Pandemija koronavirusa i još više histerija oko nje svu su onu mnogostrukost svakodnevnog privatnog i javnog života stjerali u karantenu. Nitko ne zna do kada će trajati i što će s nama poslije svega biti. Političari rabe ratnu retoriku, govore o nekakvom ratu protiv nevidljivog neprijatelja, čudnom ratu u kojem su na prvoj crti liječnici i medicinske sestre, ali i policajci, vatrogasci, blagajnice u trgovačkim centrima…

Probudilo me ujutro, prerano kao i veliku većinu Zagrepčana. Kako spavamo u prizemlju, ja i supruga se nismo pretjerano žurili; kada smo se obukli i obuli, izašli smo van. Vani su se već okupili susjedi, pospano-izbezumljenih lica.

Do nedavno je tzv. ''izlaženje iz ormara'' bilo rezervirano samo za homoseksualce. Danas to više nije slučaj jer su svi iz te skupine koji su u tom izlaženju vidjeli neku korist za sebe ili za svoju skupinu – već izašli. Danas je u điru ''outanje''Jugoslavena. Kao primjer takvog outanja može poslužiti nedavni istup Leona Lučeva: ''Osjećam se kao Jugosloven!''

Kako se bliži trenutak izbora predsjednika HDZ-a, u taj se proces sve više uključuju i oni koji nisu iz HDZ-a. Osobito je znakovito ponašanje Plenkovićevih koalicijskih partnera. Tako manjinac Furio Radin, zagovarajući reizbor Pupovčeva ''suhog zlata'', kaže: ''Ne želim se miješati u HDZ-ove stvari. No, jedna desna vlada sigurno ne bi imala moju potporu. Kao što nije imala ni vlada devedesetih godina, ni ona Oreškovića i Karamarka.''

Širenje koronavirusa svijetom već poprima obrise pandemije. Kao i uvijek u sjeni moguće katastrofe, ljudi gotovo sladostrasno paničare. S jedne strane smišljaju šale na račun virusa i straha od njega, a s druge strane potajice gomilaju zalihe šećera, ulja, tjestenine, konzervirane tune…Međutim, u sjeni korone politički život teče kao i dosada, a dosta toga prođe i ispod radara javnosti zaokupljene širenjem virusa i popratnom medijskom panikom.

Živo je u Hrvatskoj posljednjih dana. U HDZ-u bratoubilački rat, među braćom masonima isto pomutnja, novoizabrani predsjednik pak ratuje protiv preostalih državnih simbola, vremešna pjevačica i finska skupina urlatora ''umjetnički penetriraju'' u nacionalnu himnu… Inače, te su umjetničke penetracije učestale nešto.

Prije nekoliko dana cijelu je Hrvatsku potresla vijest o tragičnom događaju u Malom Lošinju. Mediji su javili da je muškarac (41) ubio šesnestogodišnjakinju, vjerojatno u trenutku psihičkog rastrojstva. Dosta je pisano o ubojici i o tomu kako je djevojčicu napao slučajno jer nije ni na koji način bio povezan s njom, nagađalo se da je zapravo htio napasti svoju bivšu partnericu, da je upao u krivu kuću i slično.

Prolazeći pokraj kioska, uočim ga na naslovnoj stranici jednih novina, opet. Već me pomalo iritira taj debeljuškasti gospodin s kačketom, sveprisutan je u donkihotovskoj borbi protiv establišmenta, što god to značilo. Mislim, establišment u hrvatskim prilikama. Od takozvanih službenih uhljeba odvratniji su mi samo neslužbeni uhljebi, ljuti borci protiv uhljebništva i korupcije.

Proces globalizacije pokrenula je Europa prije mnogo stoljeća otkrivajući, kristijanizirajući i eksploatirajući daleke zemlje i narode. Danas joj se to vraća kao bumerang; premda europski upravljači još uvijek imaju ambicije procesom globalizacije upravljati, Europa sve više postaje objekt u toj velikoj igri.

Iskreno, nevoljko posežem za riječju ''protuhrvatski''. Izlizala se, zaudara na loš stil, hrvatsku političku anemiju i svakidašnju hrvatsku jadikovku. Ali što se tu može kad se radi o evidentnom protuhrvatstvu koje se više i ne skriva, čak ni nevješto. Kako drukčije nazvati to bjesomučno obrušavanje na svaku, ma i najmanju manifestaciju hrvatstva nego protuhrvatstvom!?