Prije mjesec je dana objavljena knjiga „Crni kaputi, bijele rukavice“ (Naklada Bošković, 2021.), jugoslavenskog diplomata Frane Krnića koji je, nažalost, karijeru nastavio i u hrvatskoj državi. Velimo – nažalost – jer se radi o kadru koji nije smio nastaviti obnašati ikakvu javnu dužnost u novostvorenoj RH, a nekmoli onu veleposlanika, da ne kažemo „ambasadora“. Medijsku je promičbu ove napisane „bolje prošlosti“ započela Slobodna Dalmacija, orjunaški podlistak Hanza medie.

            Krnićevu biografiju Slobodna počinje onako kako to često biva u Hrvatskoj, od 90-ih godina: „Krnić je naš najiskusniji ambasador. Bio je veleposlanik Hrvatske u Čileu, nerezidentno u Peruu i Boliviji (1992. – 1995.), Španjolskoj i nerezidentno u Andori i Kubi (1997. – 2002.), Nizozemskoj (2003. – 2009.), Češkoj (2009. – 2013.) te u Danskoj, nerezidentno na Islandu (2014. – 2018.). Od 1991. do 1992. bio je šef Informativnog ureda RH u Čileu, od 1995. do 1997. pomoćnik ministra za izvaneuropske zemlje u MVP-u, a od 2002. do 2003. predstojnik Vladina ureda za suradnju s Međunarodnim sudom u Haagu.“

            Uviđajući da osoba rođena 1943. godine ne može životopis početi u 47. godini života, šturo se nastavlja, u maniri književne polu-retrospektive sljedećim podacima: „Diplomatsku karijeru započeo je još 1971. u Saveznom sekretarijatu vanjskih poslova (SSVP) Jugoslavije: sedamdesetih je konzul u Generalnom konzulatu SFRJ u Chicagu, početkom osamdesetih šef konzularnog odjela ambasade u Rimu, a od 1987. do 1990. šef kabineta posljednjeg jugoslavenskog šefa diplomacije Budimira Lončara.“

                Prije no što problematiziramo Krnićevo djelovanje u bivšoj državi, odnosno prije no što ga revidiramo (dakle dademo jedan drugi pogled temeljem drugih dokumenata), tek ćemo se ovlaš dodirnuti nekih (u najmanju ruku zanimljivih) tvrdnji koje je naglasila Slobodna Dalmacija. Tako se ističe da je tek Krnić Hrvatskoj zajednici u Peruu rastumačio da oni nisu Jugoslaveni, nego Hrvati pod obrazloženjem da „hrvatski iseljenici u Čileu, za razliku od onih u susjednoj Argentini, ispočetka nisu prihvaćali Tuđmana i HDZ, jer su bili orijentirani – projugoslavenski.“

                Ni Španjolska navodno nije bila zadovoljna Republikom Hrvatskom dok su njome vladali Tuđman i HDZ: „Opisujući svoj veleposlanički mandat u Španjolskoj (1997. – 2002.), Krnić ističe da je službena politika Madrida prema Hrvatskoj sve do 2000. bila izrazito kritična, zbog 'nedovoljne kompatibilnosti tadašnje HDZ-ove vlasti s demokratskim poretkom i vladavinom prava.'“

                Najluđom se ipak čini sljedeća tvrdnja: „Konkretno, dok mu je službeni Madrid devedesetih davao do znanja da neće tolerirati Tuđmanov autokratski i anakroni stil vladanja, sada mu je službeni Kopenhagen slao jasne signale da neoustaštvo – koje je u Hrvatskoj buknulo nakon što je na čelo HDZ-a došao Tomislav Karamarko, a nije nestalo ni u mandatu Andreja Plenkovića – ruši ugled Hrvatske u danskim očima. Zbog toga je Krnić čak pomišljao i na ostavku.“ Dakle, nije se sjetio rastumačiti Dancima da govoriti o neoustaštvu u Hrvatskoj je van svake pameti i boriti se rukama i nogama protiv takvih konstrukcija, nego je Krnić, eto, osjetljiv na nepravdu prema njegovoj domovini „čak pomišljao i na ostavku“.

Što je radio Frane Krnić do 1990. godine?

            Ispravna, a to će reći istinita, biografija Frane Krnića započinje drukčije no što je napisano u Slobodnoj Dalmaciji. Frane Krnić je počeo raditi 1964. godine u Službi za istraživanje i dokumentaciju /SID/ Sekretarijata inostranih poslova /SIP/. SID je bila obavještajna služba pri ministarstvu vanjskih poslova bivše Jugoslavije (sa sjedištem u Beogradu). Važno je napomenuti da je ova služba, osim što se fokusirala na mahom hrvatsku emigraciju, odigrala ključnu ulogu u otuđivanju deviznih rezervi SFRJ, koje je početkom 1990. godine prisvojila Srbija (kao i samu službu SID).

