Katolici danas obilježavaju blagdan Sv. Ivana apostola.

Treba se na Boga osloniti da bismo živjeli. Išao sam ulicom i ugledao dječaka kako se naslonio na majčinu ruku. Došao sam u kuću prijatelja i vidio njegovog sina kako se oslonio na tatina koljena. U šetnji šumom vidio sam kako se bukva gotovo iščupala iz korijena i oslonila se na drugu bukvu te ostala dalje živjeti. Ulicom su išle starica i djevojka. Oslonjena na ruku djevojke starica je mogla hodati. Dugo je zatvorenik pripovijedao svome kolegi o patnji i o nevjerojatnosti da se nalazi iza rešetaka. Onda je proplakao očajno, grčevito, mučno. Kolega je samo šutio. Onda je zatvorenik naslonio glavu na rame kolege, izgledao je nemoćan kao da umire. Nakon nekoliko minuta podigao je glavu, pogledao supatnika u ćeliji, i rekao: »Vi ste mi spasili život. Vi ste htjeli čuti sve što me mučilo. Sad znam da ću preživjeti ove očajne dane svoga prognaništva i zatvoreništva.«

»Optužili su me - rekao mi je jedan poznanik - da sam lažac, prevarant i zločest. Cijelu noć nisam spavao. Ujutro sam se probudio i mislio da ću propasti u zemlju, da neću moći izići iz sobe i pogledati bilo kome u oči. Imao sam osjećaj da me svi preziru. A onda sam našao snage da klecava koljena donesem do sobe svoga kolege i prijatelja. Htio sam mu ispričati sve što me muči. Bojao sam se da neće biti u sobi, da ću uzalud kucati. Znao sam, neću to izdržati, nestat ću nekamo zauvijek. A onda se čuo njegov glas, ušao sam, sjeo na stolicu i počeo pričati. Cijeli sat me slušao. Rekao je da nije sve tako strašno kako ja gledam, rekao je da mi vjeruje sve što sam ispričao i da me poštuje i cijeni. Osjećao sam se preporođen. Otišao sam u svoju sobu i odlučio da ću živjeti. Znao sam, naslonio sam se na svoga prijatelja i kolegu, i sad mogu opet dalje«, završio je ovaj poznanik.

Znano je da su se apostoli oslanjali na Isusa Krista. Petar mu je rekao da će samo zato izvesti svoju lađu i baciti mreže za lov, jer je to Isus rekao. Oni su pošli za njim jer su vidjeli njegova čudesa i vjerovali mu da će ih učiniti sretnim ljudima. Oslonili su se totalno na njega. Kad je došla njegova smrt, oni su se razočarali i gotovo očajavali, no nisu mogli vjerovati da ih je prevario, da je taj oslonac na njega bio lažan. Kad je uskrsnuo i pokazao se živ, nov, svet, totalno su se oslonili na njega i više nikad nisu mogli od njega otpasti. Petar je to posvjedočio riječima: »Kome ćemo, Gospodine, ti imaš riječi života vječnoga«. A Pavao je govorio: »Znam kome sam povjerovao«.

No, sveti Ivan, ljubljeni učenik, doista se oslonio na Isusovo rame. Kad su svi pobjegli pred Isusovom smrću, Ivan je mirno išao u dvor velikog svećnika, a onda sve do križa. Oslonjen na Isusovo srce, na povjerenje u njegovu riječ, oslonjen na njegovu blizinu, Ivan je bio najvjerniji od svih.

Jednom se u životu na nekoga moraš osloniti. Ljudska ramena i ljudska srca su lomljiva, krhka i ograničena. Trebaš stoga naći neko rame koje te ne može nikada iznevjeriti. Moraš se uputiti na traženje Boga. Trebaš znati da se na ljudskim putovima pojavio Bog. Slavili smo ovih dana njegovo rođenje. Kreni i naći ćeš ga. Vidjet ćeš, kad se osloniš na njega i njegovu riječ, više te nitko neće moći slomiti niti pomaknuti s mjesta. Bit ćeš siguran da te smrt ne može ugroziti, tad se nećeš bojati kad ti jave da imaš smrtonosnu bolest, kad izgubiš najboljeg prijatelja i najdražu ljubav, kad osjetiš da su neuspjesi slomili tvoje srce i da te bolest rastače. Treba se nasloniti na onoga na koga se naslonio čitav svemir, na koga se oslanja ljubica ispod grma, pahuljica snijega, iskričava svjetlost zvijezde, na koga se oslanjaju djeca, roditelji, starci, umirući i rađajući na ovoj zemlji.

Treći dan Božića obično ljudi na selu iznose rano ujutro, još za mraka, slamu iz svojih kuća, te je pale pred kućama. Djeca preskaču te vatre i raduju se darovima koje im ljudi daju. Kao da je to Božić izišao iz kuća, kao da je sve lijepo i svečano otišlo. Opet počinje svagdašnjica. No, to je samo izmetena slama, a ostao je bor, to su samo izmeteni grijesi i ono staro u nama, a ostala je mladost, ostao je Bog, ostalo je čisto srce, ostala je humanost i dobrota.

Ako još nisi izmeo iz svoga srca i savjesti sve što je bilo mračno, nehumano i zločesto, ako još nisi priznao svoje grijehe i pokajao se što si vrijeđao ljude, osobito bračnog druga, djecu ili roditelje, tada to učini danas. Zašto da ti duša i dalje boluje? Danas se pokreni, danas upali jednu novu vatru u srcu, danas zavoli samoga sebe. Barem toliko koliko te voli Bog.

Život je avantura koju se isplati započeti i ići do kraja. U toj avanturi pobjeđuju oni koji vole djecu, koji ljube vlastito srce, oni koji se znaju radovati sitnicama, oni kojima je Bog u srcu i koji se vesele sutrašnjem danu. Dolazi Bog da se u tebi nastani da tvoj život nikad ne prestane.

Dr. Tomislav Ivančić, "Oaze života"