U predizborno se vrijeme svaki politički osviješten i odgovoran državljanin s pravom glasa suočava s pitanjem komu dati svoj glas na izborima.

Pravo glasa, ma koliko banalno zvučalo, nije pravo koje je većina Hrvata (ili hrvatskih državljana) imala pravo konzumirati većinu ili veliku većinu svoga života. Naime, u bivšoj državi jesu postojali svakakvi izbori, no svi su kandidati proizlazili iz istog političkog bazena, odnosno iste Partije; tkogod bio izabran, (s)provodio je partijsku politiku.

Mnogi će kazati da se odonda ništa nije promijenilo. Ti i takvi bi imali pravo, osim što se promijenila forma, dakle ono najvažnije, jer, sadržaj može biti ovakav ili onakav: promjenjiv, varljiv, istinit, otužan, jadan, bezidejan…, no formom slobodnih izbora se može podičiti tek manjina zemalja na kugli zemaljskoj. Ako je moguće birati različite političke opcije, ako su izbori koliko-toliko provedeni sukladno važećim pravilima i ako nakon objave izbornih rezultata nema nekih građanskih nemira i prosvjeda koji bi osporavali izbornu legalnost i izborni legitimitet, smisao i svrha Domovinskoga rata se može smatrati ispunjenom: slobodnu i parlamentarnu državu imamo; dakle formu imamo, no predstoji, odnosno traje mukotrpna zadaća formu ispuniti sadržajem.

Prosječan se hrvatski branitelj nije borio za pojedinu političku opciju. On se borio za slobodu svojih sunarodnjaka da biraju loše i subjektivno. Pojam slobode u sebi nužno uključuje i mogućnost odabira zla, čemu nas uči tisućljetna kršćanska teologija, ali i starogrčka filozofija te sve filozofije do dana današnjeg.

Nema idealnih ljudi pa shodno tomu niti idealnih političara kao ni političkih stranaka. Štoviše, politika je zbir pojedinačnih interesa, ovakvih ili onakvih, stoga taj zbir ne može po sebi biti apsolutno dobar niti apsolutno loš. S obzirom da je sam život siv, politika je još sivlja; na granici crnoga.

Konkretizira li se sve ovo na aktualnu političku situaciju u Hrvatskoj, uzme li se pri tome u obzir (mala) izlaznost te D'Hondtov način pretvaranja glasova u zastupnička mjesta u Hrvatskom saboru, svakomu tko želi dobro ovoj zemlji jasno je što činiti i za koga glasovati.

Oni koji tvrde da su sve (etablirane) političke opcije iste, oni koji zagovaraju nekakve treće putove jesu upravo oni koji, vođeni lijepim željama i čistim idejama, zapravo rade u korist većega zla. Zaslijepljeni crno-bijelom vizurom, takovi rade najveću štetu društvu, zajednici, odnosno državi.

Put do pakla popločan je dobrim namjerama, što u politici vrijedi beziznimno. Poznato je tko je najavio i sprovodio politički „pakao“, tko je društveno sivilo sveo na „mi ili oni“, polarizirao i radikalizirao društvo te ostavio spaljenu zemlju iza sebe. Ako postoji mogućnost da se taj i takav vrati na vlast, onda se nema što razmišljati, moralizirati ili uopće politizirati.

Činjenica je da čovjek nikad ne bi smio odabrati ili odabirati zlo, no u životu su, a napose političkom životu malobrojne situacije kad je moguć odabir nakon kojega ne će ostati gorčine u ustima. Tko tvrdi suprotno, u raskoraku je sa stvarnošću ili je jednostavno odbija vidjeti.

Apsoluti su nedostižni, baratamo tek njihovim stupnjevima. Dakle, ne možemo postaviti aktualnu političku situaciju na način da biramo između dobra i zla jer se ne želimo lagati. Ne možemo ni optimistično predstojeći nam odabir svesti na odabir između većeg ili manjeg dobra. Naša je realnost odabir između dvaju zala – većeg i manjeg.

Ako svaki čovjek inherentno teži dobru, vlastitom dobru, dobru obitelji, zajednice ili države, onda prilikom susreta sa stvarnošću, prilikom susreta s dvojbom za koga glasovati, može biti samo jedan izbor – odabir manjega zla. To nije samo osobna i građanska nužnost, nego i dužnost svakoga tko sebi, svojim bližnjima i daljnjima želi, kad već nije moguće dobro, nego jednostavno i jasno – manje zlo.

Share
0