Još uvijek nismo čuli da su se LGTBQ udruge u Hrvatskoj ogradile od pro-pedofilskih stajališta deklariranih homoseksualaca iz zapadnoeuropskih i američkih akademskih krugova, koji su u nedavnoj prošlosti u više navrata posjetili Hrvatsku, i to u organizaciji prof. Aleksandra Štulhofera, autora četvrtog modula zdravstvenog odgoja za maloljetnike, odnosno udruge Queer.

Umjesto toga:

„Lezbijska grupa Kontra i Centar za prava seksualnih i rodnih manjina – Iskorak pozvale su nadležne institucije da ukinu diskriminaciju istospolnih parova kroz OBITELJSKO ZAKONODAVSTVO te im tako osiguraju PRAVO NA BRAK i izvanbračnu zajednicu…“

Od osnovne škole preko sindikata do Sabora, svuda je ključno pitanje reprezentativnosti i legitimiteta. Je li „pravo na brak“ nešto što traži većina homoseksualnih osoba ili samo LGTBQ udruge, za koje se postavlja pitanje koga zapravo zastupaju? Jesu li te udruge nečiji izabrani predstavnici? Isto tako, opravdano je postaviti pitanje gdje je ta homoseksualna populacija odnosno „rodna manjina“ o kojoj oni govore? Na paradama ponosa okuplja se šačica LGTBQ aktivista iz nekoliko susjednih država, budući da u Hrvatskoj, izgleda, ima premalo homoseksualaca da bi se organizatori time mogli ponositi. A uz njih ponosno paradiraju političari naših ljevičarskih stranaka.

LGTBQ udruge subvencionira Vlada RH, dakle iz proračuna, dakle od poreza građana. One zahtijevaju „pravo na brak“ i ulazak u obiteljsko zakonodavstvo, što neposredno ugrožava identitet institucije braka kakvog poznajemo i koji prakticiraju građani ove države. U RAZLIČITOSTI svoje spolne orijentacije traže da se na njih primjenjuju ISTI zakoni. To je kontradikcija sama po sebi. Različite realnosti ne mogu nositi isto ime. Za različite situacije trebaju postojati različita pravila. Zar vrijeme uravnilovke ne pripada prošlosti?

U Hrvatskoj, kada je riječ o braku, govorimo o „oženiti“ i „udati“. Kod homoseksualaca, žene bi se dakle ženile a muškarci – što? Udavali? Ili treba iz rječnika izbaciti neke riječi, a većini zabraniti korištenje onih riječi s kojima se manjina ne može identificirati? Sve je to na korak od provalije besmislenosti.

Samo naivni i neupućeni danas još mogu vjerovati floskulama da legalizacija homo-braka nije ni na čiju štetu. Prve žrtve su djeca. Razvoj događaja u zapadnim zemljama govori sam za sebe. Dovoljno je pogledati niz svjedočanstava francuskih homoseksualaca, koji su otvorili web stranicu homovox.com da bi mogli izraziti svoje mišljenje, budući da ne mogu doći do riječi u LGTBQ krugovima, koji ih ignoriraju.

BOLEST, POREMEĆAJ ILI ŠTO?

U zapadnim zemljama sve donedavno, homoseksualnost su državni zakoni smatrali kažnjivim djelom, a religije teškim grijehom. Kada je liječnička struka homoseksualnost proglasila psihičkom bolešću, homoseksualne je osobe oslobodila mjerodavnosti kako države, tako i religije.

To je ukinula Američka udruga psihijatara 1973. Sada je po državnim zakonima kažnjivo reći da je homoseksualnost bolest, religijama se pokušava zabraniti reći da je to grijeh (neke homoseksualne udruge u Hrvatskoj htjele bi cenzurirati vjeronauk u školama), a nova religija - po receptu „sam svoj bog“ - homoseksualnost čak smatra poželjnom i preporučljivom. (Vidi http://zdravstveniodgoj.com/uploads/multiple_upload/fbfacbd7-afb4-f05b45e8-6120bf2d6ba7_P.%20Rondeau%20-%20Kako%20je%20homomarketing%20pokorio%20Ameriku%20%281%29.pdf)

