U demokratskim je zemljama poželjno da represivni aparat što manje djeluje, odnosno da se sila rabi tek za najgore oblike kršenja zakona i drugih općedruštvenih vrijednosti. Nažalost, ponekad se neke temeljne društvene norme povrijede u tolikoj mjeri da bi izostanak sankcija doveo do anarhije i raspada sustava.

U situaciji u kojoj se osoba koja je dužna štititi temeljni „popis društvenih vrijednosti“, što Ustav jest, u kojoj ga neprekidno i uporno iz dana u dan krši, ujedno stvarajući i potičući masu simpatizera takvoga ponašanja, može doći do socijalnih nemira i nereda većih razmjera.

Zoran Milanović se nastavlja ponašati na samo njemu svojstven način, nastavlja kršiti Ustav i podrivati hrvatski ustavno-pravni poredak. Pokušava okupiti parlamentarnu većinu oko ključne teze: ne poštivanje Ustavnog suda i odluka Ustavnog suda. Koalicija bi se mogla nazvati „protivnici Ustavnog suda“, odnosno protivnici Ustavnog poretka ili narodski rečeno kršitelji Ustava.

Nastavak je to ponašanja već više od mjesec dana, otkako je određen dan za održavanje parlamentarnih izbora, zbog čega mu je jedino tijelo ovlašteno za ustavni nadzor i tumačenje Ustava RH, Ustavni sud, izdao upozorenje kojega se državni poglavar nije držao, odnosno nastavio je s političkim agitiranjem i zagovorom pojedine političke opcije iako je Predsjednik RH dužan biti nepristran i ne petljati se ni na koji način u izborni proces.

S obzirom na navedeno, pred Ustavnim su sudom bile dvije odluke: poništavanje rezultata izbora, što je najteža moguća sankcija svim državljanima RH ili zabrana Zoranu Milanoviću da bude mandatar i predsjednik vlade. Odlučivši se za potonje, Ustavni sud je spasio izbore. Svaka daljnja relativizacija te odluke ili pozivanje na izdvojena mišljenja pojedinih sudaca te profesora prava, jednostavno je bespredmetna i promašena. Dakle, trebalo je sankcionirati ili cjelokupni izborni proces, dakle ni krive ni dužne birače, ili osobu koja je po sili Ustava dužna čuvati stabilnost vlasti – a koja je činila upravo suprotno – stoga za ovu odluku može reći ne samo da je utemeljena na pravu, nego i da je pravedna, budući pravo i pravda rijetko idu ruku pod ruku.

Kada se državni poglavar ogluši o ustavne norme, to stvara ozbiljne probleme. Posljedice su velike, mogu biti dalekosežne, kako na unutarnjem, tako i na vanjskopolitičkom planu. Povjerenje u institucije slabi, a politička nestabilnost raste. Građani gube vjeru u vlast i demokratski proces. Kršenje Ustava može dovesti do prosvjeda, sukoba i dubokih podjela u društvu, a upravo je to cilj Zorana Milanovića i njegovih oporbenjačkih pulena.

Oporba i civilno društvo imaju odgovornost ukazivati na kršenje Ustava i zahtijevati odgovornost, a pojedini pripadnici iz oporbe koji su bili aktivisti civilnoga društva, upravo čine suprotno – zagovaraju koaliciju s kršiteljem Ustava – te pozivaju na nepoštivanje odluka Ustavnoga suda.

Dok s jedne strane HDZ, kao izborni pobjednik nastoji formirati parlamentarnu većinu te nastaviti obnašati vlast, takvu kakva jest, ali je barem stabilna, isto pokušavaju SDPartija, Možemo i Most, i to je sve legitimno. Međutim, nije legitimno niti legalno stvarati političku krizu i pozivati na nepoštivanje odluka Suda jer im se ne sviđa konkretna sudska odluka koja je njihovu perjanicu kaznila zbog konstantnog protuustavnog ponašanja i djelovanja.

