Osvrt na knjigu Matijasa Hrvatinića, Srpska nacionalna i vjerska nastranost – Hrvati u jugoslavenskoj tamnici, svojoj samostalnoj državi i srbokomunističkoj klaonici, Escuela de Artes Graficas „Federico Grote“, Buenos Aires, 1973.

Iza pseudonima Matijas Hrvatinić skriva se ime hrvatskoga političara dr. Mate Frkovića (1901.-1987.), koji je u opsežnoj knjizi  (651 str.), nakon uvodne studije o političkom mentalitetu srpske vlasti, temeljito i podrobno raščlanio položaj hrvatskoga naroda u razdoblju velikosrpskih režima od 1918., odnosno nakon stvaranja Kraljevstva SHS pa sve do propasti Hrvatskoga proljeća 1972., s posebno vrijednom studijom o stvaranju, trajanju i borbi za opstanak Nezavisne Države Hrvatske (1941.-1945.).

Premda se nakon Pilarevih, Šufflayevih i Mandićevih istraživanja Hrvatinićeva studija o srpskom političkom mentalitetu čini nedostatnom, ona u kontekstu svoga vremena i prostorno raspršena hrvatstva nakon Drugoga svjetskog rata ima posebno značenje, a kontinuitet zločinačke, podmukle i prevarantske velikosrpske politike još ni danas nije ništa izgubio na svojoj aktualnosti. Ona je prostorno usredotočena na prostiranje nekadašnje obnovljene Pećke patrijarhije unutar Osmanskoga carstva, a njezin glavni nositelj je, kako utvrđuje Hrvatinić, Srpska pravoslavna crkva, koja je tijekom 19. stoljeća različite nesrpske skupine, a posebice one vlaškoga pravoslavnog pučanstva uspjela uklopiti u sastav srpske nacije, koje su onda cijelo 20. stoljeće bile uzrokom različitih osvajačkih ratova, u kojima su uglavnom stradali susjedni narodi.

Tako su Srbi sustavnim progonima i pokoljima zaposjeli Makedoniju, jugozapadnu Bugarsku, albansko Kosovo, Bosnu i Hercegovinu, na sjeveru Madžarima uzeli Bačku i Banat, a Hrvatima Srijem. Na jugu su pak zaposjeli Crnu Goru, a na zapadu ostale hrvatske zemlje. Nu problem srpske ekspanzije nije bio samo u zaposjedanju područja, nego ponajprije u nastojanju da se ta područja posrbe, što je u katoličkim i muslimanskim sredinama uglavnom značilo promjenu vjere, odnosno prijelaz u pravoslavlje, a u slučaju otpora slijedili su progoni i čišćenja terena.

Hrvatinić navodi podatak kako je za 23 godine prve Jugoslavije na pravoslavlje prešlo oko 200 tisuća katolika, koji su onda svoju pravovjernost morali dokazivati, poput književnika Milorada Pavića, posrbljivanjem hrvatske kulture. Kao paradigmatičan primjer prozelita na pravoslavlje slovio je povjesničar Viktor Novak, koji je vlastitu frustraciju prikrivao protukatoličkom i protuhrvatskom propagandom uvezanom u znamenitoj knjizi "Magnum krimen". Upravo je taj propagandistički uradak u razdoblju poslije Drugoga svjetskog rata služio za progon Katoličke crkve u Hrvatskoj, ali i kao javna optužnica protiv hrtvatskoga naroda, što je stratezima velikosrpske politike poslužilo i devedesetih godina kao ideološka podloga za srpsku agresije na Hrvatsku i BiH.

U otimačini kulturnoga blaga, koja se manifestirala i tijekom nedavne srpske agresije na Hrvatsku, sudjelovali su, kako auktor navodi, i pojedini europski znanstveni auktoriteti poput Jiričeka, Šafarika, Dobrowskoga, Kopitara i Kalaya, a o čemu se tek u novije vrijeme piše i u Hrvatskoj. Osim toga, kao čuvari velikosrpske politike u Hrvatskoj posebno su se isticali domaći pravoslavci, koji su kao oružnici, zatvorski čuvari i mučitelji političkih zatvorenika gotovo cijelo stoljeće određivali sudbinu hrvatskoga čovjeka.

Hrvatinić je posebno istaknuo ustrajni hrvatski otpor velikosrpskom centralizmu u politici Stjepana Radića i njegove republikanske Hrvatske seljačke stranke, koji je nakon mnoštva upozorenja Ligi naroda i mjerodavnim međunarodnim čimbenicima na kršenje ljudskih i nacionalnih prava hrvatskog  naroda morao promijeniti svoju dotadašnju republikansku politiku i iz taktičkih je razloga zamijeniti parlamentarnom borbom protiv korupcije, što ga je nakon atentata u beogradskoj Skupštini stajalo života.

