Prije same analize valja postaviti terminološko pitanje koje autori ovakvih tekstova sustavno izbjegavaju: je li riječ o povijesnom tekstu ili o hagiografskom feljtonu koji posuđuje retoriku historiografije bez njezina metodološkog aparata?1 Tekst se predstavlja kao izvadak iz biografije povjesničara Tvrtka Jakovine, uz napomenu da je "priredio" novinar Boris Rašeta — no u samom članku nema nijedne bilješke, arhivske signature, imena dokumenta ili sekundarnog izvora koji bi omogućio provjeru bilo koje tvrdnje.

Sve što čitatelj dobiva jest niz citata iz razgovora koje je sam Lončar dao svom biografu, uokvirenih afektivnim, gotovo elegijskim tonom. To je legitiman novinarski žanr, ali kada se predstavlja kao „diplomatski udžbenik“ koji „nedvojbeno mora služiti“ kao takav, tekst preuzima autoritet kojemu ne odgovara metodološki.

1. Problem izvora: monolog kao dokaz

Središnji metodološki problem teksta jest da se najkontroverznije epizode Lončarova života — otmica Drage Jileka 1948., djelovanje u zadarskoj Ozni, „obračun s informbiroovcima u Mađarskoj“, optužba Joje Ricova za ubojstvo tetke, navodne likvidacije franjevaca na Širokom Brijegu — spominju isključivo da bi se odmah, u istoj rečenici, diskreditirale kao glasine bez dokaza: „Zagovornici tih teza nisu nikada podastrli čvrste dokaze na tu temu.“

Ovo je klasičan retorički obrat u apologetskoj biografiji: teret dokazivanja prebacuje se s biografiranog subjekta (čije je djelovanje u tajnoj službi po prirodi stvari netransparentno i teško dokumentirano) na kritičare, koji navodno moraju „podastrijeti dokaze“ o nečemu što se odvijalo u okviru state security aparata poznatog upravo po uništavanju, klasificiranju i nedostupnosti dokumentacije.

Odsutnost dokaza u arhivu koji subjekt (ili njegovi nasljednici u službi) kontrolira nije dokaz nevinosti — to je temeljno pravilo kritike izvora kad je riječ o obavještajnim strukturama, a tekst ga posve započne.

Dodatno, jedini glas koji progovara o tim epizodama u tekstu jest sam Lončar, prenesen kroz njegova biografa. Nema citiranog stava obitelji Jilek, nema uvida u talijanske ili jugoslavenske arhivske izvore o otmici u Rimu 1948., nema referiranja na postojeću literaturu o djelovanju OZN -e u Zadru neposredno nakon rata.

Rezultat je tekst u kojem optuženi svjedoči sam za sebe, a njegovo svjedočenje se tretira kao zaključna činjenica, a ne kao jedan od izvora koji treba trijangulirati.

2. Retorika „kokoši i jajeta “: analiza citata o Bleiburgu i NDH

Citat koji je dao naslov feljtonu zaslužuje posebnu pažnju jer je formalno vrlo spretno konstruiran, ali sadržajno klizav. Lončar najprije priznaje da je „za Bleiburg čuo tek početkom devedesetih“ — što je, uzmemo li ga doslovno, izjava zapanjujuća za visokog jugoslavenskog dužnosnika i diplomata koji je desetljećima bio na vrhu državnog aparata koji je upravo temu Bleiburga sustavno prešućivao.

Ta rečenica djeluje kao pokušaj osobne eksternalizacije odgovornosti za šutnju u kojoj je sâm sudjelovao kao dio vladajuće strukture, no tekst je ne problematizira nijednom riječju — prihvaća se kao jednostavna biografska anegdota, a ne kao simptom šireg r ežimskog zataškavanja u kojem je subjekt teksta imao institucionalnu ulogu.

Zatim slijedi komparativna konstrukcija: Bleiburg jest „velika tragedija“, ali „najveća tragedija hrvatskog naroda je NDH “, uz dodatak da je „zbog četnika tragediju... doživio i srpski narod, ali i Slovenci. “ Ovo je legitimna povijesna teza koju dijeli dio suvremene historiografije, no problem nije teza sama po sebi nego njezina funkcija u tekstu: umjesto da bude analitički argument popraćen brojkama, kontekstom i referencama (kolika je bila stvarna razmjera zločina NDH, koliko je osoba stradalo u Bleiburgu i na Križnom putu prema recentnijim demografskim istraživanjima, koji je odnos prema ranijoj Titovoj politici prešućivanja i jednih i drugih žrtava), teza se servira kao gotov zaključak deceniju svjedoka koji je i sâm bio dio aparata koji je te brojke dugo sustavno prikrivao i manipulirao njima u oba smjera.