Nezanemariv broj stručnjaka (psihijatri, psiholozi, psihoterapeuti) homoseksualnost svejedno i dalje smatraju poremećajem identiteta (kod nekih veći, kod nekih manji, kod nekih izlječiv, kod nekih neizlječiv, nisu sve situacije iste – vidi dolje: Bobby), samo što to ne smiju javno izreći, jer bi ih netko mogao tužiti, jer bi mogli izgubiti licencu. Psihoterapeut to pitanje ne smije otvarati. Događalo se da su aktivisti došli na psihoterapiju, navukli terapeuta na tanak led i onda ga tužili za nepoštivanje profesionalne etike, za homofobiju. U Hrvatskoj je jedan sveučilišni profesor bio profesionalno sankcioniran zato što je privatno ustvrdio da je homoseksualnost bolest. Ako je nešto homofobija, onda je to bojati se čovjeka koji izražava svoje mišljenje. Već i sama kovanica je manipulativna, jer uopće nije riječ o „strahu od čovjeka“, nego o otporu prema pokušajima da manjinsko seksualno opredjeljenje postane politička norma koja se nameće većini i mijenja zakonodavstvo.

Problematika tzv. rodnih manjina danas nije pitanje morala nego pitanje demokracije.

NEUROLOG doktor Sigmund Freud je navodno nadiđen. On je tvrdio da je sodomija perverzija. Nadišao ga je ZOOLOG Alfred Kinsey, samoproklamirani ekspert za ljudsku seksualnost, koji je temeljem istraživanja po zatvorima, među kriminalcima i zlostavljačima djece, ustvrdio da je prirodno/naravno/normalno sve što ljudskog mužjaka i ljudsku ženku može dovesti do užitka. Znakovit je odgovor, koji je Aleksandar Štulhofer dao na sučeljavanju s Judith Reisman na pitanje iz publike o „naravnim“ oblicima spolnosti: rekao je da NE RAZUMIJE pitanje…

U društvu koje samo sebe naziva demokratskim (a zapravo je još u fazi slovkanja demokratske abecede) svatko bi morao imati pravo na argumentirani način izraziti svoje mišljenje i svoje stavove, pa makar tvrdio da je zemlja ravna. Demokrati se ne boje ničijega mišljenja. Slobodna misao može ugroziti samo totalitariste. Strah od mišljenja vladao je u Jugi. Tko se u Hrvatskoj danas boji nečijega mišljenja? Tuđeg mišljenja boje se samo oni koji bi silom htjeli nametnuti svoje.

VEZA IZMEĐU HOMOSEKSUALNOG LOBIJA I LJEVICE

U svim zemljama u kojima je bio ozakonjen homoseksualni brak, to je bilo kada je na vlasti bila ljevica. O toj neobičnoj vezi između homoseksualnog lobija i ljevice, Ivica Šola dao je odličnu analizu na jednom predavanju za studente u Zagrebu. Sažeto, evo što kaže:

Nakon pada Berlinskog zida, općeprihvaćena činjenica je da su kapitalizam i liberalno tržište najbolja moguća formula. Svi misle isto. Kapitalizam se slavi, nema mu alternative. Ljevica doživljava krizu: izgubila je svog prirodnog saveznika – radnika, koji je postao potrošač, pa traži nove saveznike, novi identitet. Nalazi ga u rodnoj ideologiji, u „rodnim manjinama“ i u zalaganju za „rodnu i spolnu ravnopravnost“. Tako se ljevica, nakon zalaganja za klasni egalitarizam - borbu za prava radnika, počela zalagati za spolni egalitarizam - borbu za prava homoseksualaca.

„Sada sklapa savez sa spolnim manjinama, i to postaje glavno obilježje identiteta ljevice. Vidimo koji se proces događa: smanjuju se radnička prava a povećavaju se seksualna prava. Drugim riječima: „Proleteri svih zemalja, xxx se!“ (Ups, pardon, ali ovo je previše točno da bi se ispustilo…) Prestali su maziti radnike, počeli su maziti homoseksualce.“

GLAS HOMOSEKSUALACA KOJI MISLE DRUGAČIJE http://www.homovox.com HOMOVOX ILI ŠUTLJIVA VEĆINA

Mi smo šutljiva većina.

Mi se ne slažemo s ovim nacrtom zakona, ali nam ne daju do riječi.

Slušaj nas na homovox.com.

Čuj nas.

Zašto nam nametati zakon koji nas ne poštuje, koji ne poštuje djecu?

Hoćemo jednakost koja doista svakoga poštuje.

Mi smo homoseksualne osobe.

Imamo poruku za tebe.

Slušaj nas na homovox.com.

