Katolička Crkva ovih je dana slavila blagdan Uskrsa. Na sve strane odjekivala je poruka mira. Uostalom, ništa čudno. Tako je to uvijek u Crkvi kad joj se u prve redove ne probiju probisvijeti, oni kojih nije briga ni za Crkvu, ni za Boga, ni za zajedničko dobro, već za same sebe.

I dok se sve ovo događalo, u Sjevernoj Koreji odjekivali su pozivi na borbu, na bespoštedan rat. Tamo se u prve redove nisu probili probisvijeti. Kolo vode prokušani komunisti. Dokazali su se u mnogim zgodama i nezgodama. Ako bismo htjeli zaključiti ove misli, jer ne namjeravam voditi nikakve političke raspre, onda bismo mogli reći da tamo gdje je više Boga i Crkve, zla je manje, a tamo gdje je više komunizma, zla je puno više. Želimo jednostavne primjere? Uzorna Božja očitovanja u Fatimi, Lourdesu, župi Međugorje... pokazuju nazočnost dobra, uzorna očitovanja komunizma u SSSR-u, Jugoslaviji, Sj. Koreji... pokazuju nazočnost zla. Jer, to je jednostavno njihova bit ma koliko se upinjali dokazati suprotno.

Moramo biti pravedni pa reći da zlo, samo uvijenije i umivenije, čini i brat blizanac komunizma zvani novi svjetski poredak, neoliberalizam i tomu slično. Upravo ovih dana izvojeva jednu od pobjeda u posljednje vrijeme. Po zlu poznata multinacionalna tvrtka Monsanto izuzeta je od mogućnosti sudskoga progona zbog uzgoja GMO sjemenja. To je ona tvrtka što je stvorila zlokobni narančasti prah kojim su bila zasipana ogromna područja Južnog Vijetnama. Gdje je pao ispod njega više ništa nije rađalo, ostajala je samo golet. Mislili su time istjerati borce Vijetkonga iz njihovih skrovišta i pobijediti, ali bi drukčije. Morali su se pokupiti i vratiti kući. Istina, ni Vijetnamci nisu dobro prošli jer su ih se dohvatili komunisti, ali to je druga priča. Teško je reći hoće li i Mađari uspjeti u sličnom, ali neovisni novinari javljaju da se bore protiv GMO polja u Baranji. I to je jedan od razloga zbog čega neprestana vika protiv njihovog predsjednika vlade Viktora Orbana. Zacijelo nije dovoljno pratiti što će biti, još je bolje poći mađarskim putem. GMO sjeme, kako pokazuju znanstvena istraživanja, donosi neplodnost i smrt. Svatko gubi, ali ljudima koji su naumili smanjiti broj pučanstva na zemaljskoj kugli to ne predstavlja neku veliku poteškoću. Oni idu putem zla.

Čovječanstvo u ovo suvremeno vrijeme zaista nosi prilično težak križ. Sad je pitanje tko mu pomaže u tome, tko stoji podno njegova križa? Mislim da bismo Šimuna Cirenca mogli označiti pojmom obitelj. Navalili su na nju tzv. rodnom ideologijom. Nije važno kakvima nas je Bog stvorio, važno je kakvima proglasimo sami sebe. Sukladno tome nije važno kakvu je zajednicu Bog zamislio da živimo u njoj, važno je kakvu mi sami napravimo. Ovih dana čitam kako jedan hrvatski političar reče da je spreman za istospolnu zajednicu. Još se k tome uslika da ga svi vide. Stid, njemu je nepoznata kategorija. On se sprema za europski parlament. Bit će žalosno ako ga puk izabere da tamo dospije. Valjda nam je svima već dosta Račana, Mesića, Josipovića, Milanovića i svih tih besprizornih. Ali da nastavimo priču o onima podno križa. Danas su tu zacijelo i radnici. Ugroženi su kao nikada prije. Neprestano se donose sve noviji i noviji zakoni kako ih što lakše otpustiti, kako im uzeti pošteno zarađenu plaću. A tu su i umjetnici. Ne ovi sadašnji o kojima se naveliko piše i čije izložbe osiguravaju i duge cijevi. To su oni umjetnici koji nastoje prikazati lijepo, oni umjetnici koji vole dobro, oni umjetnici koji su prijatelji istine. Ne, nisu ovo naivne riječi. Ovo je stvarnost koja buja u njedrima Crkve. Ona nadahnjuje ljude kako biti sv. Ivan u ovo suvremeno vrijeme. Kada su se svi razbježali, čak i sv. Petar koji je prisezao da nikada ne će izdati, samo je on stajao podno križa i još k tomu bio na usluzi njegovoj ožalošćenoj Majci Mariji. I slijepac je mogao vidjeti kome pripada i znati što mu je u glavi.

