Damir Pešorda: Gdje smo i što nas čeka
Postmoderna je skončala, ali njezino ludo sjeme upravo sada daje plodove. Čudovišta se rađaju u glavama iza nekog snenog prozora, nečujno, a već sutra luduju ulicama, skaču po krovovima. Dubravka Oraić Tolić, uz Viktora Žmegača najveća živuća hrvatska teoretičarka književnosti, u jednoj od najvažnijih hrvatskih knjiga iz toga područja, Teoriji citatnosti, eksplicira kako se destruktivni, protutradicijski naboj prvo ugnijezdio i prevladao u umjetnosti da bi u završnoj fazi provalio u stvarnost u vidu totalitarnih sustava boljševizma, fašizma i nacizma urodivši tako brojnim ljudskim patnjama, zločinima i nezamislivim stradanjima.
Pred Banovinom je duga hladna zima i neizvjesna budućnost. No i prije potresa Banovina je bila bez budućnosti. Gospodarski zapuštena, demografski opustošena, politički zaboravljena, najsiromašnija hrvatska pokrajina u kojoj uzorno funkcionira jedino stranačko-partijska interesna mreža – propadala je tiho. O pražnjenju i propadanju Slavonije barem se pričalo. O Banovini se nije niti pričalo.
Iako je iz naslova razvidno o čemu namjeravam pisati, prvo nekoliko riječi o samim pojmovima. Hrvatska desnica nije dobar naziv, prvo stoga što je podjela 'desno-lijevo' postala anakrona i ne funkcionira na odgovarajući način ni na globalnoj razini, drugo zato što je u Hrvatskoj još davno pravo nazivati se ljevicom uzurpirala jugoslavenska struja te već dugo o nekakvoj hrvatskoj ljevici ne može ni biti riječi, otprilike od smrti Augusta Cesarca ili barem hrvatskih proljećara, a ako nema nečega što bi se moglo nazvati hrvatskom ljevicom, onda nema smisla govoriti ni o hrvatskoj desnici.