Nakon Milanovićeva intervjua za N1 televiziju u kojem je upozorio na nedostatak pravne regulative za donošenje mjera glede aktualne krize uzrokovane kineskim virusom te moguće i vrlo izgledne tužbe koje će uslijediti nakon što se situacija smiri, javilo se svekoliko novinarstvo, kako oni koji ustaju u obranu trenutne vlade, točnije Davora Božinovića, tako i oni koji podupiru Milanovićeve kritike i stavove.

Mišljenja i raščlambe su beskrajne, ali besplodne, no trenutno je stanje, barem što se važećih propisa tiče, prilično nedvosmisleno. Jer, sad više nije važno što se moglo napraviti, nego što se napravilo; a zašto se postupilo kako se postupilo također je jasno – iz neznanja, odnosno amaterizma, jer je pojam političara u Hrvatskoj toliko srozan da se oni zaista moraju potruditi kako bi nas razočarali.

          Pođimo od činjenice da svaki pravni akt (zakon, uredba, odluka, rješenje, zaključak…) ne smije biti u suprotnosti s hijerarhijski višim pravnim aktom (organski zakon, Ustav ili međunarodni ugovor).

          Članak 16. st. 1. hrvatskog Ustava glasi: „Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje.“ Obratimo pažnju na riječ „zakonom“, dakle u formi zakona koja je prošla saborsku proceduru te je takav zakon izglasan potrebnom saborskom većinom.

          Za potrebe nošenja s pandemijom kineskoga virusa, mijenjan je Zakon o sustavu civilne zaštite (NN 31/2020, od 18. ožujka ove godine) tako da je dodan članak 22.a koji glasi:

          „(1) U slučaju nastupanja posebnih okolnosti koje podrazumijevaju događaj ili određeno stanje koje se nije moglo predvidjeti i na koje se nije moglo utjecati, a koje ugrožava život i zdravlje građana, imovinu veće vrijednosti, znatno narušava okoliš, gospodarsku aktivnost ili uzrokuje znatnu gospodarsku štetu, Stožer civilne zaštite Republike Hrvatske donosi odluke i upute koje provode stožeri civilne zaštite jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave.

          (2) Odluke i upute iz stavka 1. ovoga članka donose se radi zaštite života i zdravlja građana, očuvanja imovine, gospodarske aktivnosti i okoliša te ujednačavanja postupanja pravnih osoba i građana."

          Tim je člankom dana ovlast Stožeru civilne zaštite (na čelu s Božinovićem) koji će donositi odluke radi zaštite zdravlja ljudi te poduzimati odgovarajuće mjere. Na sljedećoj su poveznici taksativno navedene sve odluke koje je Stožer donio i donosi. Zanimljivo je odmah primijetiti da je beziznimno svaka od tih odluka (o radnom vremenu trgovina, zabrani napuštanja mjesta prebivališta i t.d.) donesena upravo temeljem gore citiranog čl. 22.a Zakona o sustavu civilne zaštite, što govori o pripremljenosti i uopće pravnoj osviještenosti naših političara.

          Dakle, Stožer je donosio odluke kojima je ograničavao slobode i prava zajamčena Ustavom, onemogućio je velikoj većini pravo na rad (uslužne djelatnosti), ograničio je slobodu kretanja (zabrana napuštanja mjesta prebivališta), nekima je ograničio radno vrijeme (trgovine i prodajni centri), ograničio je tko može prisustvovati pogrebima i vjenčanjima i dalje redom. Sva su ova ograničenja donesena temeljem odluka, iako gore navedeni članak 16. st. 1. Ustava jasno nalaže da se slobode i prava mogu ograničavati samo zakonom.

          Nije, kako vidimo, potrebno biti tko zna kakav stručnjak da bio uočio da su sve mjere Stožera protuustavne.