Moram se na ovome mjestu prisjetiti majke Josipa Jovića, redarstvenika koji je na Plitvicama pao kao prva žrtva Domovinskog rata. Obilježavao se i ove godine taj dan. Vrli trenutni hrvatski političari poslaše izaslanike, njima se nije dolazilo iako dolaze na neke druge proslave. Zbog toga se branitelji udaljiše kad izaslanici započeše svojim ispraznim riječima. Novinari pokušaše iskoristiti Jovićevu majku da kaže nešto protiv tih branitelja. Ne treba govoriti da to nije učinila i da je se poslužila starom pučkom mudrošću. Ostala je na visini, oni su ispali mali i kukavni.

I sirijskim majkama u ovo vrijeme nije nimalo lako. Moraju se dovijati kako spasiti svoju čast i čast svojih kćeriju. Njihovi logori u Jordanu slabo su vođeni i kojekakve protuhe nesmetano navraćaju. Morale su pobjeći iz svoje zemlje jer tamo su rat posijali oni što kažu da se bore za demokraciju. Kao da se do nje, ako je već nema i ako je volimo, nije moglo doći i na drugi način. No, tada bi zaista stigla demokracija, ali ne i oni. Zbog toga je rat sredstvo kako pod svoje staviti tu zemlju. Patnji se još ne nazire kraj. Izvješćuje se o dopremi oružja pobunjenicima. Mi nekada kada smo se branili, nismo se bunili, zauzvrat smo dobili zabranu njegove nabavke. U svemu je svoje prste, neki kažu odlučne, imao i Budimir Lončar, sadašnji savjetnik trenutnog hrvatskog predsjednika Ive Josipovića. I sad bismo trebali prihvatiti da je demokracija što oni kažu?! Ili da je demokracija kad jednim potezom pera uzimaju ljudima novac sa štednje, kao u ciparskom slučaju. Odosmo predaleko pa o ovome možda neki drugi put.

Skoknimo do Litve u ovo uskrsno vrijeme dok očekujemo blagdan Duhova, ono vrijeme kad su se Isusovim učenicima otvorile oči i srce te su izišli van iz svojih zaključanih odaja Posljednje večere i počeli neustrašivo propovijedati što su vidjeli i čuli. U toj poglavito ravničarskoj zemlji postoji brdo koje zovu Brdo križeva. Nastalo je 1831. kad su se pobunili litavski i poljski kadeti protiv ruskog cara. Mnogi se ne vratiše iz te bune, mnogi zaglaviše i u odmazdi koja je uslijedila. Pučanstvo iz mjesta najbližih pobuni počelo je donositi križeve u mjesto pobune i tu ih ostavljati. Uskoro je nastalo čitavo brdo jer su i drugi oplakivali svoje mrtve. Kasnijem sovjetskom KGB-u, da još to ispričamo, sve se to nije svidjelo pa su tri puta sravnjivali dotično brdo da ne ostane nikakav spomen na nj. Međutim, puk se uporno vraćao i uporno donosio svoje križeve tako da su čak i oni morali odustati.

Dok nastojim odlučiti kako završiti ovaj napis, kroz prozor mi nadiru zrake sunca. Prethodno su se probile kroz oblake, tmaste proljetne oblake na nebu. Nije li tako i s našim životom? Sunce ili nada uvijek je tu, samo treba znati dostojno stajati ispod svoga križa.

Miljenko Stojić