            Struktura SID-a je izgledala ovako: Pomoćnik ministra SIP-a SFRJ (nadležan za SID) bio je nadređen načelniku i zamjeniku načelnika SID-a, a služba je bila podijeljena na 4 uprave: upravu za arhiv, emigraciju, strane obavještajne službe i za analitiku. Ne treba posebno napominjati koliko je tijesno ova služba surađivala s poznatijom joj sestrinskom službom – UDB-om.

            Još je važnije naglasiti i opetovati da je Frane Krnić bio djelatnik, a kasnije i šef obavještajne službe totalitarnog jugoslavenskog režima, možda ne u formalnom smislu UDB-aš, ali onda zasigurno SID-aš.

            Krnić je prvo radio u analitičkom odjelu za Italiju, Albaniju i Grčku, a potom u odjelu za Vatikan. 1974. je postao konzul u Chicagu, a jugoslavensku karijeru završava na položaju pomoćnika ministra SIP-a SFRJ zadužen za SID, u mandatu Budimira Lončara kao zadnjeg ministra vanjskih poslova. 1990. godine nije bilo jasno kako će se raspasti Jugoslavija, stoga Lončar kao prekaljeni „diplomata“ zaista štiti svoga štićenika te ga sklanja u Čile. Velimo – sklanja – jer ga šalje u južnoameričku zemlju, dakle na relativno beznačajan položaj, a ujedno i dosta daleko. Sljedeće godine Krnić opet sluša savjet svoga mentora te postaje prvi veleposlanik koji se stavlja na raspolaganje još nepriznatoj RH.

            U razgovoru s pripadnicima VII. uprave Ministarstva vanjskih poslova RH 1993. godine, prema Zabilješci od 04. kolovoza iste godine, Frane Krnić je otkrio da je jedan od najvažnijih suradnika SID-a bio Josip Vlaho (kodnog imena „Johan“), zavrbovan 1954. „na bazi određenih usluga njemu i obitelji“ te je pod spomenutim pseudonimom korišten protiv Počasnog bleiburškog voda i općenito protiv hrvatske emigracije u Austriji. U studenome 1976. Vlaho je predan SID-u (od strane UDB-e) kao posebno važan „punkt“ te službe u Austriji, a kasnije i u cijeloj Europi, tom je prigodom spomenuo Krnić kao bivši šef te bivše službe.

            Krnić u svojoj novoj knjizi nije spominjao kako je radio protiv hrvatske „ustaške“ emigracije, a na tomu je dugo i uspješno radio. Nije spomenuo ni svoga SID-aškog suradnika, Marijana Kraljevića Kinga, također štićenika i prijatelja Budimira Lončara, te bivšeg generalnog konzula u Stuttgartu, koji je priznao (u tajno snimanom) razgovoru s dva Josipa – Perkovićem i Boljkovcem, umiješanost u ubojstvo Josipa Senića i Stjepana Đurekovića. Isti taj Kraljević King je vodio istragu zbog pronevjere novca iz INA-e 80-ih godina, u što je bio uključen Vanja Špiljak, sin onda moćnog Mike, te još neka djeca „narodnih heroja“, međutim, istraga je okončana bez podignutih optužnica.

            U ovom je kontekstu bitno podsjetiti da je povjesničar Hrvoje Klasić nakon izručenja Mustača i Perkovića Nijemcima, praktički vodio javnu kampanju protiv Pavla Gažija, potencijalno opasnog svjedoka tužiteljstva, ne opasnog samo po Mustača, nego i opasnog po saznanjima o milijunskim pronevjerama iz INA-e od strane jednog dijela Partije. Klasić je također napisao knjigu „Mika Špiljak – revolucionar i državnik“ (Ljevak, 2019) Tvrtko Jakovina, kako rekosmo, piše Lončarovu autobiografiju, a Krnić je takoreći nastavlja, po zadatku. Čini se da svi odgovori vode k novcu, odnosno k INA-i, a samim time i ubojstvu hrvatske emigracije.

            Da je zaista htio, Frane Krnić je mogao napisati bestseller tiražniji od „Gole istine“ Nives Celzijus, no odlučio je tih tristotinjak stranica iskoristiti kako bi, sinkroniziran s ostalima, još više zamutio vodu.

