Međusobni sukobi federalističke i unitarne probošnjačke opcije među hrvatskim političkim elitama u BiH se nesmiljeno nastavljaju. U trenucima dok taj sukob neupitno vodi HDZ 1990. prema definitivnom raspadu, daleko od očiju javnosti odvija se teška rovovska bitka za ključne dužnosti u obavještajnoj zajednici.
Iz tri masovne grobnice i tri pojedinačna groba na području općine Ljubuški ekshumirane su do sada 62 žrtve komunističkih zločina: Tomića njiva 28 žrtava, Bare 19 žrtava, Iza zgrade županijskog MUP-a 12 žrtava, Pregrađe 2, Studenci 1.
"Drago nam je svako hrvatsko zanimanje za HSK pa i ovaj HKD Napredak. Zahvaljujemo na dobrim željama za 20.-tu obljetnicu HSK", stoji u reagiranju Hrvatskog svjetskog kongresa na medijske prosvjede predsjednika predsjednika sarajevskog HKD Napredak Franje Topića zbog nepozivanja na obilježavanje 20. obljetnice HSK.
Dvodnevne žestoke borbe vođene 6. i 7. veljače 1945. te granatiranja crkve i samostana na Širokom Brijegu svoju su kulminaciju doživjele u popodnevnim satima tog 7. veljače, kada su partizani mučki ubili i potom zapalili dvanaestoricu širokobrijeških franjevaca.
Nakon povratka sa zagrebačkog prosvjednog skupa „Kruga za trg“ ostao sam zatečen kada sam na jednom mediju, koji ima redovitu praksu „zatezati“ odnose između dijelova jednog te istog naroda podijeljenog AVNOJ-evskom granicom, zamijetio članak izvjesnog zaljubljenika u umjetnost - naravno jugoslavensku, koji je pokušavao mobilizirati javnost oko navodnog „ širokobriješkog rušenja spomenika dalmatinskim partizanima“.
Zapovjednik Hrvatskoga vijeća obrane u Bihaću, general-bojnik Vlado Šantić, dana 8. ožujka 1995. godine svojoj supruzi prvi puta nije uspio čestitati Dan žena, a praznina koja je ostala u njezinomu srcu, ta bolna rana, živi s njom već punih osamnaest godina.
Kad su partizani 7. veljače ovladali Širokim Brijegom, fratri, časne sestre i dobar dio gimnazijalaca nalazili su se na nekoliko mjesta. Najveći dio njih bio je u tim trenutcima smješten u podrumima franjevačke gimnazije i samostana te protuzrakoplovnom skloništu, drugi dio fratara sklonište je potražio u obližnjoj franjevačkoj hidrocentrali dok se jedna skupina učenika zatekla u zgradi obližnjeg konvikta.
Još jedan alumnus Franjevačke teologije u Sarajevu kojega njegov krug želi predstaviti kao izvrsnoga povjesničara je fra Petar Jeleč. Fra Petar je doktorirao na Papinskome sveučilištu Gregoriana na ulozi Katoličke crkve u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, napose u Bosni i Hercegovini. Objavio je i sažetak svoje disertacije na talijanskom La Chiesa Cattolica in Bosnia ed Erzegovina e lo Stato Indipendente Croato (1941–1945), Roma, 2006.
Alen Kristić još je jedan diplomand Franjevačke teologije u Sarajevu i veliki zagovornik historiografije M. Streche. No njegova rasprava „II. svjetski rat u sutješkoj samostanskoj kronici: Prema redefiniranju identiteta katolika-Hrvata u BiH“ u Statusu, br. 14, proljeće 2010. o katoličkom integrizmu otkriva mnogošto o njegovu osebujnome shvaćanju povijesnih trendova.
U broju 13, jesen/zima, 2008. bosansko-hercegovačkoga časopisa Status zapeo mi je za oko naslov članka „O nekim političko-pragmatičnim vidovima štovanja Srca Isusova“. Pokušao sam zaboraviti na taj članak, ali je bio dovoljno iritantan da sam ga se sjetio kad sam odlučio osvrnuti se na ponovno izdanje nekih davnih uradaka pokojnoga fra Ignacija Gavrana. U članku o štovanju Srca Isusova zbunio me podnaslov „Nadbiskup Josip Stadler i katolička obnova u BiH“, jer mi bješe teško na prvi pogled vidjeti poveznicu između naslova i podnaslova.