogometne reprezentacije na zagrebački Trg bana Jelačića, redatelj Krešimir Dolenčić zaslužio je – crveni karton. I njega je očito iznenadila masa ljudi, kakva još nije viđena na ulicama glavnoga grada.

Sramite se uništivači naše Hrvatske, zemlje koja je na krvi branitelja stečena. Sramite se što ugnjetavate vlastiti narod i nemate granica. Sramite se, ako srama imate, jer ste poput kukolja kojeg treba iščupati da bi ispaćeni Hrvatski narod mogao disati, živjeti, raditi i biti svoj na svome.

Mi dragovoljci branitelji imali smo jedinstvenu priliku koja se nekom naraštaju i narodu pruža samo jednom, a to je u ljutom boju stvoriti svoju Domovinu. Na to smo ponosni i nikome nećemo dati da to blati. Pred vama je dragi naši Vatreni u nedjelju bitka svih bitaka.