Kako godine idu, sve se više marginalizira hrvatski obrambeni Domovinski rat, odnosno stvaranje hrvatske države, a sve se češće uzdiže bivša, propala Jugoslavija, partizanska borba i njezini čelnici, bez kojih, kako nam govore, ne bi bilo ni Hrvatske, odnosno 1991. ne bi imali ni što braniti i obraniti.

Osvrćem se na članak Renate Rašović (VL, 11. lipnja, 2019.) jer je članak neobično pristran. Na temelju tog članka neupućeni čitatelj bi mogao zaključiti da su Srbi i Srbijanci jedine žrtve nasilja u Hrvatskoj. To je apsolutna neistina jer često su žrtve nasilja i druge etničke skupine pa i Hrvati, ali to pojedini novinari i Pupovac uopće ne vide, a to izaziva stanje kakvo jest i mislim da je jedan od tvoraca nesnošljivog ozračja Pupovac i njegova družina. Zašto se prozivaju Hrvati zbog nasilja koji je počinio Srb nad Srbom? Zar to nasilje nema svoju pozadinu koju nitko od novinara nije ni pokušao istražiti?

Nema problema, sve je po zakonu. Na jednoj strani kao manijaci prikupljamo novce za neke humanitarne akcije, poglavito za liječenje teško oboljele djece, ali i ne samo njih, dok s druge pak strane pojedine udruge i udruženja imaju novaca „koliko treba“.

Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.), u suradnji s drugim Udrugama proizašlim iz Domovinskog rata, predlaže i moli general pukovnika u mirovini Mladena Markača, da se kandidira za predsjednika Republike Hrvatske!

Započeo je Tajani, a nastavio njegov stranački kolega Giorgi. Naime, obojica posežu za hrvatskim etničkim i povijesnim teritorijem. Međutim, njihova retorika je besmislena i bezopasna, ali nam otkriva nešto vrlo značajno.

Gdje je nestao Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava (HHO) i njegov „doživotni“ predsjednik Ivan Zvonimir Čičak?

Međunarodna nevladina organizacija Centar Simon Wiesenthal, a poglavito njezin čelnik Efraim Zuroff, sve se više pretvaraju u „privatnu tvrtku“ srbijanskih i inih ekstremno lijevih politikanata, koji „konzumiraju“ njihove usluge kad im god treba oblatiti hrvatsku državu i neke od njezinih istaknutih hrvatskih političara.

           Kako godine idu, sve mi je teže. Neprestano se borim da se Draženovo ime ne zaboravi. Nema dana, a da ne pomislim na njega, da ne pomislim koliko je još mogao dati hrvatskom i svjetskom sportu. Drago mi je da ga se i dalje mnogi sjećaju i kad me susretnu samo pričaju o njemu- rekla nam je uz ostalo gospođa Biserka, majka Dražena Petrovića, vrhunskog košarkaša i velikog čovjeka, koji je nažalost poginuo u prometnoj nesreći 7. lipnja 1993., na autocesti kod njemačkog grada Ingolstadta, samo dan nakon posljednjeg nastupa na kvalifikacijskom turniru za europsko prvenstvo.

Često slušamo i čitamo da iz Hrvatske bježi sve više ljudi u druge države, pretežno – trbuhom za kruhom, kako se kaže.

Zanimljivo je da kad se obilježavaju sjećanja ili obljetnice vezane uz komunističke ili partizanske zločine da se to prešućuje ili marginalizira, za razliku kad primjera radi neki pupovci svako malo obilježavaju „svaku pušku“ koja je pukla prije 8o ili više godina. Čim pupovci progovore o „ustaškim“ i inim zločinima (a „zaboravljaju“ srbijanske i slične iz obrambenog hrvatskog Domovinskoga rata) odmah je to jedna od prvih vijesti u hrvatskim (?) medijima.