Nepojavljivanje predsjednika SDP-a Zorana Milanovića na predstavljanju programa Ive Josipovića za mnoge je još jedan pokazatelj složenosti odnosa dvojice najbolje pozicioniranih SDP-ovaca. I uprkos informacijama lanisranim iz Josipovićevog izbornog stožera prema kojima SDP-ov predsjednički kandidat ne želi da se na njegov izborni rezultat izravno odrazi katastrofalan rejting Milanovićeve Vlade, mnogi su skloni vjerovanju kako je sukob između njih dvojice puno dublji i složeniji.

Promatrači posljednjih događaja u Hrvatskoj detektirali su kako Josipović nema potporu Vlade, kao ni Zorana Milanovića, niti za koncept ustavnih promjena što je u biti i temelj na kome Josipović gradi svoju predizbornu strategiju.

Milanović se naime nedavno očitovao o ovom pitanju, otvoreno kazavši kako promjena Ustava i jačanje ovlasti predsjednika, koju Josipović zagovara, nije na listi Vladinih prioriteta.

-Ne mogu mahati ustavnim promjenama, a nemam političku kontrolu, dvije trećine glasova. Kada bismo ih okupili, bio bi to kaos od ustavnih promjena. U ovom trenutku one nisu presudne. Ne može, brate, svakih 10 godina promjena Ustava, pa to je u SFRJ rađeno - poručio je Zoran Milanović, šaljući otvorenu "košaricu" Ivi Josipoviću i njegovom predizbornom programu Ive Josipovića.

Uzrok sukoba u Lex Perkoviću

Krugovi bliski vrhu SDP-a, vjeruju kako je to zapravo kulminacija događaja koji su započeli oko famoznog "Lex Perkovića", kada su Ivo Josipović, Saša Perković i Anto Nobilo u svoj plan opstrukcije izručenja Josipa Perkovića i Zdravka Mustača uvukli Zorana Milanovića, zbog čega se Milanovićeva vlada našla pod tihim sankcijama većine europskih država.

Milanović je, sudeći prema tim navodima, iznimno ljut i zbog pritisaka za financiranjem Perkovićeve i Mustačeve obranje, koje pod pritiscima Saše Perkovića i Ante Nobila, mjesecima na njega radi Ivo Josipović.

Navodno se Milanović osobito žestoko razljutio na predsjednika Josipovića prije određenog vremena, kada je došao u posjed informacija prema kojima je aktualni predsjednik u nekoliko svojih kontakata, mimo uputa zapadnih saveznika, otvoreno upustio u politička razračunavanja među bosanskim Srbima, zagovarajući otvoreno interese Milorada Dodika.

Kritičari ovakvih Josipovićevih poteza skloni su vjerovanju kako se ovom lobiranju skrivaju budući "regionalni" planovi, ali i zaštita interesa određenih poslovnih krugova. U prvom redu to su poslovni interesi kontroverznog londonskog biznismena Vanje Špiljaka, inače sina Mike Špiljaka, koji je kroz suradnju s Miloradom Dotikom, uspio na taj dio BiH prebaciti dobar dio asvojih poslovnih aktivnosti.

Zaštita Špiljakovih interesa u Banja Luci

Pored Špiljakovih poslovnih interesa, na kojima se prepliću britanski, ruski i srpski interesi, tu su i interesi nekadašnjih jugoslavenskih obavještajaca koji su početkom devedesetih godina, zbog dobro poznatih događaja, svoja djelovanja iz Zagreba premjestili u Banja Luku, zadržavajući pri tome ista područja svog djelovanja.

Navodno je Milanović osobito "podivljao" kada se u djelu hrvatskih medija počelo spominjati ime Branka Traživuka, u vrijeme Jugoslavije bliskog suradnika Josipa Perkovića i jednog od članova KOS-ove terorističke skupine Labrador, koja je stajala iza eksplozije u zgradi zagrebačke Židovske općine 1991., te podmetanja eksploziva na židovskom groblju, koji je početkom 90-tih radio u zagrebačkoj Službi državne sigurnosti (SDS), gdje je jedno vrijeme bio zamjenik Josipu Perkoviću.

>>Pozadina Nobilovih pokušaja – Broz, Špiljak, Štrok, Račan, Traživuk, Malobabić i Linić dolaze na dnevni red?

Traživuk, koji se sumnjiči zbog navodne povezanosti sa slučajem ubojstva Stjepana Đurekovića, u rujnu 1991. bio uhićen i potom razmijenjen. Neko vrijeme živio je u Vojvodini, a potom se preselio u Banju Luku, gdje se zaposlio u 'naftnoj kompaniji čije je sjedište u Švicarskoj, a vlasnik je Vanja Špiljak, sin nekadašnjeg partijskog čelnika Mike Špiljka, za koga svjedoci tvrde da je osobno naručio ubojstvo Stjepana Đurekovića.

