Prije četvrt stoljeća, u američkoj vojnoj zrakoplovnoj bazi Wright-Patterson u Daytonu, sporazumno je stvoren međunarodni državni protektorat Bosna i Hercegovina.

Kada su se 1. studenoga 1995. za hrvatskim, srpskim i bošnjačkim pregovaračima zatvorila vrata zrakoplovne baze, bilo je sasvim izvjesno da neće izići van bez mirovnog sporazuma. Američki predstavnici predvođeni Richardom Hollbrookeom stavili su pred njih već zgotovljeni nacrt (u sklopu kojeg je bio i budući ustav BiH., annex 4) dajući im 20 dana za dogovor. Željeli su potpisati američki mir za BiH uoči američkog blagdana thanksgiving day. I zaista, u tih 20 dana između Noći vještica i Dana zahvalnosti bošnjački, hrvatski i srpski predstavnici su se usuglasili oko unutarnjih razgraničenja u BiH, koja su bila glavni predmeti spora i 21. studenoga u bazu Wright-Patterson je sletio Bill Clinton da bi uoči blagdana Americi i Svijetu objavio američki mir za BiH. Europska unija bila je posramljena.

Drugi je važan akter daytonskog mira bila Hrvatska. Hrvatska je najizravnije pripremila uvjete za mirovni sporazum nizom združenih operacija HV-a i HVO-a u Hrvatskoj i BiH, uz znanje ili u izravnoj suradnji sa SAD-om: od Ljeta 95 i Oluje kojom su oslobođena hrvatska okupirana područja do Maestrala i Južnog poteza u kojem je američka strana zaustavila HV i HVO pred Banjom Lukom. Doduše, američka strana ih je u suglasju s predsjednikom Tuđmanom i poslala prema Banjoj Luci. No i bez potpunog ratnog poraza srpske vojske, Hrvatska je uoči daytonskih pregovora preokrenula vojni odnos snaga u svoju korist i u Dayton došla kao vojna pobjednica. Hrvati iz BiH su zbog razumnog kompromisa morali prihvatiti da bosanska Posavina ostane u sastavu Republike Srpske i pristati na asimetričnu federaciju – tri konstitutivna naroda i dva entiteta. Jer, u takvim se sporazumima nikada ne može dobiti sve. Može se samo lošim potezima i krivim savezništvima sve izgubiti. Tuđman je dobio američka jamstva za mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja (Erdutski sporazum) i time zaokružio hrvatski teritorijalni integritet, Hrvatska je postala jedna od supotpisnika i jamaca Daytonskog sporazuma, od „crne ovce“ međunarodne politike (1993), Tuđman je postao ključni američki partner u mirovnom procesu. Laskajući mu, državni tajnik Christopher nazvao ga je – kraljem Daytona.

Čemu ovo podsjećanje? Prije svega da bi se vidjelo koliko je današnja BiH laboratorij-država i podsjetilo da ključeve tog laboratorija ipak drži SAD, ma koliko se povremeno drugi ponašali kao gazde. Drugo, da bi se podsjetilo kako je Hrvatska ponekad i znala naizgled izgubljene pozicije (poput one iz 1993.) pretvoriti u pobjede kombinacijom smislenih inicijativa, vojne snage i izborom pravog partnera. I treće, da bi se osvijestilo koliko su hrvatska politika prema BiH i politika Hrvata u BiH atrofirale u posljednjih četvrt stoljeća.

U tročlanom Predsjedništvu BiH Hrvate danas, već treći mandat, predstavlja Željko Komšić, izabran bošnjačkim glasovima. Zlobnici kažu da je u njemu hrvatski jedino - metak HVO-a. Ali zato Hrvati imaju najdugovječnijeg šefa HDZ-a Dragana Čovića i njegovu nesmjenjivu stranačko-klijentelističku mrežu odnjegovanu pod skutima jugoslavenske komunističke partije i njezinih tajnih službi. Bošnjaci i Srbi više su puta odglumili demokraciju i višestranačje, po ukusu zapadnih protektora, ali uvijek tako da ojačaju vlastite ciljeve: izgradnju državnosti Republike Srpske, odnosno efektivnu političku kontrolu u Federaciji BiH. U tu su svrhu izmišljeni i Milorad Dodik i Mladen Ivanić, čitav niz tzv. građanskih stranaka na bošnjačkoj strani… Hrvati nisu glumili. Stranački pluralizam, počevši s Alijansom za promjene, iskoristili su za praktičko dokidanje hrvatske konstitutivnosti i političkog utjecaja. Srbi i Bošnjaci su koristili procese za ratne zločine za ostvarenje svojih političkih ciljeva, a Hrvati za eliminaciju svojih stvarnih ili izmišljenih političkih suparnika. Srbi su pronašli strateškog saveznika u Putinovoj Rusiji, Bošnjaci u Erdoganovoj Turskoj.

Čović je strateškog saveznika pronašao u Banjoj Luci i Miloradu Dodiku. Amerikance nikad nije volio, kao ni oni njega. I Srbi i Bošnjaci gledaju uvijek imati nekog ili nekoliko igrača po američkom ukusu pa su i na posljednjim lokalnim izborima, po mjeri buduće Bidenove administracije, proizveli dva gradonačelnika za novo doba: u Banjoj Luci mlađahnog Draška Stanivukovića, ljubitelja četništva i sina poznatog banjolučkog tajkuna, a u Sarajevu nešto starijeg Dina Konakovića, poniklog u političkoj radionici obitelji Izetbegović. Obojica se predstavljaju kao građanski borci protiv korupcije. Čovićev HDZ je ponosan jer nema alternative. Rezultat: Hrvati iseljavaju, a Čovićeva mreža drži funkcije i kao svoje kmetove „čuva“ Hrvate od političkih promjena.

Uslijed aktualne migrantske krize, ili ako hoćete invazije, laboratorij-država BiH postaje slaba točka hrvatske sigurnosti, baš kao što je devedesetih bila meki trbuh hrvatske opstojnosti. A Hrvatska 25 godina nakon Daytona, kao članica NATO-a i EU-a - baš čeka da se šef države i šef Vlade dogovore da to pokušaju barem primijetiti.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija