Nije teško uočiti dvostruki standard. Ratko Mladić je osuđen pred Međunarodnim tribunalom za genocid u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine. Slaviti ga kao heroja znači slaviti čovjeka koji je osuđen za masovno ubijanje civila.

Josip Broz Tito, kao ni Hitler ili Staljin, nije nikada suđen, bio je saveznik Zapada nakon raskida sa Staljinom, i desetljećima je imao status državnika. Ali, brišu li te činjenice ono što se dogodilo 1944–1945. i u prvim poslijeratnim godinama. Masovne likvidacije zarobljenika, Bleiburg i Križni put, obračun s četnicima, ustašama, slovenskim domobrancima, njemačkom manjinom i političkim protivnicima.

Procjene broja ubijenih bez suđenja kreću se od sto do dvjesto tisuća, ovisno o izvoru i metodi. Tito je kao vrhovni zapovjednik i stvarni vladar imao i moć i odgovornost za taj sustav.

Mladićev slučaj ima međunarodnu presudu i relativno svježe dokaze, Titov slučaj je desetljećima bio tabu, pa potom politički instrument. U dijelu ljevice i u nekim republikama bivše Jugoslavije Tito i dalje funkcionira kao simbol 'bratstva i jedinstva' i antifašizma, pa se zločini njegova režima relativiziraju ili prešućuju.

Oba obrasca su isti mehanizam, 'naši' zločini su kontekst, 'njihovi' su suština.

Ako je suludo slaviti osuđenog ratnog zločinca, onda je jednako suludo slaviti vođu režima koji je nakon rata masovno streljao zarobljenike i protivnike. Hipokrizija postoji na obje strane. Jedina dosljedna pozicija je da se zločini zovu zločinima, bez obzira tko ih je počinio i u koje ime.

U konačnici, Ratko Mladić je nešto poput blage kamilice u odnosu na svo zlo počinjemo od strane jugoslavenskog diktatora i zločinaca pod njegovom kontrolom, tu dvojbe nema. Svi oni koji osuđuju zločinca Mladića, a istodobno slave Broz Tita, bi trebali stati pred ogledalo i zapitati se 'jesmo li mi normalni'.

 

Ivica Granić / Facebook

Share
0