Posljednjim potezima Visokog predstavnika Valentina Inzka u BiH se brutalno ruše temelji Washingtonskog i Daytonskog sporazuma, te ustavi BiH i Federacije BiH, koji su izravno proizašli iz ova dva međunarodna sporazuma, čiji je supotpisnik i Republika Hrvatska.

Pa što mi imamo s tim, reći će mnogi štovatelji „svijetlih tradicija“ AVNOJ-a i ZAVNOH-a, kao i poslušnici različitih inozemnih središta moći, ponavljajući pri tome onu dobro otrcanu frazu kako je to unutarnja stvar BiH, u koju se druga suverena država ne treba uplitati.

Pri tome je, ipak, najtragičnije i najopasnije, da upravo takav stav, ni malo slučajno, ima i aktualna hrvatska vlast. Kako oni njeni segmenti koji stoluju na Pantovčaku, tako i oni drugi koji se svakodnevno okupljaju u Banskim dvorima. Istina, o težini ukupne situacije u kojoj se nalazi hrvatski narod u BiH očitovali su se zadnjih dana otrcanim stereotipom „otvorene zabrinutosti“, i na tome stali. Kao da je riječ o nekakvom ekološkom problemu koji potresa tamo nekakvo pleme u prašumama Amazonije ili Indokime, a ne o sudbinskom pitanju pripadnika hrvatskog nacionalnog korpusa koji su u ogromnoj većini i državljani Republike Hrvatske.

Međutim, ono što vrijedi za Hrvatsku očito ne vrijedi za Srbiju, Rusiju, Tursku, Veliku Britaniju ili SAD. Srbija i Rusija stale su otvoreno iza projekta Republike Srpske, dočim se Turska, sasvim očekivano, stavila na stranu Bošnjaka, odnosno velikobošnjačkog projekta kojim se Hrvate nastoji u potpunosti majorizirati.

Uz Tursku ovaj je projekt, sudeći prema mnogim pokazateljima, otvoreno podržala i diplomacija Hillary Clinton, odašiljući tako jasnu političku poruku o tome za što se njena administracija zalaže. Ovakav postupak američke diplomacije, uz već poznatu priču o kompenzaciji interesa oko Libije, analitičari tumače i kao pokušaj definitivnog američkog odmaka od Washingtonskog sporazuma, kojim je završen bošnjačko-hrvatski sukob, uspostavljena Federacija BiH, te predviđena uspostava konfederalnih veza između Hrvatske i Federacije BiH.

Američka diplomacija još je u Daytonu, na zahtjev bošnjačke strane, spomenuti sporazum iz Washingtona pokušala proglasiti ništavnim. Međutim, tek kada je američkim diplomatima postalo očito kako hrvatska strana ustrajno zagovara čvrsto vezivanje sudbine Daytonskog i Washingtonskog sporazuma, od toga su odustali.

Čitavo ovo vrijeme Washingtonski je sporazum provođen selektivno. Njegov dio koji je govorio o konfederalnom vezivanju Hrvatske i Federacije BiH nikada nije zaživio. Drugi dio sporazuma, odnosno onaj koji govori o „oživotvorenju bošnjačko-hrvatske federacije“, što je izvorni naziv tog dualističkog entiteta, pretrpio je mnoge tihe revizije.

Te revizije dogodile su se kroz donošenje  niza zakonskih odrednica ili kroz izravna nametanja Visokog predstavnika, od kojih je najznačajnije nametanje novog ustava Federacije BiH, izvedenog u zajedničkoj režiji  američkog, britanskog i turskog veleposlanika, tadašnjeg Visokog predstavnika Wolfganga Petricha i istog ovog Zlatka Lagumdžije, prije ravno deset godina.

Zahvaljujući tim nametnutim revizijama Washingtonskog i Daytonskog sporazuma Federacija BiH više nije bošnjačko-hrvatski  federalni savez, nego je postala federalnom jedinicom koju tvori deset županija (kantona), što je samo po sebi ogroman odmak od prvotno zacrtane ustavne arhitekture većeg bh entiteta.

U posljednjih nekoliko godina sve očitijim postaju i zahtjevi, koji dolaze iz međunarodnih i bošnjačkih  krugova, da se taj proces nastavi „kroz reduciranje složenog i skupog sustava vlasti unutar Federacije BiH“, kako najčešće pokušavaju pravdati ovu smišljenu podvalu.

