Osvrt na hnjigu: Govori protiv Turaka / Orationes contra Turcas, Preveo i uredio Vedran Gligo, Logos, Split, 1983.

U povijesti hrvatske kulture protuturski govori hrvatskih humanista imaju višestruko značenje. Osim općih stilističkih mjesta, koja ih povezuju sa širim europskim kontekstom, hrvatski govori odišu realističnim slikama apokaliptičnoga stanja, u kojem se našao hrvatski narod nakon osmanskih osvajanja BiH te njihova daljnjega prodora na zapad preko ostalih hrvatskih zemalja. Utoliko se oni i razlikuju od opće humanističke tradicije nastale u salonskoj sigurnosti europskih gradova pa u našem slučaju postaju i svojevrsni povijesni izvori. Danas bi se žanrovski mogli usporediti i s publicističkim tekstovima, koji objasnidbi političkih problema prilaze s diplomatskoga, geopolitičkog i vojnog stajališta, a kroz koje se protežu elementi s realnim slikama stanja napadnute zemlje, koja je prisiljena braniti vlastitu opstojnost, a međunarodna zajednica je jedva ili gotovo nikako zainteresirana za njezin opstanak. Zato su hrvatski govori ili pak poslanice bile naslovljene tadašnjim središtima političke moći – papama, njemačkim carevima, Mletačkoj Republici i poljskim velikašima.

Osmanska osvajanja svakodnevno su smanjivala slobodna hrvatska područja, ali su zato pridonosila unutarnjoj povezanosti tadašnjega hrvatskog društva, jer su se u obranu od osmanskih napadaja uključivali svi staleži – od seljaštva do građana i plemića, što je u doba humanističkoga individualizma pogodovalo jačanju svijesti o zajedničkoj pripadnosti hrvatskom narodu. Ta svijest o potrebi zajedničke obrane osjećala se duž hrvatske obale – od Kotora, Dubrovnika, Splita, Zadra, Senja preko banske Hrvatske sve do Slavonije, a u iznimnom mnoštvu obrazovanih pojedinaca koji zvone na uzbunu posebno izranja kolosalni lik Splićanina Marka Marulća, čiji humanistički okvir odiše puninom hrvatske nacionalne svijesti duboko utemeljene u kršćanskom svjetonazoru. Marulić je ispjevao svoju „Juditu“ u versih hrvacke, u kojoj su asirski osvajači odjeveni u osmansko vojno ruho, koje je svakodnevno gledao sa splitskih zidina. U ovom izboru objavljeno je Marulićevo pismo papi Hadrijanu VI., a kojeg je pisao na poticaj dominikanca Dominika Buća iz Kotora. Marulićeva književna vrsnoća i nepatvoreno domoljublje potaknula je cijeli niz hrvatskih književnika da se svojim djelima zauzimaju za obranu Hrvatske. Slični motivi koje, između ostaloga, Marulić navodi u svojoj poslanici papi Hadrijanu VI., koristit će i kasniji književni naraštaji, a kao posebnu vrijednost iznjedrit će ih dubrovački pjesnik Vladislav Menčetić u panegiriku Zrinskom: /Od ropstva bi davno u valih/ potonula Italija/ o hrvatskijeh da se žalih/ more otomansko ne razbija./ Posebno valja cijeniti Menčetićevu hrabrost jer Dubrovnik je bio u vazalnom odnosu s Osmanskim Carstvom. Kod Marulića pak nema Mletačke Republike, premda je njezin podanik, a svoj osjećaj integralnoga hrvatstva najbolje potvrđuje prijevodom „Hrvatske kronike“ na latinski jezik, kako bi tadašnji svijet upoznao sa svojom domovinom.