Najproblematičniji dio jest analogija s bombardiranjem Dresdena: „To nije bilo opravdano, to je bio zločin. Ali se time ne dovodi u pitanje opravdanost antifašističke borbe. Tako se ne može ni NOB dovoditi u pitanje zbog Bleiburga. “ Ovo je struktura argumenta poznata u historiografiji ratnih zločina kao „supsumpcijska obrana“ (subsumption defence): pojedinačni zločin (Bleiburg, Dresden) priznaje se kao zločin, ali se odmah supsumira pod širu, moralno legitimnu kategoriju (antifašistička borba, savezničko ratovanje) čime se sprječava da taj zločin ima ikakve institucionalne ili pravne posljedice za počinitelja kao kolektiv.

Tekst tu argumentacijsku strukturu prenosi bez ijedne riječi kritičke distance, kao mudrost, a ne kao ono što jest — legitimacijski narativ osobe koja je bila dio vlasti odgovorne upravo za poratne likvidacije. Zaključna metafora — „zna se što je kokoš, a što jaje“ — sažima cijelu operaciju: uspostavlja se kauzalni hijerarhijski odnos (NDH je uzrok, Bleiburg posljedica) koji doista jest dio ozbiljne historiografske rasprave, ali kada dolazi kao punchline citata bez ikakve daljnje elaboracije, funkcionira retorički, ne argumentativno — zatvara raspravu umjesto da je otvori.

3. Hagiografska dramaturgija: humanizacija kao skretanje pažnje

Tekst je strukturiran po logici klasične hagiografije: djetinjstvo (krađa mlijeka, ispovijedanje, sladoled u Zadru), formativna trauma (talijanska okupacija, antifašistički prkos), herojsko sazrijevanje (partizani, „najveličanstveniji događaj“ njegova života), zatim briljantna karijera (Koča Popović, Meštrović, elegantne košulje, „zapanjujuća memorija“).

Kontroverzne epizode ugniježđene su usred ovog toka kao kratki, brzo prijeđeni odlomci, okružene anegdotama o nogometu i Valiumu, modi i sladoledu. Ova dramaturška odluka nije neutralna. Efekt humanizirajućih detalja (strast prema Hajduku, drhtave noge, tabletice za smirenje) jest da čitatelja emocionalno vežu uz subjekt neposredno prije ili poslije najtežih optužbi protiv njega, čime se afektivno neu tralizira kritička pažnja — poznat retorički mehanizam u apologetskoj biografiji koji Bourdieu naziva „biografskom iluzijom“ kad se život prikazuje kao koherentna, smislena priča umjesto niza fragmentarnih i proturječnih čina.

4. Odsutnost suprotstavljenih perspektiva

Cijeli tekst temelji se na jednom izvoru — knjizi jednog autora koji je s Lončarom surađivao i intervjuirao njega osobno te njegove bliske suradnike ( „svi su se... rado odazvali. Nitko nije odbio“). Ta rečenica, mišljena kao pohvala otvorenosti sugovornika, zapravo odaje uzorak izvora: riječ je o mreži ljudi bliskih subjektu, a ne o nezavisnoj skupini svjedoka, kritičara ili žrtava njegovih poteza u OZN -i. Nijedan glas iz emigrantskih krugova, obit elji navodnih žrtava ili nezavisne historiografije o Ozni u Dalmaciji 1945. –46. nije citiran, čak ni da bi bio osporen.

To krši temeljno pravilo pisanja biografija javnih, pogotovo sigurnosno-obavještajnih djelatnika: audiatur et altera pars.

5. Pravna praznina: „odmazda “ nije kategorija koju posjeduje pobjednička država

Tekst, slijedeći Lončarovu formulaciju, tretira poratna smaknuća kao moralno-poetski problem („kazna je kazna, zločin je zločin“) umjesto kao pravno pitanje koje ima jasno ime. Legitimnost oružanog otpora tijekom rata (jus in bello) i postupanje prema zarobljenicima i civilima nakon kapitulacije dvije su odvojene pravne ravni.

