Teško je u hrvatskoj politici naći pitanje prema kojem se ta ista politika odnosi dosljedno. Reklo bi se da je u hrvatskoj politici od osamostaljenja do danas samo diskontinuitet kontinuiran. Ipak, ima jedno pitanje u kojemu se može iščitati stanoviti kontinuitet u hrvatskoj politici, to je politika prema Bosni Hercegovini, odnosno prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini.

Odrastao sam i najbolji dio života proveo u svijetu u kojem je barem deklarativno pacifizam slovio kao najviša vrijednost, znate one spike od djece cvijeća do zelenih i zaštitnika životinja, a evo starim u svijetu u kojem odjednom pacifizam ne vrijedi ni pišljiva boba; starim, rekoh, a – kako stvari stoje – ostarjeti mi neće dati.

Pomalo smo zaboravili na nekoć vrlo često spominjanoga Francisa Fukuyamu. Proslavio s tezom da je konačnim trijumfom liberalne demokracije povijest završila. Gotovo, finito, pada zastor, svi oni koji se naguravaju da uđu na veliku pozornicu Povijesti i odigraju svoju rolu, mogu se vratiti kući i ''saditi u vrtu luk, cijepati drva, pospremati tavan.''

Teško prikrivam gađenje dok čitam kako Jutarnji list, Index.hr i slični mediji zdušno podržavaju ukrajinsku borbu za slobodu, naravno ne zbog same podrške pravednoj stvari nego zbog činjenice da to čine prijetvorno, po nalogu globalnih središta moći, kojima u ovome trenutku konvenira da se Rusi i Ukrajinci u međusobnom sukobu uzajamno maksimalno izmrcvare, a ne stoga što bi uistinu osjećali ljudski poriv da podrže slabijega u srazu s jačim agresorom.

Ne znam kakvim oružjem će se voditi treći svjetski rat, ali četvrti će se voditi palicama i kamenjem, rekao je, citirajući zapravo poznatu Einsteinovu misao, predsjednik Rusije Vladimir Putin prije nešto manje od četiri godine. Tada još nitko, osim onih koji su eventualno ovaj rusvaj na europskom istoku planirali, nije mogao ni zamisliti da smo do trećeg svjetskog rata na korak. No, ako je tko dalekovidan takvo što i predviđao, sigurno je zamišljao upravo Putina kao jednog od ključnih aktera toga rata. Međutim, dok rat još nije prerastao u globalnu katastrofu, ima smisla analizirati tko su eventualni dobitnici sukoba u Ukrajini, a tko gubitnici.

Ruska invazija na Ukrajinu dovela je, između ostalog, i do stanovitog rascijepa u okviru desne misli u svijetu, pa tako i u Hrvatskoj. Vojni sraz između imperijalne sile i slabije susjedne zemlje koja brani svoju neovisnost po definiciji je takav da izaziva naklonost prema slabijem kod svakog promatrača sa strane, osim ako taj promatrač nije ultimativno sklon napadaču. Tako su, primjerice, Srbi skloniji Rusima jer se oslanjaju na žilavi narativ o nekakvom stoljetnom srpsko-ruskom prijateljstvu, a vjerojatno i stoga što u rusko-ukrajinskim odnosima vide presliku srpsko-hrvatskih odnosa.

Nedavno sam u novinama naletio na intervju Matka Sršena, ''nagrađivanog pisca i kazališnog redatelja, a bio je i profesor glume i režije''. Tako piše u novinama. Intervju, naravno, nisam pročitao jer Večernjem listu principijelno ne dam ni lipe za takozvani Premium sadržaj. No i ono što je bilo ponuđeno kao mamac za čitatelja bilo je dostatno da zaključim kako nečitanjem Sršenovih mudrolija ništa ne propuštam.

Početkom 2015. još sam pokušava biti konstruktivan komentator tekuće društvenopolitičke zbilje pa sam, zgrožen viješću da se u Hrvatskoj tijekom 2014. rodilo najmanje djece otkako se takve statistike vode, napisao kolumnu Čemu sve ako nas ne bude. Očekujući valjda da se još uvijek može nešto promijeniti, kolumnu sam završio apelom: ''Sve u svemu, krajnji je trenutak da Hrvatska iznjedri politiku demografske obnove i počne je snažno provoditi u djelo. Jer, čemu sve ako nas sutra ne bude!?''

Ni u Jugoslaviji nije sve bilo loše. Recimo, odlazak na Zapad. Dobro sad, neki će reći, novi val, Prljavci, Azra, Film… Ah, zelene zablude mladosti. Kao što jednoj pjesmi reče tada, a i danas popularni Balašević: Tek u jesen otkriju se boje krošanja/ Sve su slične u leto zelene.Slušam ovih dana album Splet koji je Branimir Johnny Štulić stavio na You Tube, valjda kao novogodišnji poklon preostalim fanovima. Ima tu i novih pjesama, ali je zbog čudno zavijajućeg Štulićeva glasa gotovo nemoguće bilo proniknuti u njihovo značenje, a, iskreno, nisam se previše ni trudio. Uostalom, čemu?

Kada je početkom tisućljeća Ivan Aralica nizom romana s ključem literarno portretirao nekoliko istaknutih aktera kulturne i političke scene u Hrvatskoj, pogođeni su digli veliku buku, a ni bijesa nije manjkalo. Sam autor i njegov tadašnji izdavač Josip Pavičić nisu imali ništa protiv te galame, naprotiv pogođeni su im svojim bijesnim reakcijama dali materijala za još poneku knjigu za koju se unaprijed moglo znati da će biti uspješnica.