          Sad ćemo ukratko razmotriti mogućnost naknade štete koja je nastala ovim (protuustavnim) mjerama. Glavni zakon koji uređuje pitanje naknade štete jest Zakon o obveznim odnosima. Međutim, on ne regulira odgovornost države, koja je ipak nešto posebniji pravni subjekt, za štetu. Odgovornost države za štetu je regulirana mnogim zakonima (Zakon o sudovima, Zakon o državnom odvjetništvu…), ali za štetu nastalu u krizi uzrokovanoj kineskim virusom, mjerodavan je članak 14. Zakona o sustavu državne uprave koji glasi: „Štetu koja fizičkoj ili pravnoj osobi nastane nezakonitim ili nepravilnim obavljanjem poslova državne uprave nadoknađuje Republika Hrvatska.“

          Odlukom Ustavnog suda U-III-2314/2006 nepobitno je uspostavljen sustav u kojemu za štetu koja nastane nezakonitim ili nepravilnim obavljanjem poslova državne uprave primarno, neposredno i objektivno odgovara RH. Da bi bila utvrđena odgovornost Republike Hrvatske za štetu moraju biti zadovoljene sljedeće pretpostavke:

          a) mora postojati nezakonit ili nepravilni rad u obavljanju poslova državne uprave

          b) mora nastati šteta

          c) mora postojati uzročno-posljedična veza između nastale štete i nezakonitog ili nepravilnog rada

          Pretpostavke pod b) i c) su samorazumljive, a pretpostavka pod a) je u biti najvažnija pretpostavka, no i ona je ispunjena u ovom slučaju jer sukladno Zakonu o sustavu državne uprave poslovi državne uprave (čl. 3. st. 1. i st. 2.) jesu, između ostaloga, neposredna provedba zakona (konkretno Zakona o sustavu civilne zaštite) i donošenje provedbenih propisa (konkretno odluke Stožera civilne zaštite). Osim ako Ustavni sud, sastavljen od odabranika crvene i plave partije ne izvede još koju pravnu vratolomiju što će se po diktatu politike sigurno dogoditi, Republika Hrvatska će se suočiti s multimilijunskim odštetnim zahtjevima nakon što ova kriza prođe.

          Državi ne preostaje nego što prije donijeti zakon (pitanje je sad samo kvalificiranom većinom od 76 prisutnih zastupnika, dakle s  minimumom od 39 zastupnika, ili s natpolovičnom, odnosno sa 76 glasova; sigurnije je potonje, sukladno čl. 83. st. 2. Ustava) kojim bi se sve odluke Stožera prenijele u taj novi zakon te tako zadovoljile ustavnu pretpostavku iz čl. 16. st. 1. S obzirom da Ustav jasno propisuje što se donosi dvotrećinskom većinom, za njom u ovom trenutku i za ovakve mjere nema potrebe.

          Međutim, i kad bi to učinila, taj zakon, odnosno njegove odredbe, ne bi trebao (iako je slučaj „švicarac“ pokazao suprotno!) imati retroaktivni učinak, tako da bi se zahtjevi za naknadu štete mogli postavljati sve do dana stupanja na snagu ovakvoga zakona, dakle do njegova stupanja na snagu, odnosno za svu štetu nastalu do stupanja na snagu takvoga zakona.

          Zaključno, mogle su sve mjere biti poduzete temeljem Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti, no to bi značilo da o svemu odlučuje ministar zdravstva, a ne ministar unutarnjih poslova kao što je sada situacija.Davor Božinović je očito htio biti najvažnija osoba u državi i eto, sad mu se želja ispunila, no zbog njegova će ega pravne posljedice po državu biti katastrofalne, povrh gospodarskog i ekonomskog kolapsa koji slijedi.

          Za kraj, evo još jednog razloga zašto treba provesti lustraciju – zato da drugovi koji su s majčinim mlijekom povukli maksimu „nemojte se držati zakona k'o pijan plota“ budu onemogućeni donositi političke odluke i obnašati vlast.

 

Josip Gajski