Smjesti li se ove pokušaje destabilizacije države u geopolitički kontekst; u tijeku trajanja ruske agresije na Ukrajinu te eskalacije sukoba na Bliskome istoku, te uzme li se u obzir da situacija u hrvatskom susjedstvu (Kosovo, BiH) može svakoga časa eskalirati, iščitava se potpis nekih vanjskih, drugih (geo)političkih elemenata i sila.

U interregnumu, razdoblju između izbora i formiranja nove Vlade, situacija može postati turbulentna. Kontrola nad političkim procesima postaje izazovna, a manipulacije i dezinformacije mogu dodatno otežati situaciju. Neki analitičari pokušavaju usmjeriti oporbu prema poštivanju Ustavnog suda kako bi se očuvala stabilnost, a drugi skloni pojedinim oporbenim strankama usmjeravaju ih da po svaku cijenu formiraju Vladu stvarajući koaliciju od potpuno svjetonazorski suprotnih stranaka.

U tome najviše prednjači samozvani analitičar Ivica Relković, inače poznat po svome djelovanju nakon parlamentarnih izbora 2015. godine kada je Most usmjeravao u koaliciju sa SDP-om kojeg je tada predvodio Zoran Milanović. Zapravo je situacija identična onoj prije skoro desetak godina; zaboravlja se da je Milanović nakon gubitka izbora najavio „pakao“ i pokušao ga sprovesti u djelo, samo tada nije bio Predsjednik RH pa je stvarati kaos mogao isključivo kao političar, dok to danas čini kao državni poglavar, odnosno državni rušitelj i podrivatelj.

Obrasci ponašanja i destruktivnog političkog djelovanja se ponavljaju; potrebno ih je uočiti, ali i zapamtiti. Izazivanje kaosa nakon parlamentarnih izbora u Hrvatskoj nije samo unutarnji hrvatski problem. Ono može imati šire posljedice i zahtijeva pažljivo upravljanje kako bi se očuvala demokracija i stabilnost. Europa sa strahom promatra situaciju u Republici Hrvatskoj; dok se dolazak na vlast proruskih političara koji će izazivati kaos u Slovačkoj ili Češkoj može tolerirati, u Hrvatskoj se ne može jer je Hrvatska granica srpskoga, odnosno ruskoga svijeta, čije teritorijalne i geopolitičke pretenzije nikad nisu minule.

I na kraju ključno pitanje: zašto se Zoran Milanović ponaša na ovakav način? Kao predsjednik bi po Ustavu trebao biti neutralan, a s druge strane ako se uzme u obzir njegov karakter, njegova sklonost ljenčarenju, sklonost životu na visokoj nozi, hedonizmu… zašto se upustio u avanturu koja će završiti nepovoljno za njega?

Nekoliko puta je javno isticao kako je imenovanje Ivana Turudića za Glavnog državnog odvjetnika razlog njegova ponašanja. Zašto se toliko boji Ivana Turudića i je li to pravi razlog? Ovakvo iracionalno ponašanje nekoga na položaju predsjednika može biti samo iz dva razloga: strah i/ili ucjena! Je li strah od Turudića taj razlog ili postoje i neki geopolitički razlozi povezani s događajima u Rusiji? Kome najviše odgovara širenje kaosa na prostoru Hrvatske, odnosno anti-euroatlantska politika? Naravno, Putinovoj Rusiji!

Treba otvoreno reći da pokušaj stvaranja „anti-HDZ-ovske“ koalicije na ovakav način predstavlja anti-euroatlantsku politiku, a svaki bi se dionik i pobornik ove politike destabilizacije, ako već nije ucijenjen od strane Kremlja, morao zapitati je li mu to doista potrebno? Jer, sankcije za takvo neodgovorno ponašanje će uslijediti, samo je pitanje hoće li poteći iz hrvatskih institucija, koje ipak nisu toliko slabe kao što se mislilo, ili će poteći od Hrvatskoj prijateljskih zapadnjačkih partnera?

 

Share
0