Travanj se već dobrano razbacio, a svibanj se približava. Uvijek smo ga dočekivali ozbiljni. Psovali smo Tita, njegov rođendan i Partiju, a spominjali se naših pobijenih. Tamo na Bleiburgu pa Križnim putem sve dolje do Đevđelije. Kolikogod nismo znali podrobnosti, bilo nam je dovoljno jasno da su komunisti na onoj drugoj strani. U tom uvjerenju učvršćivala su nas i odvođenja u tamnicu naših bližih, mještana, poznanika. Nešto je bilo trulo u toj složenoj Jugi.

Stari meštri opet bi istim putem. Siju komunističku maglu na sve strane. Nije da je tako nazivaju, ali svejedno, to oni tako da se ne dosjetimo. Kao neki dan na središnjem Dnevniku televizije što je nazivaju hrvatskom, onamo, s druge strane granice. Ovamo toga nema. I takva nam je zabranjena. Pokazaše da je predsjednica Hrvatske vlade došla u Hrvatski sabor, oprostite rekoše parlament. I počeše pljuštati pitanja sa svih strana, naročito od onih što naslijediše opjevanu komunističku partiju. Međutim, nigdje nikakvog suvislog odgovora, ako je nekakav i bio nije otišao dalje od dosjetke. Oni koji su si dali vremena pa tijekom dana barem malo sve to slušali mogli su zapaziti da su odgovori predsjednice vlade, oprostite premijerke, bili dobri. Pripremila se i uvjerljivo raskrinkavala laži, poluistine i podvale. Ali Dnevnik prikaza drukčije. Ispade da su pitanja toliko bila jaka i neumoljiva da druga strana nije imala što reći. Samo da još raspiše te izbore i vlast padne u krilo upravo njima. A znamo kakvi su bili, ne tamo u onoj nesretnoj Jugi, već 2.000 – 2003. Mili Bože, dokle ovako?!

Ovamo u Herceg Bosni sve je to nešto prirodno. Njihova je magla na svakom koraku, a nemilosrdno i nedemokratski šire je i predstavnici tzv. Međunarodne zajednice koja se i tenkovima zna služiti u tu svrhu. Pa jedan njihov, negdašnji maharadža na ovim prostorima, Petritsch, austrijski Slovenac kad baš hoćete, reče da BiH nikada nije bila država. Prešuti samo da ju je on tijekom svoje vladavine učinio još manje državom, toliko je slavno vlada. No, da je sve to uredno naplatio, znano je, ta on je plaćenik zakulisnih sila i one su njime zadovoljne. Istim putem krenuo je i sadašnji, Inzko. Reče da nijedan od dva HDZ-a, što ih tzv. Međunarodna zajednica razdijeli, ne može kritizirati njegovu odluku o suspenziji zaključaka Središnjeg izbornog povjerenstva. Ono reče da uspostavljanje vlasti nije legalno i to njega naljuti. Tko se usuđuje mrsiti naume njegovih gazda? Izgleda da bi to mogao Hrvatski narodni sabor. Morat će djelovati u okvirima svih ovih nakaradnih zakona i pod paskom dobro nagrađivanih plaćenika, inače tenkovi opet mogu proraditi. To je njihova demokracija na ovim našim prostorima. Ali, mi idemo dalje. Pošli smo i okretanja nazad više nema.

Kamo sreće da to znaju neki naši koji ovih dana u Sarajevu primaju Šestoaprilsku nagradu. Na žalost ne znaju. Dok siju maglu o suživotu, ne spominju da ta nagrada vuče korijene iz onog vremena kad su komunisti, kako kažu, oslobađali Sarajevo. Tako su ga dobro oslobodili da je mnogima još i danas zebnja pri srcu. Međutim ovi naši, što se nazvaše Hrvatskim narodnim vijećem, zaintačili i hoće tim putem. Na stranu što im je ta ista ideologija ubila 55 članova zajednice kojoj pripadaju. O tome uredno šute, jer mogao bi se pokvariti suživot.

Iskrivljenu sliku suživota imaju i oni što u dvjema bečkim školama pokušavaju poučavati neki bosansko-hrvatsko-srpski. Nikad čuo za to do sada, ali da je ludo jest. Nema te logike koja na taj način može ustrojiti nastavu, osim da jedan jezik ipak prevlada. No, to je onda nešto drugo. Ovome bismo mogli pridružiti i »Večer balkanske poezije« što je u Mostaru održa Koledž ujedinjenog svijeta (UWC). Bi to u klubu »Aleksa«. Previše miriše na neka stara vremena, da bismo zapljeskali. Nema tu ništa od ujedinjenja, ima samo bratstva i jedinstva, ne bilo ga, kako kaže naš mudri, patnički, čestiti narod.

I predsjednik Ivo Josipović pokuša voljeti pjesništvo i te stvari pa mu sve prisjednu. Malo se zaboravio, progovorio u njemu drug Tito, te mladu pjesnikinju upita koji je njezin problem, iako ju je uredno pozvao na kavu sa sobom. A ona to još urednije iznese u javnost. Ispliva na vidjelo da je ubojstvo njezina oca na Ovčari isto što i pogibija nekog napadača na Vukovar. Što će čovjek, nikako da mu se jugoške misli udalje iz glave. I kako bi? Obiteljski korijeni ne zaboravljaju se tako lako.

Nije da sam smetnuo naše generale i da mi nisu važni pa ih se spominjem tek sada na kraju. Ne želim samo davati važnost presudi koju će nedemokratski Haaški sud izreći o njima. Što god kaže, ne bi nam to smjelo biti važno. Oni su nevini, branili su slobodu, a ako su možda nešto učinili što nije trebalo mi ćemo ih suditi. Po čemu bi to oni bili pozvaniji? Ili neka bude ovako: oni neka sude naše, a mi ćemo njihove. Račune ćemo početi sređivati od divljačkog nepotrebnog bombardiranja naših gradova tijekom Drugog svjetskog rata pa preko kukavičkog izručivanja nenaoružanih ljudi krvožednim komunistima na Bleiburgu. Osjećam kako se crvene, ali što im ja mogu. Crvene se s njima i naši drugovi. Njihov Račan mimo hrvatskih zakona udovolji želji zakulisnih sila što stoje iza Haaškog suda. Nas i naše generale izruči na pladnju. Ne uračunalo mu se, kao ni drugima što su ga slijedili, počevši od Stipe Mesića. Mi ćemo ipak preživjeti, s molitvom na usnama i hrabrošću u srcima.

Miljenko Stojić