Pokušaj rehabilitacije Mesićeve veleizdaje

            Jedna od glavnih nakana crnokaputaša s bijelim rukavicama ostaje pokušaj rehabilitacije Stjepana Mesića od, kažimo bez ustezanja, veleizdaje zbog koje još nije gonjen iz (ne)znanih razloga – sažeta je u ovoj tvrdnji:

„U praksi nema dokaza da je predsjednik Mesić uopće osobno predavao ikakvu dokumentaciju iz Ureda predsjednika RH Haškom tužiteljstvu. Činjenica je pak da je, u periodu od smrti predsjednika Tuđmana do službenog 'useljenja' na Pantovčak novoizabranog predsjednika Mesića, Protuobavještajna agencija, na čijem je čelu tada bio Tomislav Karamarko, obavila odgovarajuće preglede predsjedničke arhive te pronašla izvjesnu dokumentaciju, koja je nakon toga na nepoznat način 'osvanula' u Haagu.“

            Fraza tipa „u praksi nema dokaza“ uz očiglednu insinuaciju da je krivac netko drugi, konkretno Karamarko, prokazan je i zastario udbaški manevar. Karamarko je odgovorio, koncizno i recipročno, no unatoč svojoj novopronađenoj blagoglagoljivosti, nije se usudio (ili drznuo) Krnića nazvati udbašem, nego „diplomatom“, a mogao je ako ništa, SID-ašem...

            Kako je dokumentacija, odnosno arhiva predsjednika Tuđmana završila u Haaškom sudu, do današnjeg dana nije razjašnjeno. Da je za arhivu Predsjednika RH odgovoran njegov nasljednik, očito samo sumanut čovjek može pomisliti. No glavno da „u praksi nema dokaza da je predsjednik Mesić uopće osobno predavao ikakvu dokumentaciju iz Ureda predsjednika RH Haškom tužiteljstvu“, kao da je Mesić osobno nosio u Haag kutiju po kutiju po hrvatsku državu inkriminirajuće arhive.

            Ovakva je argumentacija na predpubertetlijskoj razini, no očito ne vrijede isti kriteriji kad potrčko „besmrtnog Bude“ bezočno stvara po sebe i po drugove bolju prošlost. Lijepo se to upakira s „diplomatski doajen“ ili „najiskusniji ambasador“, no izostavlja se činjenica da je četvrt stoljeća radio kao djelatnik jugoslavenske obavještajne službe te kao i mentor mu Budimir Lončar sprovodio i izvršavao naloge iz Beograda.

            Hrvatska bi javnost isto tako tomu i takvomu trebala vjerovati kad tvrdi da je generalu Gotovini bilo zabranjeno razgovarati s haaškim istražiteljima te kako ne bi bio optužen da je razgovarao s njima, što je potpuna besmislica, jer su i Markač i Čermak razgovarali pa najzad bili optuženi. Također, radi se o jednoj staroj i recikliranoj tezi, koja je također imala za cilj, onomad, zamutiti vodu oko odgovornosti glede dostave dokumenata u Haag. Naime, RH je od 1997.-2000. godine bila u sporu s Haagom glede postojanja nadležnosti Haaškoga suda. Prije no što je taj spor završio, nitko nije smio razgovarati s haaškim istražiteljima jer bi time de facto priznao njihovu nadležnost, što je jasno i pravnom brucošu.

            O izručenju hrvatskih generala, o cijelom tom postupanju s Haaškim sudi i Carlom del Ponte, o sinkroniziranom djelovanju Mesića, Račana, Sanadera, a i Frane Krnića koji je bio od 2002. do 2003. predstojnik Vladina ureda za suradnju s Međunarodnim sudom u Haagu, sve znamo, doduše neformalno jer smo malen narod, stoga je zaista šteta što bivši kadrovi koji nisu nikad postali bivši ne napišu zaista jednu istinitu ili barem donekle uvjerljivu autobiografiju, a ne se prikazivati velikim Hrvatima, velikim samo po revnosti i predanosti kojom rade protiv Hrvata čitave svoje (pre)dugačke vjekove.

            Nije Frane Krnić ni prvi, a bome ni zadnji dužnosnik koji se pod stare dane latio pera s ciljem stvaranja bolje prošlosti. Slično je nedavno učinio i Mate Granić knjigom „Diplomatska Oluja“ (Knjižara Ljevak, 2019.), te Budimir Lončar „Od Preka do vrha svijeta“ (Fraktura, 2020., autor je Tvrtko Jakovina). Važno je napomenuti da Krnić nije slučajno pisao svoju knjigu koja dolazi ni nepunih godinu dana nakon Lončareve; njegov mu je mentor sigurno dao kakvu sugestiju: što naglasiti, a što izostaviti, potonje pogotovo.

                Svima im je, pak, zajednički negativan odnos spram Tuđmana i HDZ-a, te činjenica da se predstavljaju u takvom svjetlu kao da samostalne Hrvatske bez njih ne bi bilo, dok se već dugi niz godina u javnosti, bila ona publicistička ili komemorativna, potiskuju i zamračuju zasluge mnogih koji su Hrvatskoj pri njezinu nastajanju i obrani zaista bili neophodni, i što je još važnije, koji nikada nisu djelovali protiv svoje domovine i svojega naroda.

 

Josip Gajski

Share
0