Papin pohod Kubi već polako pada u zaborav. Dolaze druge stvari, mediji o tome revno izvješćuju jer se dobit mora stvarati. Kad je više ne bude, raspast će se carstva građena kulama od karata, oprostite, našom naivnošću. Da ne gutamo ono što nam svakodnevno poslužuju, bili bi oni drukčiji.

Ne zaboravljajmo Papu. Između ostaloga izvijestiše da se sastao i s Fidelom Castrom, ocem kubanske revolucije. Tko za njega ne zna. Taj mit stvarali su desetljećima. Baš kao o drugu Titi. Čine to još i danas, o obojici. Međutim, izgleda da je između njih velika razlika. Drug Tito bio je mason, svejedno mu bilo što će se dogoditi samo neka je njemu dobro, Castro je zagriženi nacionalni revolucionar koji si je bio umislio da svojoj zemlji donosi dobro. Nakon burne prošlosti prvi ode na onaj svijet pritisnut velikim bijelim kamenom, važnim masonskim simbolom, bez zvijezde petokrake pod kojom se, navodno, borio i bilo kakvog drugog znaka. Castro se na put tek sprema. Kruže glasine da to čini ozbiljno. Navodno da ga je Papa trebao ispovjediti i pričestiti. Sve da i nije, učinjen je veliki pomak. Papa došao na Kubu, dopuštena neka očitovanja vjere nezamisliva za prijašnja doba, Papa je govorio na Trgu revolucije pred mnoštvom gdje je samo Castro govorio, Veliki petak proglašen je neradnim danom... Uzdrmao se komunistički mit o ikoni zvanoj Fidel Castro. Korijeni su progovorili u njemu, isusovci su ga, naime, odgajali. Kamo će sve to okrenuti još ćemo vidjeti.

Nemojmo podcjenjivati ovaj Castrov mit, kao i mit o Che Guevari. Pučanstvo Latinske Amerike u komunizmu je vidjelo nešto drugo nego što smo iskusivali mi ovamo. Njih je poglavito zanimalo oslobođenje. Nesmiljena kapitalistička čizma bila ih je strašno stiskla, a još to čini. Stenjali su pod njezinom težinom. Zbog toga je revolucija mirisala na dobro ne samo bezbožnim komunistima, već i mnogim kršćanima. Tek u novije vrijeme, nakon što se utiša i teologija oslobođenja, stvari postadoše jasnije. Kapitalizam je loš, ali isto tako loš je i komunizam. I Fidelu Castru to doprije do pameti. Međutim, je li nama doprlo do pameti da je kapitalizam drugo lice bezbožne podvale suvremenom vremenu? Iskusivamo to ovih dana, kao što su u Latinskoj Americi iskusivali komunizam. Nezaposlenost, između ostaloga, svima je zakucala na vrata. Pretvaraju nas u roblje koje radi na imanju svoga gazde. Zbog toga je sretno, jer barem radi dok mnogi drugi ni to ne mogu. Prijevara je išla jednostavno. Donijet će nam šarene izloge, ulaganja rečeno njihovim rječnikom. Mnogi smo se polakomili i otvorili svoja vrata. Radimir Čačić se zadovoljno smiješi. Njemu je kapital sve. Osjeća da može biti robovlasnik i baš ga briga za sve.

Zanimljivi su zaista putovi ljudskog života. Sve dolazi na naplatu, htio to ili ne. U očaju je besmisleno vraćati se starim mitovima, poput onoga o drugu Titu i njegovu zločinačkom režimu. Iz dana u dan ispirali su nam mozak time, govorili o nekom doprinosu ljudskom rodu, a ustvari se radilo o velikoj prijevari. Zakulisnim središtima moći isplatilo se podupirati i plaćati nesretnu Titinu tvorevinu, zbog njihovih geopolitičkih zamisli. Pa su stvarali mit o njegovu socijalizmu s ljudskim licem. Istinu, a ne mit, o Bleiburgu, OZN-inim i UDB-inim ubojstvima gurali su neprestano u stranu. Tko to nije prihvaćao, dolazio je u opasnost da ga proguta noć. Još su i danas iste ili slične zamisli na djelu. Prodaju nam ih svaki put kad odemo na neku regionalnu utakmicu, kad slušamo regionalne pjevače, kad čitamo regionalne književnike, kad pristajemo uz regionalne gospodarstvenike, kad... Sve su to kapilari kojima se gradi novo tijelo po njihovu, a ne našem ukusu. Karavana ide dalje, raspada se naša istina, a gradi njihov mit.

Što znači stvarati lažni mit lijep nam je primjer Tony Blair, negdašnji engleski laburistički premijer. Ovih dana dovezao se hvaliti Kinu, prevedeno njezino današnje društveno uređenje. I to kroz jednu katoličku reviju. Na stranu to što se navodno obratio na katolicizam tek poslije silaska s dužnosti, ali to je čovjek koji svojim djelima ne propovijeda ono u što kaže da vjeruje. Njemu je tako homoseksualnost nešto u redu, a njegovoj ženi Cherie pobačaj. Čudni neki katolici. Mislim da bi im i današnji Fidel Castro imao što prigovoriti. Očito je i svoju vjeru podvrgao opipljivim probitcima. Tko će čekati na neko tamo nebo.

Kad je Castro smogao snage porazmisliti o simbolima kojima bi trebao odsjevati njegov život, kako to ne bismo mi trebali učiniti? Usudio se dokrajčiti mit da bi mogao proključati život. Uperio je svoj pogled prema križu. Razumski gledano križ izgleda besmislen. Međutim, kad se stavimo u njegovu sjenu počnemo primjećivati kako je pun snage. Kuba izgleda to čini, što je s nama i našim krajevima prosudimo sami.

Miljenko Stojić