Prije nekoliko godina u jednom  gradiću bio sam nazočan tribini na kojoj je istaknuti hrvatski teolog između ostalog govorio i o krizi vjere u Hrvata. Slušao sam ga, složio se s njim i na kraju postavio jednostavno pitanje: „Istina je da su Hrvati dva puta birali Mesića za predsjednika (s dozom ponosa, dodao sam i ne svi) i jest, veliki broj katoličkih vjernika je tome pridonio, ali njih ja ne smatram krivim za to. Gdje su katolički svećenici!? Ima li među njima takvih poput don Ivana Musića koji je kroz mnoge nevolje, protiv interesa okolnih vlastodržaca, vodio svoj narod do pobjede!? Gdje je duh blaženog Alojzija Stepinca koji je znajući da će ga Titovi komunisti ubiti, odbio otići u inozemstvo, već ostao dijeliti sudbinu svojega naroda…?“

Nisam dobio zadovoljavajući odgovor, ali ga nisam ni očekivao. Crkva u Hrvata nakon pokojnog kardinala Kuharića nije se dugo vremena mogla pronaći, a vjernici bez svojeg vodstva su bili prepušteni izrugivanju, protjerivanju s javnih medija, te su se i sami prepustili malodušju. Naravno da je to koristio šljam svake moguće vrste od novinara plaćenih „Judinim škudama“ do bolesno ambicioznih osoba koje nisu prezale ni od izdaje vlastitog naroda.

Kraj se više nije mogao ni nazirati jer je u međuvremenu Ivo Sanader izbrisao iz članstva mnoge poštene hrvatske domoljube, u Sabor uveo poslušnike.

Ipak, povratak generala Gotovine i Markača i događaji nakon toga ukazuju izgleda da se hrvatski narod počeo izvlačiti iz nametnutog mu beznađa. Kroz ponovno narodno jedinstvo, Hrvati se sjećaju dana „ponosa i slave“ i ponovno vjeruju u svoju budućnost.

Danas su neki mediji objavili i tekstove pod nazivom „Vjernici, došao je i taj trenutak. Krećemo u veliku pobunu!“. Naime, ni nakon višestrukih poziva na sastanak, vjerojatno najbahatiji ministar u Vladi RH Željko Jovanović nije se udostojao odgovoriti predstavnicima Katoličke crkve oko uvođenja zdravstvenog odgoja u obrazovni sustav RH. Međutim, ovaj put Crkva nije okrenula i drugi obraz, kao što je to nebrojeno puta učinila u posljednjih desetak godina, već je odlučila suprotstaviti se i organizirati roditelje da ne prepuste svoju djecu bezbožnicima. Kršćanski nauk zbilja uči da je potrebno okrenuti i drugi obraz u osobnim slučajevima, ali Crkva naučava i hrabrosti u obrani svoje vjere i stada na tragu hrabrosti svetih Petra i Pavla.

Zato sam prvi puta od 2000. godine optimist i prvi put od tada dobio pozitivan odgovor na moje pitanje s početka teksta. Daj nam Bože, što više hrabrih svećenika i plodovi sigurno neće izostati.

Milan Vidović