Pravi Perić nije onaj koji je patetično, parafrazirajući Arsena, govorio: „Zagreb i ja volimo se javno!“. Pravi je Prvoslav, naime, onaj iz Chicaga koji je (javno) pjevao o kokardi popa Đujića i evo ovaj što (javno) oplakuje ratnog zločinca. Razumiju li to – konačno – zagrebački porfirijanci?!
Kolumna povjesničara Hrvoja Klasića, objavljena u rubrici „Kronike povjesničara“ portala 24sata (29. kolovoza 2026.), zauzima se u pitanje koje obilježava hrvatsku politiku sjećanja od 1990-ih naovamo: kako pomiriti humanitarni imperativ dostojnog pokopa svih žrtava rata s obvezom vjernosti povijesnoj istini o tome tko je za koga i s kakvim ciljem ratovao.
Još je davne jeseni ’93. Alija Izetbegović poslao transporter UNPROFOR-a po Ivu Komšića. No, to je bio samo početak bošnjačkog kadroviranja hrvatskih članova Predsjedništva BiH. Lagumdžija je 2006. izmislio (opet) Komšića, samo Željka. A, evo, Ljiljan je Zlatni sada inaugurirao Slavena K. Sve jeftinije od jeftinijeg.