Kada već formirana državna vlast, koja kontrolira teritorij i raspolaže sudskim aparatom, umjesto suđenja provodi masovna smaknuća razoružanih zarobljenika — što sam tekst priznaje kada navodi da je „tek manji broj... izveden pred sudove“ — riječ je o zločinu počinjenom od strane države, kategorijalno različitom od ratnog nasilja koje prethodi predaji.

Lončarova retorika (i tekst koji je prenosi bez komentara) tu razliku briše tako što cijeli problem svodi na figuru „kazne“ — pojam koji preuzima pravni ton a da ne podrazumijeva ni postupak, ni dokaz, ni individualiziranu odgovornost, čime se zapravo najavljuje upravo ono što izraz „kazna“ formalno isključuje: kolektivnu odmazdu.

6. Preuzak okvir „Bleiburg i Križni put “: Folksdojčeri i egzodus Talijana

Druga, jednako značajna praznina jest opseg samog spora. Tekst — vjerno slijedeći dominantnu hrvatsku memorijalnu politiku posljednjih desetljeća — svodi poratno državno nasilje isključivo na sudbinu pripadnika i simpatizera NDH oko Bleiburga i na Križnom putu. Time je slika nepotpuna u dva smjera koja se međusobno pojačavaju.

Prvo, izostaje sudbina podunavskih Nijemaca (Folksdojčera), koji su AVNOJ-skim odlukama iz studenoga 1944. kolektivno, dakle bez individualnog utvrđivanja krivnje, lišeni državljanstva i imovine te u velikom broju internirani u logore (npr. Rudolfsgnad/Kničanin), gdje je znatan dio populacije — uključujući djecu i starije — umro od gladi, bolesti i zlostavljanja u razdoblju nakon završetka borbenih djelovanja. Drugo, izostaje esodo — prisilni odlazak talijanskog stanovništva iz Istre, Rijeke i Zadra, popraćen fojbama i sustavnim zastrašivanjem koje je taj odlazak činilo praktički obveznim.

Oba slučaja dijele s Bleiburgom ključnu značajku koju tekst uopće ne artikulira: riječ je o kažnjavanju na temelju pripadnosti, a ne dokazanog djela.Time se otvara i treće, analitički najosjetljivije pitanje: u kojoj je mjeri ta politika prema Nijemcima i Talijanima bila kolektivna kazna na etničkoj/nacionalnoj osnovi .

U tom uskom, preciznom smislu — kažnjavanje po rođenju, a ne po djelu — postoji legitimna historiografska usporedba s logikom kolektivne krivnje koju je primjenjivala i nacistička okupaciona politika prema drugim narodima. No tu se usporedba mora i zaustav iti: nacistički projekt bio je industrijski i eksterminacijski, utemeljen na pseudobiološkoj hijerarhiji rasa s ciljem potpunog uništenja kategorije ljudi; jugoslavenska poslijeratna politika prema Nijemcima i Talijanima bila je prisilno raseljavanje i kolektivno kažnjavanje s vrlo visokom smrtnošću u logorima, ali nije bila projektirana kao sustav totalnog istrebljenja.

Objema je zajednička kolektivna, etnički utemeljena kazna; izjednačavanje čitavih ideoloških sustava zamagljuje razliku u opsegu i namjeri koju historiografija drži bitnom. Upravo je odsutnost ove distinkcije — dakle mogućnost preciznog imenovanja onoga š to jest zajedničko (kolektivna etnička kazna) bez brisanja onoga što nije (industrijski eksterminacionizam) — dodatni dokaz da tekst operira anegdotalnom, a ne analitičkom logikom.

Zaključak

Tekst je čitljiv, dobro napisan i vjerojatno vjerno prenosi Lončarov glas — ali upravo je to problem kad se članak predstavlja s pretenzijama povijesnog svjedočanstva o osjetljivim temama (Bleiburg, NDH, poratne likvidacije, rad tajnih službi). Umjesto tri jangulacije izvora, teksta dobivamo monolog ovjenčan anegdotama; umjesto kritičkog aparata, dobivamo topli, elegijski ton nekrologa. Kao portret čovjeka i njegova pamćenja, tekst je vrijedan.

Kao doprinos razumijevanju NDH, Bleiburga i djelovanja jugoslavenskih tajnih službi, on je - kritički gledano - gotovo posve neupotrebljiv, jer subjektu dopušta da bude jedini sudac vlastite prošlosti.

 

Ivica Mandić, kapetan bojnog broda u miru

Share
0