Međutim, iz istih krugova istovremeno zagovaraju  opstanka sadašnje dvoentitetske Daytonske arhitekture ove države, što nije ništa drugo nego otvoreni pokušaj izbacivanje Hrvata iz završne faze razgovora o budućnosti BiH.

Da se radi  o jednom od ciljeva međunarodne zajednice pokazalo je i izvješće Međunarodne krizne skupine (ICG), s kraja rujna prošle godine.  U spomenutom izvješću, međutim, nije kazano kako su neriješeni međunacionalni odnosi i neriješeno hrvatsko pitanje ključni razlozi te nestabilnosti, nego je izrijekom navedeno kako je zbog  „neučinkovitosti  administracije većeg od dva bosanskohercegovačka entiteta, koji paralizirala proces donošenja odluka, FBiH dovedena na rub bankrota i prouzročila socijalne nemire“, te kako zbog toga „kroz gašenje županija u procesu ustavnih promjena“ treba pojednostaviti ukupan sustav ove države.

Dakle, upravo u  mogućnosti gašenja postojećih županija, uz istodobni opstanak dva sadašnja entiteta, leže i većina strahova i frustracija hrvatskog naroda u BiH. U tom slučaju BiH bi u konačnici praktično bila podijeljena između Bošnjaka i Srba, o čijim bi dogovorima ili mimoilaženjima, uz strateško posredovanje Rusije i Turske, bila rješavana konačna budućnost ove države. U slučaju implementiranja takvog scenarija hrvatski narod u BiH bio bi  sveden na status nacionalne manjine s određenom i lako procjenjivom sudbinom odabira između izloženosti daljim pokušajima asimiliranja ili potrazi za boljim životom.

U tom slučaju Bošnjaci i Srbi neometano bi mogli, vodeći međusobnu borbu do raspada ili potpune centralizacije ove države, sami birati hrvatske predstavnike u vlasti, tražeći među ponuđenim rješenjima svojim nacionalnim strategijama što prihvatljivije „fikuse“, po istom onom modelu kako je Milošević ranije odabrao Sejdu Bajramovića, ili Lagumdžija Željka Komšića.

Na koncu, ponašanje službenog Zagreba u ovoj situaciji na prvi pogled iznenađuje. Međutim, kad se malo bolje sagleda ukupna situacija onda tu i nema mjesta nekom posebnom iznenađenju. Današnja hrvatska vlast, već dugo, nije strateški partner vlastitog naroda, nego je strateški partner nekih drugih država, međunarodnih središta moći i njihovih interesa. Stoga se ovakvo ponašanje službenog Zagreba, koje izravno ide na ruku bošnjačko-turskim nastojanjima, može tumačiti isključivo  kao određeni ustupak interesima  Turske i njenim strateškim partnerima SAD-u i Velikoj Britaniji.

Očito je riječ o primjeni one „pragmatične“ logike po kojoj je „prijatelj mog prijatelja - moj prijatelj“, odnosno „saveznik mog saveznika je moj saveznik“.

Zanemarive „sitnice“ poput kršenja Ustava Republike Hrvatske i nepoštivanja obveza preuzetih potpisivanjem Washingtonskog i Daytonskog sporazuma su po toj istoj  logici potpuno zanemarive.

Naravno, ukoliko se uzme u obzir da je strategija, bez strategije, bezuvjetnog ulaska u NATO i EU jedina ispravna nacionalna strategija ?!

Međutim, problem nastaje onog trenutka kad se netko sjeti javno postaviti pitanje strateških nacionalnih interesa hrvatskog naroda, a posljednja događanja pokazuju da je hrvatskih birača s takvim pitanjima sve više i više.

Stoga bi Jadranka Kosor i Ivo Josipović, kao i čitava svita najviših hrvatskih dužnosnika, morala dobro promisliti prije nego što odluči u čemu se ogledaju hrvatski nacionalni prioriteti: u potpori bošnjačko-turskim strateškim ciljevima ili u obrani suverenosti i opstojnosti hrvatskog naroda u BiH?

Ilija Zovko

Vezani članci:

• Britanac Marko Attila Hoare savjetuje Bošnjacima: Prvo se obračunajte s Hrvatima a tek onda udarite na vodstvo Republike Srpske