U uređenim državama sa zrelim demokratskim sustavima trebale bi postojati nezavisne udruge i institucije koje se bave područjem ljudskih prava i njihova poštovanja, a u svim slojevima društva uživaju određen ugled, zaslužen na temelju svoga dugogodišnjeg dosljednog djelovanja. Jedna od najstarijih udruga koja se načelno bavi promicanjem i razvojem ljudskih prava u Republici Hrvatskoj jest Hrvatski helsinški odbor (dalje u tekstu: HHO), osnovan 1993.

Ipak, iako se sami definiraju kao nevladina, neprofitna, izvanstranačka i neovisna udruga, kategorija neovisnosti u njihovom je slučaju vrlo upitna. Naime, kao i svaka druga slična udruga, HHO se financira raznim donacijama i potporama, koje stižu iz raznih institucija i centara moći, bilo unutar države, bilo iz inozemstva. Te institucije moći često su upravo vladine, profitne i ovisne. Stoga, opravdano možemo dovesti u pitanje motiviranost djelovanja i vjerodostojnost HHO-a, s obzirom na njegovu financijsku ovisnost i partikularne političke ili druge interese njegovih financijera.

Do takvoga razmišljanja može se doći i analizom djelovanja HHO-a u RH tijekom 90-ih godina, kada je isti gotovo isključivo služio kao dežurni odvjetnički ured Srba koji su napustili RH. Istina, HHO je u to vrijeme odrađivao djelomično i pozitivnu ulogu, upozoravajući na zločine nad civilnim stanovništvom, no nesrazmjer u kojem su pojedinačni zločini nad srpskim civilnim stanovništvom istraživani, te daleko više potencirani i medijski prezentirani u odnosu na masovne ratne zločine nad hrvatskim civilnim stanovništvom u Domovinskom ratu, ukazuje na političku motiviranost borbe za ljudska prava iz redova HHO-a toga vremena. U to je vrijeme HHO navodno bio ponajviše financiran od strane Međunarodne helsinške federacije za ljudska prava sa sjedištem u Beču, koja je novac distribuirala svojim lokalnim članicama (odborima) po pojedinim državama. Međutim, ta je središnja organizacija 2007. doživjela bankrot zbog novčane pronevjere njezina dugogodišnjeg financijskog savjetnika i nakon toga je likvidirana, a neki njezini dotadašnji istaknuti članovi osuđeni su na zatvorske kazne.

Neposredno nakon tih događanja u dolazi do previranja u HHO-u i tijekom nepune dvije godine na predsjedničkom mjestu izmijenjuju se Danijel Ivin, Vlatko Silobrčić i Ivo Banac, da bi se krajem 2009. pozicionirala sadašnja garnitura, na čelu s predsjednikom Ivanom Zvonimirom Čičkom. Kao jedan od uzroka tih previranja i čestih promjena rukovodstva možemo uzeti u obzir određene svjetonazorske razlike i osobne animozitete visoko pozicioniranih članova, ali na prvome mjestu nemogućnost osiguranja adekvatnih financijskih sredstava za daljnje djelovanje. Sadašnje rukovodstvo održalo se već pune tri godine, a kao posljednji projekt za koji očito dobivaju zamašna financijska sredstva ističe se tzv. „Izravna prevencija navijačkog nasilja“.

Taj je projekt potican i podržan od strane rukovodstva Hrvatskog nogometnog saveza (dalje u tekstu: HNS) i najmoćnije osobe u hrvatskom nogometu, izvršnog dopredsjednika GNK Dinamo, Zdravka Mamića. O njihovoj međusobnoj povezanosti i podršci dovoljno govori i činjenica da je Ivan Zvonimir Čičak na gostujuću utakmicu Dinama u Maribor putovao službenim Dinamovim autobusom, te na istoj utakmici sjedio u svečanoj loži, tik iza Mamića. Jasno se nakon toga logički postavlja pitanje o mogućnostima HHO-a u borbi za ljudska prava, kada predsjednik iste organizacije blisko surađuje, prijateljuje i putuje izvan države na račun čovjeka koji svojim javnim djelovanjem, ponašanjem i istupima utjelovljuje pojmove bahatosti, primitivizma, malograđanštine, licemjerja, lova u mutnom i kršenja ljudskih prava.

Projekt „Izravne prevencije navijačkog nasilja“ zapravo predstavlja očajnički pokušaj osobnog obračuna Zdravka Mamića, u koaliciji s HNS-om, s organiziranim navijačkim pokretom, kao rijetkim preostalim društvenim korektivom i kritičkom masom s visokim stupnjem neovisnosti od političkih i drugih centara moći. Također, to se može promatrati i kao dio šireg projekta skretanja pažnje s ključnih gospodarskih, društvenih i političkih problema Republike Hrvatske na marginalna pitanja.