BRUNO

Dobar dan, zovem se Bruno, službeno imam 49 godina, na Internetu deset do dvadeset manje, ovisno o portalima. Homoseksualac sam, živim u okolici Lyona. Neženja sam koji živi s mačkama. Svjedočim zato što u ovom trenutku čujemo samo jedan diskurs, sektaški diskurs LGBT skupina. To su ljudi koji žive u endogamiji u svom getu u kvartu Marais (op. p. u centru Pariza), koji ni na koji način ne predstavljaju sve homoseksualce, rekao bih čak da predstavljaju samo jednu malenu manjinu. Većina homoseksualaca koje poznam nema nikakvu namjeru ulaziti u brak. Oni traže pravo na to da budu različiti, imaju pravo da ih se ostavi na miru i nikako ne žele biti instrumentalizirani zbog te priče o navodnom braku „za sve“ koji je zapravo brak za homoseksualce.

Što mislite o posvajanju?

Uspješno posvajanje je rezultat angažmana djece u procesu posvajanja. Mnogo više od roditelja, djeca se projiciraju u obitelj i identificiraju se s roditeljima. Na kojeg tatu – tatu 1 ili tatu 2, na koju mamu – mamu 1 ili mamu 2 će se djeca referirati? Tko će ih strukturirati? Hoće li se za nekoliko godina tata 1 i tata 2 još osjećati odgovornima za budućnost djece koju će posvojiti? Hoće li se investirati u njihovu budućnost, u njihovo odgajanje? To je posao na dugi rok koji traje desetljećima. Ta evolucija uopće nije pod kontrolom…

BENOÎT

Zovem se Benoît, imam 43 godine, direktor sam poduzeća i živim u paru s jednim mladićem već 8 godina. Treba reći da niste shvatili homoseksualnost ako ne razumijete da to nije izbor, kao što ni heteroseksualnost nije izbor. To je nešto što vam se nameće. Izbor je kako će čovjek s time živjeti na najbolji mogući način. To nije uvijek lako, ali vam mogu reći da sam danas sretan.

Što mislite o gay-braku?

Osobno sam apsolutno protiv nacrta zakona o homoseksualnom braku koji je bio predložen. Nisam protiv ideje kao takve, jer ako neki žele neki angažman koji regulira prava i obaveze kao u braku, to je plemenito i to bi zakon trebao dopustiti, ali što se forme tiče, ja sam protiv jer to počiva na laži, na pogrešci, na demagoškoj laži koja kaže da su homoseksualna i heteroseksualna unija ista stvar, a očito je da se radi o dvije različite stvarnosti, ako ni zbog čega drugoga, onda zato što par muškaraca ili par žena ne mogu začeti život, i čini mi se da je to dovoljno važan detalj da bi se koristila prikladna riječ. Predlažem civilni savez ili neku drugu prikladnu riječ za jednu specifičnu realnost. Ljudi moraju znati: ako se sve stavi pod istu riječ – brak – ako zakon bude prihvaćen, onda će se iz svih tekstova građanskog zakona izbrisati spominjanje oca i majke, a to su temeljne reference života, obitelji i društva.

A posvajanje?

Znamo da je slogan „brak za sve“ zamka, jer sve što vrijedi za heteroseksualce, vrijedit će obavezno i za homoseksualce, a kad je riječ o djetetu, to predstavlja problem. Bilo da je riječ o posvajanju ili o potpomognutoj oplodnji, to je upitno. U najboljem interesu djeteta vjerujem da to zavrjeđuje smirenu i otvorenu raspravu, daleko od političkog i medijskog pritiska koji sada vlada, koji po mojem mišljenju ne jamči mudro i smireno razmišljanje koje je potrebno u interesu djeteta.

Htio bih se suprotstaviti jednoj predrasudi, naime, da homoseksualci svi misle isto, da svi imaju iste ideje. Naša seksualnost na sreću ne formatira naš mozak. Najljepši dar koji nam se može pružiti je prihvatiti, prepoznati te razlike: da nismo svi isti, da razmišljamo različito, da nas se ne zatvara u klišeje koji su često vrlo uski.

RAPHAEL

Zovem se Raphaël, imam 38 godina, homoseksualac sam. Ugostitelj sam, ali sam već desetak godina bolestan pa sam na bolovanju.

Recite nam nešto o svojem životnom putu.

Nisam tražio da budem homoseksualac, nisam to izabrao, dugo vremena sam samom sebi predbacivao što sam takav, na tome sam radio više od petnaest godina, ali prije toga, to je bilo doista svakodnevna patnja. Doživio sam incest, tukli su me, to su dakle duboke rane. Jasno je da mi ovaj nacrt zakona sigurno ne će pomoći iscijeliti moje rane.

