Vozilo je jurilo cestom, a ja sam razmišljao o domovini s obje strane granice. Upravo smo se kao ogranak Matice hrvatske, jedan od mnogih, vraćali iz posjeta Zaboku. Uobičajeno prijateljski doček, a neuobičajen odjek u slušateljstvu.

Program je trajao 1,45 sati. Nitko se ni pomakao nije. Riječi su padale na plodno tlo kao nedavno u Travniku. Nisam to očekivao. Kasnije saznah razlog. U njihovoj sredini još uvijek glavnu riječ vode oni što su se nazivali »crveni«, a danas prema potrebi. U Travniku, pak, trenutno Velikobošnjaci. I u tome je bit. Progonjen si na svome kućnom pragu. Kad ti dođe netko tko se uobičajeno ponaša, tebi je to novo, hrabro, očaravajuće. Kosnula me ta spoznaja i u isto vrijeme obradovala. Pokušajmo to ukratko razložiti.

Malo prije nego što započe otvoreno nedemokratsko ponašanje OHR-a, ili čuvara demokracije u BiH, osvanuše sljedeći ili slični napisi: Balkanska unija – Koalicija za REKOM usvojila Statut buduće komisije. Vesna Teršelič opet u prvom planu, a bio sam je počeo zaboravljati. Htjela bi da se suočavamo s prošlošću. Svi mi, tamo negdje do Kosova, a bez Slovenije, naravno, i Mađarske, i Italije, i Austrije, i Tunguzije. Tu su i Mesić i Josipović, predsjednici koje puk obilato časti, mislim u psovkama. O svih troje u posljednje vrijeme izlazi sve više i više zanimljivih poveznica s našim tamnim vremenima. Najnovije je ono o krvnoj povezanosti Vesne Teršelič i Josipa Kopiniča, vrhunskog obavještajca zločinca Tita. Što je sve istina valjda će nam reći Transparency International Hrvatske (tako se oni nazivaju), jer on se zalaže za transparentnost na svim poljima. Dok se to ne dogodi, ako se uopće dogodi, mogli bi se za primjer svima nama sa svojom prošlošću, prošlošću svoje obitelji, suočiti Mesić, Josipović i Teršelička koja se, da spomenem još jedan podatak, vrati iz Slovenije da bi nas usmjerila na pravi put. Bilo bi to vrlo zanimljivo, crveno, kako to Josipović zna naglašavati.

S prošlošću, a i sadašnjošću, mogao bi se suočiti i sadašnji tko zna čiji namjesnik u BiH Valentin Inzko. Ako ništa drugo, traljavo obavlja svoj plaćenički posao. On i njegovi gazde našli su se u pravnom zrakopraznom prostoru. Mislili utopiti Hrvate i pilatovski oprati ruke, a oni njih dovedoše pred zid. Ili počni pravo raditi ili će i posljednjem slijepcu biti jasno da si nedemokrat, sluga zakulisnih središta moći, čovjek ili skupina bez ljudskog dostojanstva. Izaberi, dakle, dok brojiš mjesečnu plaćicu od 50.000 EUR-a ili više. Prozirno je uzvikivati: Ja sam katolik. Dokaži, u raznim značenjima te riječi.

Hrvatima je naprotiv u Herceg Bosni sve jasno. Na stranu oni što ih nazivaju izdajnicima, što ih tjeraju sa svojih skupova, iz crkava, ugostiteljskih objekata. Takvih će uvijek biti. Sve su karte bačene na stol. Netko bi rekao konačno. Ne možemo se pouzdati u »demokratsku Međunarodnu zajednicu«, domovinu s onu stranu granice zbog koje smo krvarili na njezinim bojištima, odrekli se samih sebe tamo u Daytonu da bi ona mogla preživjeti, ne možemo dočekati pomoć braće katolika. Sami smo sa svojim Bogom licem u lice, oko nas su samo oni i svjesni pojedinci, nastupamo kao ono Krist na Kalvariji. Osuda je pala, on je uzeo na se križ i čovječanstvo je krenulo prema uskrsnuću. Ne znam koliko ćemo postaja morati progaziti, hoćemo li do kraja biti razapeti na križ, ali znam da ćemo uskrsnuti ako se usudimo krenuti svojim putem. Mnogi su se već usudili. Temeljim to ne samo na spoznajama s onih dvaju spomenutih susreta, već i s mnogih drugih strana. Još smo jedanput na početku, ali sada konačnom. Želimo dobiti politički okvir za svoju slobodu i onda ga polako oblikovavati. Na to imamo pravo i po Svetom pismu i po međunarodnom zakonodavstvu.

Ponovno se, dakle, udružujemo. Bili su nas razbili i zatvorili u naše male krugove. Naučili smo tu lekciju i idemo samosvjesnije naprijed. Sazvan je hrvatski narodni sabor. Tamo negdje oko Uskrsa i u vrijeme izricanja osude našim nepravedno utamničenim generalima. Kroz proteklo vrijeme mnogo se toga dogodilo. Izujedali su nas, izujedali smo se sami, ali smo prepoznali da tako više ne ide. Zaputili smo se u budućnost, s Bogom ruku pod ruku. Naše obitelji pojačale su molitvu za zajedničku nam domovinu. Ne znamo kad će se osloboditi ona s druge strane granice, ali Herceg Bosna hoće. Ovdje crvena boja nezaustavljivo blijedi, raspadaju se lanci kojima su nas htjeli ponovno povezati, a ukazuje se plavetnilo, hrvatsko proljeće u svoj svojoj snazi. Što nam iz drugih naroda budu manje pomagali, zima će to brže stići na njihove pragove. Oni su sljedeći na redu, ako na nama zle sile ne slome zube.

Miljenko Stojić