Što se tiče formalnog načina provedbe toga projekta, HHO je organizirao mrežu suradnika, koji su dužni pratiti utakmice kojima prisustvuju organizirane navijačke skupine i izvještavati o njihovu ponašanju. Samo po sebi to ne bi predstavljalo nikakav problem, da se tu ne radi o poprilično nepismenim izvjestiteljima i totalno neprofesionalnim izvješćima, upotpunjenim raznim lažima i podvalama te nepoznavanjem elementarnih činjenica i termina koji se u njima rabe. Za to postoji bezbroj dokaza, a možemo se zadržati na nekolicini najočitijih primjera, poput izvještaja s utakmice Osijeka i Cibalije 22. rujna 2012., gdje se govorilo o primitivnom skandiranju i govoru mržnje, najnižim strastima i rasističkim sloganima. Izvjestitelj HHO-a tu je pokušao navijačka prepucavanja, dobacivanja i međusobne uvrede, uobičajene za cijeli navijački pokret diljem Europe i svijeta, izvući iz konteksta navijačkog folklora i doslovno ih tumačiti, poistovjećujući ih s govorom mržnje i konkretnim prijetnjama, čineći time veliku pogrješku. Naime, navijačka subkultura i njezin način komunikacije predstavljaju specifičan sociološki i pragmalingvistički fenomen kojim se bave stručnjaci i koji nije moguće na takav način pojednostavljivati. Nadalje, nevjerojatna je konstrukcija izvjestitelja kada govori o nekakvim rasističkim sloganima na spomenutoj utakmici Osijeka i Cibalije, budući da niti u jednoj momčadi nema igrača različitih rasa, a stvar je praktički ista i s navijačkim skupinama koje prate dva kluba, pa takvi slogani objektivno nisu niti mogući.

Nadalje, u izvještaju s utakmice Hrvatska-Wales u Osijeku 16. 10. 2012. spomenuti su pokušaji seksističkog skandiranja: ”HNS pederi, nogomet ste sjebali”. Nije jasno što je seksističko u tom sloganu koji predstavlja uobičajen i izravan način izražavanja navijačkog nezadovoljstva, budući da se seksizam definira kao vjerovanje u superiornost vlastitog spola, odnosno u krajnjem obliku mržnju prema suprotnom spolu, a vodstvo HNS-a sačinjavaju odreda osobe muškog spola, koje dominiraju i u navijačkim redovima. U istom izvješću spomenuta je  i rasistička poruka transparenta na kojem je pisalo: ”Sammir nije Damir”, međutim, nije jasno na koji način ta poruka predstavlja rasistički sadržaj, niti je isto obrazloženo i argumentirano. Izražavanje nezadovoljstva ubacivanjem stranaca upitne kvalitete i motivacije u nacionalnu reprezentaciju posve je legitimno, očekivano i opravdano.

Dakle, posve je jasno koja je motivacija orkestriranih napada HHO-a na navijački pokret. Ta se organizacija, koja bi po svom navodnom poslanju trebala brinuti za ljudska prava, stavila u službu upravo onih koji potiču kršenje ljudskih prava i donošenje zakona koji to policiji omogućavaju, poput Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima, tj. famoznog Zakona o navijačima. Zakonskim odredbama iz spomenutog zakona omogućeno je ograničavanje slobode kretanja pojedinca, oduzimanje putovnice zbog manjih prekršajnih djela, retroaktivna primjena zakona koja se temelji isključivo na saznanjima policije, različit tretman za sudionike navijačke i obične tučnjave, te mnoge druge protuustavne odredbe, što je ljudima koji redovito posjećuju domaće i gostujuće utakmice klubova koje prate dobro poznato. Također, istim je zakonom kao protupravno ponašanje propisano maskiranje lica kapom, maramom ili na drugi način radi prikrivanja identiteta. Ta odredba u praksi dovodi do apsurda, jer policijskim službenicima omogućava privođenje i kažnjavanje osoba koje se nošenjem šalova, kapa ili marama u prvom redu žele zaštititi od hladnoće, a zatim i pokazati klupsko obilježje, te na kraju krajeva iskazati individualni stil odijevanja. Naposljetku, u usporedbi propisanih kazni za vožnju motornog vozila pod utjecajem alkohola i propisane kazne za pokušaj ulaska na prostor gdje se odvija športsko natjecanje najjasnije se vidi sva apsurdnost, nelogičnost i neusklađenost hrvatskog zakonodavstva. Naime, propisana kazna za vožnju pod utjecajem alkohola između 0,50 i 1,00 g/kg iznosi 1000 do 3000 kn, a između 1,00 i 1,50 g/kg iznosi 3000 do 5000 kn, dok za pokušaj ulaska na prostor športskog natjecanja za svaku osobu koja ima više od 0,50 g/kg iznosi drakonskih 2000 do 15000 kn!

O ponašanju policijskih službenika, koji primjerice navijačima na putu od 700 km u jednom pravcu omoguće samo dva kraća stajanja, što nikako nije dovoljno za obavljanje redovitih fizioloških potreba (hrana, voda, nužda), mogao bi se napisati zaseban članak. HHO se u svim tim slučajevima, počevši od čestih policijskih prekoračenja ovlasti i na taj način uzrokovanja sukoba na športskim natjecanjima, preko praktičnog provođenja apsurdnih zakonskih odredbi, pa do samog predlaganja i izglasavanja takvoga zakona, koliko je poznato, nije do sada oglasio. Imajući u vidu sve navedeno, odnosno spregu profesionalnih boraca za ljudska prava s pojedincima i institucijama kojima je u interesu da se ta prava krše, HHO i slične organizacije i dalje će na svoju sramotu po tom pitanju šutjeti ili čak ohrabrivati svoje financijske pokrovitelje, parazitirajući u društvu koje će sve to skupa i dalje nijemo promatrati te dobrim dijelom odobravati, kao uspješne metode borbe protiv huliganizma.

Domagoj Tomas