Započeo je Tajani, a nastavio njegov stranački kolega Giorgi. Naime, obojica posežu za hrvatskim etničkim i povijesnim teritorijem. Međutim, njihova retorika je besmislena i bezopasna, ali nam otkriva nešto vrlo značajno.

Gdje je nestao Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava (HHO) i njegov „doživotni“ predsjednik Ivan Zvonimir Čičak?

Međunarodna nevladina organizacija Centar Simon Wiesenthal, a poglavito njezin čelnik Efraim Zuroff, sve se više pretvaraju u „privatnu tvrtku“ srbijanskih i inih ekstremno lijevih politikanata, koji „konzumiraju“ njihove usluge kad im god treba oblatiti hrvatsku državu i neke od njezinih istaknutih hrvatskih političara.

           Kako godine idu, sve mi je teže. Neprestano se borim da se Draženovo ime ne zaboravi. Nema dana, a da ne pomislim na njega, da ne pomislim koliko je još mogao dati hrvatskom i svjetskom sportu. Drago mi je da ga se i dalje mnogi sjećaju i kad me susretnu samo pričaju o njemu- rekla nam je uz ostalo gospođa Biserka, majka Dražena Petrovića, vrhunskog košarkaša i velikog čovjeka, koji je nažalost poginuo u prometnoj nesreći 7. lipnja 1993., na autocesti kod njemačkog grada Ingolstadta, samo dan nakon posljednjeg nastupa na kvalifikacijskom turniru za europsko prvenstvo.

Često slušamo i čitamo da iz Hrvatske bježi sve više ljudi u druge države, pretežno – trbuhom za kruhom, kako se kaže.

Zanimljivo je da kad se obilježavaju sjećanja ili obljetnice vezane uz komunističke ili partizanske zločine da se to prešućuje ili marginalizira, za razliku kad primjera radi neki pupovci svako malo obilježavaju „svaku pušku“ koja je pukla prije 8o ili više godina. Čim pupovci progovore o „ustaškim“ i inim zločinima (a „zaboravljaju“ srbijanske i slične iz obrambenog hrvatskog Domovinskoga rata) odmah je to jedna od prvih vijesti u hrvatskim (?) medijima.

Politička stranka se ne stvara preko noći izlaskom na izbore nego sa političkim radom i jasno definiranim ciljevima. Nju ne stvaraju grupice oportunista koji glupostima i egzibicijama pred kamerama u Saboru misle da će pridobiti glasače. Pokojni Tuđman je HDZ stvarao godinama u tajnosti i znao je tko mu treba, ali je također znao sa kim mora biti oprezan. Istina, u stranku su ušli mnogi udbaši i kosovci, ali bez njih se nije moglo stvoriti državu. Međutim, nakon njegove smrti stranku je preuzeo Vladimir  Šeks i njegova bratija i dogodilo se što se dogodilo.

U nedjelju, 9. lipnja od 20 sati na splitskom Poljudu na velikom humanitarnom koncertu „To je moja zemlja“ bit će uistinu svečanost hrvatske glazbe. Tamo će sa svojim najboljim i najljepšim pjesmama nastupiti broj izvođači iz gotovo cijele Hrvatske, od Dražena Zečića, Tony Cetinskog, Meri Cetinić, M.P. Thompsona, Ranka Bobana, Miroslava Škore, Jasne Zlokić, pa do Đani Maršana, Tereze Kesovije, Matka Jelavića, Rajka Dujmića, Krunoslava Slabinca i mnogih drugih.

Povjesničar Vladimir Goss pokušava odgonetati mračnu najraniju srednjovjekovnu prošlost Panonije (VL, 2. lipnja, 2019.), ali nisam siguran da će u tome uspjeti prije nego spozna jezične promjene koje su nastajale nametanjem latinskog pisma. Latinsko pismo nije imalo slova za hrvatske glasove Č, H, J, Š i Ž, a glas V se pisao slovom F, dok je slovo V ili slog VA stalo za glas U.

Pupovac uspoređuje nacionalizam sa fašizmom pa sam zaključio da on ne zna što je nacionalizam. Nacionalisti su borci za narodnu državu na svojem etničkom i povijesnom prostoru. Međutim, on je želio i želi stvoriti srbijansku državu na hrvatskom etničkom i povijesnom teritoriju te se otkriva kao najveći i najopasniji fašist u Hrvatskoj. Štoviše, to je bio fašistički naum lažnih srbijanskih komunista i humanista jer otimanje tuđeg povijesnog teritorija je tipičan fašizam i nacizam.