Što dakle mislite o homoseksualnom braku?

Uvjeravati nas da homoseksualni par može biti isti kao heteroseksualni par – to jednostavno znači rugati nam se. Istina je da danas postoje desetci tisuća djece koja nemaju legalne roditelje, ima roditelja koji se brinu za djecu na koju nemaju nikakva prava, i te situacije se ne mogu ostaviti takvima. Treba ih regulirati, da ih sutra više ne bude, ali ih ovaj nacrt zakona sigurno ne će riješiti. Naprotiv, dodat će desetke tisuća onima koji su već tu.

A posvajanje?

Koji čovjek danas, koji ima odrezanu granu na stablu svojih korijena, ne će ići tražiti tu granu? Naš genetski i nasljedni kod od nas čini ono što jesmo. To je naše bogatstvo: naši roditelji, naše bake i djedovi, naši predci. Kako se može ispravno sačuvati, očuvati, oploditi svoje blago ako ne znamo od čega se to blago sastoji? Da, imamo svoja prava, ali nemamo pravo na bilo što. Za djecu je doista važna nazočnost kako oca tako i majke.

HERVE

Iz Marseillea, da.

Zašto svjedočiti?

Žalosno je to što mediji – bilo TV dnevnici, velike nacionalne ili lokalne mreže, uvijek idu postavljati pitanja ljudima koji su za brak. Idite pitati ljude koji su protiv braka! Vidjet ćete da ima puno više ljudi koji su protiv, nego onih koji su za. Lako je reći: da, dat ćemo prava homoseksualcima. Ne! Ima nevjerojatno puno ljudi, većina, koji su protiv braka nego onih koji su za brak. Homoseksualci su u Francuskoj manjina, oko 2 do 3%, i unutar tih 2 do 3% jedna manjina traži brak, i to su uglavnom oni koji su povezani s nekom udrugom, koje ne želim ni navoditi. Bez obzira radi li se o dva muškarca ili o dvije žene, čak i ako provedu cijeli život zajedno, oni nikada ne će moći stvoriti obitelj. Obitelj – to su djeca. Dva muškarca ili dvije žene – tu nema djece, to je nemoguće.

Drugi argumenti?

Po meni, dijete se mora razvijati u obiteljskoj strukturi koja se sastoji od jednog muškarca i jedne žene. Netko će mi reći: da, ali ima žena koje posve same odgajaju djecu! Da, ali postoji otac. Dijete, ako si postavlja pitanja, može otići tražiti oca. Eto. To je nešto čega nema kod dvojice muškaraca.

A posvajanje?

Ja sam totalno protiv toga, jer smatram da stvarno nije normalno zahtijevati pravo na dijete. Nema prava na dijete. Dijete nije lutkica koju će se nabaviti 15. prosinca i staviti u neku obitelj. Dijete je plod ljubavi. To je plod ljubavi i treba ostati plod ljubavi.

JEAN-MARC

Već dvadeset godina živim s jednim muškarcem, istovremeno sam gradonačelnik svog sela u Burgundiji. S obzirom na nacrt zakona, moj stav nije netipičan, ali se to ne čuje u medijima.

Što kažete o LGTB pokretu?

LGBT pokreti koji se javljaju u medijima – nikada nismo za njih glasali. Nijedan homoseksualac nije za njih glasao. Oni nas ne zastupaju i ne mogu govoriti u naše ime jer ih nismo izabrali.

Zašto ste protiv?

Ne mislim da naše društvo to treba poticati, zato što to najprije nije biološki prirodno, oni ne će imati plodnost u smislu začeti dijete, ali mogu imati mnoge druge vrste plodnosti: umjetnička plodnost, to je često slučaj, i mnoge druge stvari koje znaju… Ja mislim da sam mnogo učinio za svoje selo, ljude sam približio jedne drugima, oživio sam život sela koje je možda bilo malo zamrlo, pokušavam stvoriti poveznice u mojoj općini, to je moja plodnost. Mislim da zakon mora tražiti ono što je najbolje za dijete. Mora poticati ono što je najbolje, a najbolje je – i mislim da to nitko ne može osporiti – imati jednog oca i jednu majku koji se vole u najboljem mogućem svijetu.