Tragična sudbina Hrvatske u književnim će se djelima metaforično pretvoriti u „rasutu bašćinu“ Petra Zoranića ili „Robinju“ Hanibala Lucića. Među prvim pak humanistima, ako izuzmemo Ivana Viteza od Sredne iz panonskoga kruga, koji o borbi protiv Turaka govorio već 1453., šibenčanin Juraj Šižgorić, kako to navodi i priređivač knjige, godine 1477. ima razvijen cijeli protuturski frazarij, koji će se kasnije u djelima drugih auktora ponavljati. Ninski pak biskup Juraj Divnić u svom pismu papi šalje izvješće o porazu hrvatske vojske na Krbavskom polju 1493.

U skupinu hrvatskih humanista, a neki su njihovi govori objavljeni i u ovoj knjizi, spadaju i neki Mlečići, koji su kao biskupi bili na čelu hrvatskih biskupija te su i sami na vlastitom području iskusili turska zlodjela. Oni se kao trogirski biskup Frano Marcello obraćaju mletačkom duždu za pomoć ili pak kao splitski nadbiskup Bernard Zane Svetom ocu, kad govori na Lateranskom saboru o potrebi zajedničke kršćanske borbe na čelu s papom protiv Turaka. U hrvatskim pak vapajima za pomoć u borbi ističu se ponajprije turska zlodjela – paljenje, pljačka, silovanja i ubojstva te ponižavanja i odvođenje u roblje, a vrlo često se podsjeća i na obeščašćivanje katoličkih hramova i svetinja. Pozive u zajedničku kršćansku borbu protiv Turaka obično prate savjeti papama da prije toga međusobno izmire kršćanske vladare. U protivnom, ako izostane pomoć Hrvatima, naši auktori upozoravaju kako bi Turcima nakon pada Hrvatske bio otvoren put u samu Italiju. Nu pape su, koliko su to sami mogli, doista podupirali hrvatsku obranu, a posebno borbu hrvatskoga bana Petra Berislavića. Sve to nije bilo dovoljno pa naši govornici u zaključnim dijelovima svojih govora upozoravaju tadašnju međunarodnu javnost kako će Hrvati bez pomoći biti prisiljeni na podređeni savez s Turcima, kojeg im nude Osmanlije.

Govori pak završavaju konstatacijom o turskim diplomatskim prijevarama, koje u konačnici završavaju prijelazom porobljenih Hrvata na islam. Premda svedena na „Ostatke ostataka“ Hrvatska je ipak zaustavila Turke i preživjela 16. stoljeće, pa će upravo s tog teritorija u kasnijim razdobljima kretati oslobodilački pothvati protiv Osmanlija.  Tako je ipak na kraju Marulićeva Judita došla glave osvajača s istoka. Hrvatski govori protiv Turaka nadživjeli su europsku humanističku epohu, a u njima neke tada zamijećene silnice ostale su aktualne sve do najnovijega povijesnog razdoblja. Stoljetni napadaji s istoka – od Bizanta preko Osmanlija do velikosrpske agresije oblikovali su znatnim dijelom i hrvatsko umjetničko stvaranje, ali i dušu hrvatskoga naroda.

Uz Gligin predgovor, u knjizi su objavljeni pisma i govori Frane Marcella „O provali Turaka“, Govor splitskoga nadbiskupa Bernarda Zane, Govor Ivana Statilića za obranu Ugarske, Marulićevo pismo papi Hadrijanu VI., Molitva Bogu protiv Turaka Trankvila Andronika te njegov Govor Nijemcima o poduzimanju rata protiv Turaka i Opomena poljskim velikašima. U Dodatku su objavljeni Pismo papi Aleksandru VI. Juraja Divnića, Govor na 6. zasjedanju Lateranskoga koncila Šimuna Kožića Benje te njegov govor pred papom Leonom X. „Opustošena Hrvatska“, kao i govor Stjepana Posedarskog pred istim papom te Govor za Hrvatsku Bernardina Frankopana, Govor Krste Frankopana papi Hadrijanu VI., Govor Vuka Frankopana caru Karlu, Govor Frana, kneza Frankopana i Govor Petra Cedulina papi Klementu VIII. U drugom dijelu knjige otisnuti su faksimili nekih govora na latinskom jeziku.

Mate Kovačević