Traživuka s Đurekovićevim ubojstvom navodno povezuje činjenica da je početkom lipnja 1983. putovao s Josipom Perkovićem u Luxembourg na sastanak s Krunoslavom Pratesom, kada im je ovaj predao rezervni ključ od tiskare u kojoj je ubijen Stjepan Đureković.

U tvrtki Vanje Špiljka, osim nekadašnjeg Perkovićevog zamjenika Branka Traživuka radio je i Slavko Malobabić, vodeći član skupina 'Labrador' i 'Opera', vođen pod kodnim imenom 'Kondor'. Malobabić je radio kao predsjednik Skupštine poduzeća 'Standard AD' iz Prnjavora, u vlasništvu Špiljkove švicarske tvrtke 'Daccomet AG' iz Züricha,

Inače, Špiljkova švicarska naftna kompanija 'Mitan Handels AG' također je bila vrlo aktivna u Banjoj Luci. Kupnjom udjela u tamošnjom 'Krajinapetrolu AD' koje je u biti pravni sljedbenik "OOUR-a 'INA PLIN" Banja Luka i poslovne jedinice 'INA TRGOVINA' Banja Luka», inače poduzeća u vlasništvu INA-e, Vanja Špiljak je svoje dionice u Krajinapetrolu, njih nešto manje od 10-ak posto, 2005. godine prodao Ini za milijun eura, premda je INA u isto vrijeme vodila sudski spor s Krajinapetrolom za povrat cjelokupne, nezakonito oduzete imovine.

Sve su to aktivnosti koje Saša Perković, savjetnik Ive Josipovića i Stjepana Mesića, uz potporu svog sadašnjeg šefa Ive Josipovića želi zadržati podalje od očiju javnosti. Upravo zbog toga za Josipovićev i Perkovićev interes je iznimno bitno da Milorad Dodik i njegova struktura ostanu na vlasti u Banja Luci.

Suradnja Perkovića i Musića

Ključnim faktorom u takvim Josipovićevim i Perkovićevim nastojanjima, osobe iz Milanovićevog okružja vide u osobi Miroslava Musića, načelnika operativne uprave SOA-e i nekadašnjeg djelatnika veleposlanstva RH u Moskvi, koji je na to mjesto navodno došao zalaganjem Perkovićevog klana i Ive Josipovića.

O životopisu i aktivnostima Miroslava Musića se u javnosti malo zna. Prema navodima osoba koje ga poznaju, Musić je prijeratni djelatnik jugoslavenske SDS-i u CSB-u Mostar. U službu u kojoj je jednu od ključnih uloga u to vrijeme obnašao jedan od najbližih Dodikovih suradnika Sredoje Nović, sadašnji šef operative SOA-e primljen je zajedno s Ivanom Bandićem, sadašnjim konzulom RH u Tuzli i bratićem Milana Bandića, koji je u vrijeme Jugoslavije operativno "skrbio" nad hrvatskim iseljeništvom u SAD-u. U Milanovićevom krugu sa smješkom gledaju i na angažman nekadašnjeg visokopozicioniranog djelatnika SUP-a SRH u izbornom stožeru Milana Kujundžića, pitajući se kako nitko do sad nije zamjetio kako je poslovna priča te osobe, ali i još nekih drugih članova njegove obitelji, duboko povezana s nekadašnjim šefom centra CSB u Doboju i danas bliskim Dodikovim suradnikom Sredojem Novićem.

Zanimljivo je kako je Musića i Bandića u nekadašnji jugoslavenski SDB, primio osobno Slobodan Šarenac, nekadašnji pomoćnik saveznog sekretara za unutarnje poslove, a u ratu savjetnik Radovana Karadžićaza poslove "bezbjednosti".

Glavna Musićeva referenca, kako doznajemo, bile su u biti reference njegovog oca koji je desetljećima djelovao kao djelatnik UDBA-e BiH u Livnu, Mostaru i Sarajevu, gdje je obnašao dužnost pomoćnika UDBA-e za pitanja tahnike.

Sve su ovo pokazatelji koji su međusobni sukob Ive Josipovića i Zorana Milanovića doveli do usijanja, smatraju osobe s kojima smo razgovarali. Navodno su informacije o zajedničkim aktivnostima djela ove mreže u Banja Luci, Beogradu i Zagrebu bili ujedno i ključni razlog Milanovićevog otkazivanja beogradskog susreta "regionalnih" čelnika  s kineskim premijerom.

Naime, tek je tada Milanović, sudeći prema tvrdnjama njegovih suradnika, došao u posjed informacija kako je dolazak kineskog veleposlanika u Beograd suorganiziran zapravo od mreže koja je podmetnula "Lex Perković", što je njega i vladu kojoj je na čelu dovelo pod tihe sankcije NATO-a i EU-a.

 

Vladimir Ljubanić