Kad se govori i piše o hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu ili bolje rečeno srpskoj agresiji na Republiku Hrvatsku, gotovo da se zaboravlja istaknuti uloga zdravstvenih djelatnika, od liječnika, medicinskih sestara i tehničara, pa sve do vozača kola hitne pomoći.

Većinu hrvatskih medija, ali nažalost i povijesnih institucija, „zauzela“ je tzv. lijeva „munchen“ ili „dezerterska“ bojna. Oni su danas najglasniji (svaka čast iznimkama).

Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.) uputila je službeni zahtjev Javnoj ustanovi „Nacionalnog parka Brijuni“ da im omogući tijekom naredne sezone, tj. iduće godine, na prostoru Malih Brijuna, gdje se već godinama nalazi kazališna scena Ulyssesa, odnosno privatno kazalište Rade Šerbedžije, postavljanje kioska za prodaju - kokica, američkog sladoleda, grickalica…

Svima nam je danas jasno da Hrvati u zadnjih sto godina nisu imali svoj veleposlanički kadar (pa ni danas mnogi hrvatski diplomati ne poznaju dovoljno svoju povijest), tako da njihove kolege iz drugih država stječu pogrješan dojam o Hrvatskoj i Hrvatima.

Kako godine idu, sve se manje govori i piše o lustraciji. Tu i tamo taj pojam spomene još neki političar ili politikant i to je sve. Pojeo vuk magare!

Moj nesretni Vukušiću plašiti možeš još samo budale i ljude prljave prošlosti, a očito više ni reketarenje nije konkurentno, pa ti preostaje samo Bujica i nešto glava za šišanje koje iz Bog zna kojih razloga ili zbog kakvih poremećaja gutaju vaše kretenluke.

U jednoj od prošlih objava osvrnuo sam se na emisiju “Budnica” na Osječkoj TV, u kojoj je urednik Marko Ljubić ugostio Željka Kekića koji je izjavio, nakon što ga je Ljubić u više navrata potakao sugestibilnim pitanjima, da će on “recenzirati” moj rad na izradi Registra suradnika Udbe.

Možete li zamisliti da u središtu Beograda jedna folklorna skupina iz Hrvatske uz pratnju tamburaša pleše i zabavlja Srbe s nekim od najpoznatijih hrvatskih narodnih kola?

Malo se kojeg političara na ovim prostorima uzima „ozbiljno“ kao srpskog politikanta Milorada Pupovca. Naime, taj je godinama nazočan u hrvatskom političkom životu i nitko mu ništa ne može. Često se „pjene“ desni pa čak i poneki lijevi na njegov rad i izjave, ali na to se taj, besramni, i ne osvrće, kao „neka samo laju“. Jedan od razloga tome je i činjenica da na svakim izborima ulazi u Hrvatski sabor sa tri zlata vrijedna glasa. Nije važno što ga iznimno malo glasača podržava, najvažnije je da je zakon takav da i s malo glasova on iz godine u godinu bez problema „okupira“ saborske fotelje, a to uz ostalo znači i brojne (ne)zaslužene privilegije, kako za njega osobno, tako i za njegove najvjernije suradnike.

Ove godine obilježavamo i 30. obljetnicu prvog hrvatskog spaljenog sela – Ćelije.