Pokušaj političara iz HDZ-a BiH 1990. (Devedesetka) da spriječe promjenu izbornoga zakona u Federaciji BiH treba motriti ne samo kao slabljenje hrvatske pozicije u odnošaju prema bošnjačkoj većini, nego i kao dio hibridnoga rata koji se vodi protiv hrvatskog naroda

Bez obzira na vjerodostojnost pisanja srpskih medija o navodnoj srbijansko-turskoj podjeli BiH na na dva dijela, ostaje činjenica da se Republika Srpska već danas nalazi pod određenom prevlasti Beograda, gotovo jednako kao što se i nekadašnja bošnjačko-hrvatska Federacija, dugogodišnjim rastrojavanjem hrvatske konstitutivnosti pretvorena u muslimanski entitet svojevoljno podvrgava jednoj vrsti vrhovne vlasti u Ankari.

 Unatoč tim očitim političkim procesima stranački vođe HDZ-a BiH 1990., na čelu s predsjednikom srednjobosanskoga Središnjeg odbora te stranke Antom Bilićem protive se promjeni izbornoga zakona, kojim bi se onemogućio nastrani i nedemokratski postupak po kojem bošnjački birači, zbog svoje brojnosti, Hrvatima kao konstitutivnom narodu biraju zastupnike u parlament.

 Naravno, nitko u višestranačkom sustavu, ma kakav on bio ne traži jedinstvo, odnosno utapanje manjih stranaka u jednu monolitnu i veliku stranku kao što je HDZ BiH, nu to ne znači da među hrvatskim strankama ne može biti suradnje u ključnim pitanjima bitnim za opstanak hrvatskoga naroda u BiH, što se po već ustaljenom modelu i ostvaruje u sklopu Hrvatskoga narodnog sabora.

 Ako se gospoda iz t. zv. Devedesetke zalažu za uklapanje srednjobosankih općina s hrvatskom većinom u sklop političkog projekta bošnjačkoga učvršćivanja područja središnje Bosne, kao prostora za formiranje islamske države, onda bi, bar po načelu minimalne korektnosti, bili dužni o tomu izvijestiti ne samo svoje birače, nego i cjelokupnu hrvatsku javnost u BiH.

 Kroz hrvatsku povijest tijekom zadnja dva stoljeća postojao je cijeli niz političkih stranaka i uglednih pojedinaca, koji su kao "korisne budale" što iz neznanja, a što opet iz naivnosti služili uglavnom neprijateljima hrvatskoga naroda.

 Kao poseban uzorak takvoga nasljedovanja očitovao se u 19. stoljeću, kad su hrvatski politički prvaci potpuno nerazborito se odricali hrvatstva u ime maglovitoga jugoslavenstva, kao već i tada razvidne inačice velikosrpstva, koje je nažalost početkom 20. stoljeća pretvoreno u državnopravnu stvarnost.

 Koliko je taj projekt nanio zla svim narodima čiji su političari sudjelovali njegovoj realizaciji nije potrebno ni spominjati, jer su još uvijek previše svježe rane iz zadnjega pokušaja njegova nasilnog održavanja tijekom cijeloga niza nedavnih velikosrpskih agresija na susjedne narode.

 Naime, i kad se govori o projektu stvaranja velike Srbije obično je onda riječ o slovu kroz prizmu djelovanja niza njezinih sitnih protagonista, kao što su primjerice Ilija Garašanin, Vuk Stefanović Karadžić ili Jovan Cvijić, nu nitko još ozbiljnije nije pokušao skinuti debele slojeve prašine s tvoraca strategije podizanja Srbije u balkanskoga hegemona.

 Uostalom, za takvo nešto Srbija nije imala čak ni kakvu povijesnu podlogu. Zapis o srednjovjekovnim Srbima ostavio je bizantski car Porfirogenet iz sredine 10. stoljeća. U tom se zapisu govori o šačici ljudi koje je car Heraklije smjetio u jedan mali bizantski gradić.

 Povijest naime ne zna za imena njihovih vladara sve do druge polovice 12. stoljeća kad se spominje raški veliki župan Stevan Nemanja.

 Nasuprot tomu Hrvatska i Bugarska su države, a srednjovjekovni su im se teritoriji međusobno doticali, ustrojene  stoljeća prije prve srpske državice, odnosno područja Raške ili današnjeg Sandžaka, gdje je bizantski car namjestio Stevana Nemanju kako bi ovaj širio kršćanstvo, što pokazuje kako na tom području kršćantsvo još nije bilo zaživjelo. 

 Mit pak o srpskoj državi nastao je tek u 19. stoljeću, a osmislila ga je i poticala Habsburška Monarhija, koja se kao moćna europska velevlast pokušavala protegnuti sve do Crnoga mora, kako bi odatle stvorila preduvjete za izgradnju željeznice do Teherana, čime bi se domogla bliskoistočnih energetskih izvora, koje za razliku od drugih kolonijalnih sila nije imala.

 U kontekstu ostvarivanja habsburških interesa potaknut je i proces pretvaranja pravoslavnoga stanovništva u sklop srpske nacije. Naime, kneževina, a potom i kraljevina Srbija je sve do umorstva Obrenovića 1903. bila habsburški vazal koji je priznavao vrhovnu vlast Beča.

 Već ustrojeni mehanizam, samo ovaj put usmjeren protiv Beča potaknule su britanska i ruska strategija dolaskom Karađorđevića na kraljevski prijestol.

  Iz te političke strategije niknula je prva jugoslavenska država, a masovnim smaknućem hrvatske vojske i civila 1945. branjen je njezin opstanak. 

 Čestice te devenaestoljetna germanske, a potom i drugih strategija velikih sila nije teško pronaći i u navodnim vrludanjima bruxelleske politike prema jugoistočnoj Europi.

>>

 Ovaj put čak i u sklonosti da se u BiH preko Republike Srpske proširi ruski utjecaj u BiH te pomoću muslimanske većine u Federaciji vrati utjecaj Turske na Balkan.

 Zato pokušaj političara iz Devedesetke da spriječe promjenu izbornoga zakona u Federaciji BiH treba motriti ne samo kao slabljenje hrvatske pozicije u odnošaju prema bošnjačkoj većini, nego i kao dio hibridnoga rata koji se vodi protiv hrvatskog naroda.

 

Ivan Svićušić / Hrvatsko slovo

Share
0