Sliku položaja hrvatskoga naroda u prvoj Jugoslaviji najbolje ilustriraju podatci, koje auktor navodi za razdoblje od početka srpske okupacije 1918. do smrti kralja Aleksandra Karađorđevića 1934. Tako su samo sudovi Hrvatima izrekli 19 smrtnih osuda, koje su bile izvršene, 76 Hrvata je bilo ubijeno u zatvorima, 30 smrtnih osuda bilo je promijenjeno u doživotnu robiju, 85 smrtnih osuda izrečeno, ali su osuđenici bili izvan države, 146 osuda na 20 godina teške robije, 484 osude na 10 do 20 godina teške robije, 962 osude na 5 do 10 godina teške robije, 2035 osuda na jednu do pet godina teške robije te 15 tisuća osuda na jedan mjesec do jedne godine robije. Dok su Hrvate zatvarali, po Hrvatskoj su naseljavali tzv. solunaše, a samo u istočnim hrvatski dijelovima naselili su oko 60 tisuća Srba, kako bi hrvatsku granicu pomaknuli što dalje na zapad.

Hrvatinić je osim teškoga političkog stanja, raščlanio i gospodarski položaj, u koji je beogradska čaršija pljačkom, porezima te zamjenom krune u dinare osiromašila hrvatski narod, koji sve i da je htio nije imao drugoga izbora nego boriti se za vlastitu samostalnu i neovisnu državu. Upravo je u takvim okolnostima, nakon ubojstva hrvatskih političkih prvaka u beogradskoj Skupštini, zastupnik Hrvatske stranke prave Ante Pavelić organizirao ustaški pokret, kojem je jedini cilj bio, svim sredstvima razbiti Jugoslaviju i uspostaviti nezavisnu hrvatsku državu. Hrvatinić jasno dokumentira kako su u predvečerje Drugoga svjetskog rata demokratske zapadne sile bile protiv razbijanja Jugoslavije, jednako kao i Hitlerova Njemačka i Mussolinijeva fašistička Italija. Približavanje Stojadinovića i njegovih pristaša Hitleru te i nakon njegova pada pristupanje vlade Cvetković-Maček Trojnom paktu zatvorilo je sva vrata hrvatskim težnjama za nezavisnom državom. Tek nakon Simovićeva puča i napadaja Njemačke na Jugoslaviju otvorena je i mogućnost za rješenje hrvatskoga pitanja, što su iskoristili hrvatski nacionalisti.

Auktor je detaljnije obradio odnose Hrvatske s Italijom i Njemačkom potvrdivši teze i mlađih domaćih povjesničara kako su hrvatski pregovarači s Italijom u datim okolnostima izvukli teritorijalni maksimum, nu njemačko prepuštanje hrvatske sudbine Talijanima omogućilo je stavranje tzv. okupacijskih zona, a posebice tzv. druge zone u kojoj su Talijani naoružavali četnike te ih poticali na pobunu protiv hrvatske dražve. U toj su zoni kasnije operirali i Titovi partizani, što je auktora navelo na zaključak da se ni partizani u Srbiji, kao ni četnici nisu borili protiv njemačkoga okupatora, nego su, bez obzira na svoje ideološke razlike, zajednički rušili hrvatsku državu.

Impresivan je popis srpskih zločina, koji počinju još 8. travnja 1941. u bjelovarskoj okolici, dakle još prije službenoga proglašenja NDH, pa su tvrdnje kako je navodno ustaško nasilje izazvalo srpsku pobunu tek zaostatak srpske propagande, koju bi trebala raskrinkati novija historiografija. Posebno vrijedne studije su o tzv. prekrštavanju Srba, kojima se i danas manipulira te pozadina komunističkoga ustanka, koji je uslijedio tek nakon Hitlerova napadaja na SSSR. Poziv pak vlasti NDH da se vrate na katoličku vjeru bio je upućen onima, koji su prisilno ili iz koristoljublja tijekom karađorđevićevske vlasti prešli na svetosavlje.

A kako je u novonastalim okolnostima i dio pravoslavnih pokušao iskoristiti prigodu za učvršćivanje vlastitoga položaja nastao je spomenuti problem oko navodnoga prijelaza na katolištvo, što je propagandno koristila Srpska pravoslavna crkva, bojeći se prvenstveno gubitka svojih pristaša iz one brojke od 200 tisuća prozelita s katolištva, koji su joj bili najpouzdaniji nositelji svetosavske i patrijaršijske ideologije. Polustoljetni prekriveni zločini koje su počinili jugoslavenski komunisti nad hrvatskom vojskom i izbjeglicama, a o kojima dokumentirano piše Hrvatinić, nijemi su svjedoci genocida tzv. jugoslavenske zajednice nad  hrvatskim narodom. Istodobna pak dreka o navodnim srpskim žrtvama trebala je skrivati pravo lice jugokomunističkih gospodara života, koji su likvidacije Hrvata izvodili sve do 1989.

Za razliku od mnoštva drugih radova Hrvatinić je dao i sliku kardinala Stepinca u svoj njegovoj vjerskoj, ljudskoj, ali i hrvatskoj veličini. Presjek pak hrvatske sudbine u razdoblju od 1945. do 1972. i danas bi mogao izdržati ozbiljnu kritiku, premda je pisan iz rakursa hrvatskoga političkog emigranta.

Mate Kovačević