ALAIN

Pustite nas na miru! Vi mediji, prestanite nas stavljati u prvi plan! Prestanite nas gnjaviti! Jučer nismo bili tamo, zašto smo danas tu? Zato što smo odlučili da mora postojati homoseksualni brak? Ja sam protiv i nisam jedini. Već godinama živim s istim čovjek, ne trebam prsten na ruci da mi samo kvari život. Postoji PACS (op. p. pacte civil de solidarité – civilni savez solidarnosti), on možda može spasiti neki par koji je možda pokrenuo poduzeće, kupio kuću… Homoseksualni brak? Tamo gdje ja radim, u pokrajini Var, zahtjev za brakom nije većinski zahtjev. Kada je bio izglasan PACS, mogu vam reći - a ja sam vlasnik homoseksualne diskoteke - ako poznam 5 ili 6 ljudi koji su se paksirali, puno sam rekao.

Ljudi ne žele brak! Brak je stega! Homoseksualac voli biti slobodan! Što brak znači homoseksualcima koji su, većinom, ne baš previše vjerni? U parlamentu se tuku kao uličari, sve su se stranke podijelile, rastrgale, jedni su za, drugi su protiv… Zar u parlamentu nemaju o čemu drugom raspravljati nego o tom homoseksualnom braku? Ima ljudi koji umiru od gladi, koji umiru od hladnoće. Dopuniti PACS? Tome plješćem! Napravimo nešto konkretno, ali ne dirajmo instituciju braka!

BOBBY

Zovem se Bobby, imam 42 godine, predajem na sveučilištu, živim u Los Angelesu, u Kaliforniji. Odgojila me jedna lezbijka sa svojom ljubavnicom. Sa 19 godina sam se izjasnio kao biseksualac. 40 godina sam proveo u homoseksualnom miljeu, ali sam protiv „braka za sve“ i objasnit ću vam zašto. Ja sam sin lezbijke i odgojila me lezbijka uz pomoć svoje ljubavnice. Mogu reći da nije lako kada nedostaje otac, nije isto kao kad imaš tatu i mamu. Jako je dragocjeno, jako važno imati dvoje roditelja dvaju spolova. Tražio sam oca, nisam tražio seks, ali to dvoje je za mene bilo konfuzno, i zato nisam bio sretan u tom miljeu i život mi se promijenio kad sam upoznao svoju ženu. Iskreno rečeno, nisam očekivao ono što se dogodilo. Ona je došla k meni na večeru, popili smo vina i vodili ljubav. Tada sam shvatio da nisam 100% homoseksualac, i zbog toga mi se promijenio život. Poslije spolnog odnosa s tom ženom odlučio sam to legalizirati, oženiti se, i podigao sam kćer koja je proizašla iz tog odnosa. To sam smatrao moralnim i ispravnim: otac i majka zajedno koji odgajaju dijete zajedno.

Zašto sam bio djevac sve do 28 godine? Zato što nisam imao dovoljno samopouzdanja u odnosu na žene, jer nisam imao oca koji bi me naučio kako prići ženama.

Molim vas, Francuzi, nemojte učiniti tu veliku pogrešku u ovom povijesnom trenutku. Nemojte izglasati taj zakon o braku „za sve“ jer će to učiniti golemu štetu mnogoj djeci. Mogu vam reći što se događa u Kaliforniji. Tamo je legalizirano nošenje djeteta za drugu osobu. Ima dosta ljudi koji odu na godišnji odmor u Aziju, plate 8000 eura za dijete, vrate se i nitko ih ništa ne pita. To se ne odnosi samo na homoseksualce, to se odnosi i na heteroseksualce. Žene koje ne žele trudnoću da se ne bi udebljale potpisuju ugovore sa „nositeljicama“. Ne želim da se u Francuskoj dogodi ono što se sada događa u SAD. S tim zakonom u Francuskoj imat ćete ono što mi sada imamo: trgovinu djecom, kupovanje i prodavanje djece, kao što to već postoji u SAD. Francuzi, cijeli svijet vas gleda. Vi ste zemlja koja je izmislila pojam ljudskih prava. Važno je da budete svjesni onoga što činite. Nemojte izgubiti svoje mjesto u povijesti.

CHRISTOPHE

Dobar dan, zovem se Christophe, homoseksualac sam i objasnit ću vam zašto idem na manifestaciju 24. ožujka zajedno s Frigide Barjot zbog zakona o braku, jer taj zakon skriva PMA (procréation médicalement assistée – medicinski potpomognutu oplodnju) i GPA (gestation pour autrui – trudnoću za drugu osobu) čak i kada nema sterilnosti.

