Nakon akademske znanosti koja je bila otvorena kontroverzama, sumnjama, pa i prema transcedentnome, pojavila se hermetična znanost zatvorena u sklopove neupitnih, samorazumljivih istina. Nakon znanosti koja je postavljala pitanja, pojavila se znanost koja nudi odgovore. I konačna rješenja. Za sve.

Roba s greškom

Primjer univerzalnog spasa je nanotehnologija, područje intenzivne sprege kemije, biomedicine, fizike i, naravno, industrije. Sitni molekulski nanosustavi temelj su novih materijala, novih terapija, novih izvora energije, novih ekoloških dosjetki. Nano je novo ime zNANOsti i novo ime budućnosti. Nanocjevčice su putokaz prema „mogućem svijetu beskonačnih mogućnosti“. Zbog silovitog razvoja nanotehnologije, više nije moguće kupiti ni hladnjak ni perilicu bez podebljeg sloja nanosrebra. Higijena i sterilna čistoća još je jedno područje impregnirano nanotehnološkim artiklima.

Genetski modificirani organizmi (GMO), posebice usjevi poput kukuruza, soje i uljane repice, laboratorijski su proizvod kojeg molekularna biologija nesebično daje gladnima ovoga svijeta. U ratu protiv gladi, koji se, prema najavama (ne)upućenih, bliži svome kraju, dovoljno je pričekati još nekoliko žetvi patentiranih GM-usjeva. Na meniju nove prehrane već se nalazi zlatna riža i zlatne ribice, pustinjske žitarice otporne na sušu, lizinom nabildani kukuruz, te nešto glifozata za desert.

Pri završetku petrokemijske ere i s nadolaskom nove energetske krize, fizika i njezini sateliti predstavljaju nuklearne centrale kao institucije konačnog oblika energije. Za one, pak, pretjerano zabrinute, agrokemija pripravlja energetske sedative u obliku biogoriva. Plodovi s polja „hladnim prešanjem“ pretvorit će se u ekološki biodizel za kamione.

I bolest je pred porazom. Revolucija farmaceutskih i medicinskih znanosti otkrila je pametne lijekove, magičnu sačmu i selektivne projektile zdravlja. U ljekovitom arsenalu nalaze se i klonirane životinje, matične stanice, sintetski hormoni, mobilna mamografija i neizostavni blockbusteri. Genska terapija, korak do klinike, također je prepoznata kao panaceja za preostalu patologiju modernog čovjeka.

Otkrićem molekulske strukture DNK i dešifiriranjem ljudskoga genoma uspješno je završena potraga za svetim gralom biologije. Otkrivena je tajna života, a prema riječima britanskog nobelovca Johna Sulstona iščitavanje niza nukleotida u mesu Homo sapiensa predstavlja novi oblik samospoznaje i „nevjerojatan filozofski korak naprijed“.

Parcijalne rezultate bilježe tek istraživači svemira, koji u potrazi za organskim spojevima, vodom i tragovima života, još uvijek nisu objavili znanstvenu publikaciju o susretu s ekstraterestrijalnom inteligencijom.

Osvajanje budućnosti

U pozadini ovih uspjeha, čuje se pjesma (ili buka?) osvajača budućnosti, prodavača nade i vlasnika progresa. Dio znanstvenika, opijenih pobjedama, priključio se pohodu na prirodu, tržište, kulturu... U maršu takve znanosti, bojovnici se identificiraju sa spasiteljima, tumačima vremena i glavnim nositeljima razvoja društva. Znanost se predstavlja kao projekt za spas čovječanstva, svakodnevna otkrića u laboratorijima ostvarenja su drevnih utopijskih obećanja, „novo“ postaje simbol i sadržaj „dobrog“, znanstveni napredak postaje kult.

Zahvaćeni optimizmom, fatalizmom i „futurizmom“ znanstvenici progovaraju jezikom religioznih fanatika. „Evanđelisti umjetne inteligencije, genske i nanotehnologije“, kako ih naziva njemački pisac Hans Magnus Enzensberger, govore o obećanjima, nadi, spasenju, sudbini, apokalipsi, eshatologiji... Stoga on primjećuje: „Ako su nekad za iskorjenjivanje svih jada bili nadležni šamani i čudotvorci, danas su to molekularni biolozi i genetičari; a o besmrtnosti više ne govore svećenici nego istraživači.“ Euforiju znanstvenih talibana oslikava i izjava gurua molekularne biologije Jamesa Watsona, koju je dao 1997. godine tjedniku „Times“: „Smatrali smo donedavno da je naša sudbina zapisana u zvijezdama. Danas znamo da je naša sudbina zapisana u našim genima“.

U lovu na budućnost i u monopolu nad stvarnošću znanost koketira s (para)religijskim sadržajima i simbolima, te se i sama pretvara u pseudoreligiju. U svojoj knjizi „Budućnost dolazi“ austrijski filozof Konrad Paul Liessman to naziva sekulariziranom ponudom i očekivanjem spasenja. On smatra da je budućnost, svedena na nove proizvode, nove tehnologije i nova tržišta, zapravo, ideologija budućnosti, pa dodaje pitanje:„Je li budućnost reducirana na tehniku još uopće sposobna za budućnost?“

Valerije Vrček