Kraljica Katarina Kosača pred naletom turskog osvajača morala je bježati iz svoga kraljevstva. Vidjevši da se u njega ne će više moći vratiti, jer oni su pobijedili i tražili njezinu glavu ili dušu, svoje kraljevstvo ostavila je Papi. Zbog svoga uzornog kršćanskog života kasnije ju franjevački red ubraja u svoje blaženice. Puk u njezinoj Bosni, pak, ne briše u svome srcu spomen na nju. Žene zbog nje nose crninu i nastavljaju na svojim rukama tetovirati križeve da bi svakome smjesta bilo jasno kome zapravo pripadaju.

Danas se puno toga izmijenilo. Turaka nema, čak je i komunizam projahao prema smetlištu povijesti. Jedino su križevi i dalje u središtu. Preživjeli su sve povijesne mijene te ih vjerni puk nastavlja i dalje stavljati u svome vidokrugu. Kad ti je, naime, teško, kome ćeš se obratiti već Isusu koji je raspet na križ poput zadnjeg lopova i sve to pobijedio kao nitko u povijesti?

Križ u župi Međugorje nadaleko je poznat. Svojim dolaskom na njega je ukazala Kraljica mira. Bila je to nagrada za vjeru ovoga puka. Nevolje su ih trale, ali nisu zbog toga pljunuli na svoga Stvoritelja, nego su mu se utekli svojim zaufanim molitvama. Znali su da se s njim sve pobjeđuje. Danas znamo da su bili u pravu. Naravno da ne treba zaboraviti ni sve druge križeve posijane diljem Lijepe naše. Oni je čuvaju, na vječnoj su straži i čupaju je iz nevolja koje je neprestano pogađaju. I kad god čovjek podigne pogled prema nekom od tih križeva, zna da je pobjednik. Vrata su mu otvorena i nema se čega bojati.

Ni Široki Brijeg nije drukčiji. Komunizam i ine nevolje maknuli su mnoge križeve s njegova područja, ali iz srca nisu mogli. To je dovelo do toga da je završetkom Domovinskog rata u središtu Širokog Brijega podignut veliki križ. Znak je to spomena na sve njegove poginule, još tamo od Prvog svjetskog rata, pa prve Jugoslavije, Drugog svjetskog rata, poraća, vremena komunizma i konačno Domovinskog rata. Ginulo se zaista često. Putnik namjernik smjesta će prepoznati kome je došao u posjet. Podneblje je to koje poštuje tuđe, a svoje ne zaboravlja. Vjerujem da će mu biti drago, jer ove odlike nažalost se ne susreću svaki dan.

Nekada te događaji mogu dovesti do toga da sudjeluješ u napadu na ovakve svetinje. Bilo je to tako i s I. Z. Komunisti ga unovačili u partizansku vojsku. Jurišao je na Široki Brijeg. Sa svojom desetinom prvi je ušao u samostan. Vrata podruma bila su zatvorena pa ih je razvalio nogom. Tamo je pronašao nekoliko franjevaca, civila, đaka. Privili su mu ranu. Nije im naškodio, nego ih je branio tijekom komunizma. Komunisti su govorili da su franjevci pucali i polijevali vojsku vrelim uljem, dok je I. Z. svjedočio da nije bilo tako. Trpio je poteškoće zbog svega, ali se nije dao. Znao je istinu i nije dopuštao da je bilo tko izvrće zbog nekih svojih sebičnih probitaka.

Spomenuh ovoga čovjeka, jer sam se već naslušao napada i na molitveno središte u župi Međugorje i na franjevce na Širokom Brijegu te sve drugo što je s tim povezano. Nekada se istina tu obranila sama, nekada su joj pripomogli njezini svjedoci. Mnogi su sa strane to prepoznali i zbog toga su se napadaji poput bumeranga vraćali na napadača. Podrazumijeva se da sve ne treba miješati s opravdanim primjedbama. Ljudi smo i prilikom provođenja u život onoga što je dobro znamo pogriješiti. Mudar čovjek unatoč tome ide naprijed, jer se ne boji priznati pogrješku, ispraviti je i nakon toga učiniti sve da dobro pobijedi. Treba mu, naime, naš pogled uperen prema križu, naše ruke, naše odluke.

Mislim da bi se svo naše djelovanje moglo svesti pod zajednički nazivnik: svjedočenje. Kraljica Katarina Kosača činila je to u dalekom svijetu, zbog čega mi ne bismo mogli u svojoj sredini? Uvijek će biti onih koji iz raznoraznih razloga ne će biti sposobni prepoznati istinu. Međutim, budemo li ustrajni, budemo li na visini zadatka, može se dogoditi da im se otvore oči. Bog sve može, pa tako i preko nas uputiti i sprovesti u djelo određenu poruku.

Uz svjedočenje, da zaključimo, važni su i znakovi koje postavljamo u svojoj sredini. Pokazale su nam to i spomenute naše žene iz Kraljeve Sutjeske. Još i danas ima ih koje upravo na taj način pokazuju svoje uvjerenje. Zar imamo obraza reći im da su u krivu? Možemo učiti i završavati velike škole, nije to jamstvo da smo dosegli njihovu mudrost. Učenjem postajemo samo vještiji u baratanju činjenicama, a ispravnim životom punimo se mudrošću.

Još malo pa me zovu na predstavljanje knjige o zemlji Hum kroz povijest. I ona, i Bosna, i Dalmacija, i Lika, i Zagorje, i... unatoč svim nevoljama i nesnalaženjima ostali su vjerni svojoj vjeri i svome narodu. Logično je da bi sada trebalo slijediti pitanje a što je s nama? Bilo bi šteta da ga ne postavimo.

Miljenko Stojić