Mislim da dijete nije nikakvo pravo. Ako želim napraviti dijete, nitko me u tome ne sprječava. Nitko. Nema nikakvog zakona koji bi homoseksualce sprječavao da imaju djecu. Želim reći ovo: kada bih imao sina ili kćerku, moj sin ili moja kćerka poznavali bi svoju majku. U praksi, kada imate dvije žene koje imaju dijete, tata je prekrižen. Za dijete možda i nema neke velike razlike osim homofobnih zadirkivanja u školi, ali za društvo je to previše. Nemamo pravo činiti što hoćemo sa životom.

Znanost nam je omogućila dobiti djecu kad smo sterilni, ali koliko znam, nitko mi ne će usaditi uterus da bih postao jednak ženi, postoje razlike između muškaraca i žena. Kada vidimo gay-udruge koje idu u škole i tamo pričaju o rodnoj teoriji – stvarno se pitam što je to. Mislim da je društvo spremno na mnogo tolerancije, ali ipak. Ja sam homoseksualac, ja sam muškarac, nisam žena, nisam transseksualac. Prihvaćam svu toleranciju svijeta prema transseksualcima, prihvaćam da im se pruži svaku moguću pomoć, spreman sam im pomoći, ići manifestirati da ih obranim jer se transseksualce ne smije smatrati mentalnim bolesnicima, ali ne prihvaćam da manjine – bile one homoseksualne ili transseksualne – kažu da heteroseksualnost više nije norma, da norma muškarac-žena više nije norma.

Zbog svih tih razloga ću 24. ožujka ići na Champs Élisées, da bih manifestirao s, nadam se, dva do tri milijuna ljudi, jer ima mjesta. Tu je l'Avenue de la Grande Armée, tu su les Champs de Mars… Ako nas bude previše, policijska služba će nas usmjeriti prema tim mjestima. Vjerujem da je sada vrijeme prestati s tim glupostima. Dosta nam je pametovanja unutar gay-zajednice. Kada sam prije 10 godina glasao za Lionela Jospina (op. p. socijalist) oni su me nazvali fašistom, i to smatram doista jadnim. Ne moram nikome dokazivati da sam homoseksualac, nitko nema pravo govoriti mi da sam možda biseksualac, što su mi rekli u pariškom Centru za gay i lezbijke, pun mi je nos tih pametovanja. Vi, homoseksualci, ne postavljajte se onako kako se drugi postavljaju, nego odlučite za sebe. Budite odvažni. Ja kažem NE. Ja kažem NE.

CAROLINE

Zovem se Caroline, imam 45 godina, homoseksualna sam i već deset godina živim u paru s istom osobom. Radim s malom djecom. Život homoseksualne osobe je katkada bolan, uvijek kompliciran, to nas duboko potresa osobno, potresa našu okolinu, naše prijatelje i naše obitelji. Zato smo ekstremno osjetljivi. Tu pretjeranu senzibilnost katkada pokušavamo liječiti tražeći od drugih ili od društva da nam da neku vrstu blagoslova.

Što mislite o homo-braku?

Homoseksualni par po definiciji biološki ne može dati život, ne može stvoriti novi život. Dva muškarca ili dvije žene ne mogu imati dijete. Zbog te neplodnosti ne ćemo tražiti od društva da nešto smisli da promijeni tu stvarnost. Ne ću od okvira tražiti da se proširi da bih ja stala u njega. Ja sam pored okvira. To nikome ne daje ni veću ni manju vrijednost, to je realnost. Pitanje je kako ću se postaviti i kako ću dalje. Što ću smisliti prihvaćajući taj prirodni zakon. Ne ću ga zaobilaziti, ne ću ga manipulirati. Što ću smisliti da bi moj par imao smisla, da se na neki način produži, da donese ploda, da nešto pruži društvu, da ostavi traga. Zato kažem: pazite, udavit ćemo se u svojem vjerovanju, u svojoj iluziji da ćemo biti priznati od strane društva, da više ne će biti homofoba, da će nas voljeti naši roditelji i naši prijatelji takve kakvi jesmo, a to ništa ne mijenja na stvari. Po meni, nije na zakonodavcu organizirati i poticati okljaštreno rodoslovlje.

Što reći nakon ovoga? Ljudi se ne dijele na „homo“ i „hetero“, nego na razumne i nerazumne.

Što se pak poremećaja tiče, njih ima posvuda.

Ova i druga svjedočanstva („STOP EGOISTIČKIM LOBIJIMA!“) u video-formatu naći ćete na portalu homovox.

Lidija Paris