Dašak Europe, kažu, konačno stiže i u naše krajeve, s onu drugu stranu granice. Biralo se za Europski parlament. Moglo je se s tim pričekati i do kraja svibnja kad su lokalni izbori, ali kukurikavci ohrabreni anketama odrediše ove dane i tako spiskaše gotovo 100 milijuna kuna. Može se, ima se. Ali prevrtljivi narod odluči drukčije. Svoj glas dade HDZ-u i okupljenima oko njega. Izgleda da njegov čelnik Karamarko nije uzalud govorio da se stranka obnavlja i da će ponovo zaploviti starim stazama.

Još je usput zafrkavao bajne stručnjake kako je 700.000 ljudi očito prikladan uzorak za neku anketu. Promašili su, naime, barem za 10 postotaka temeljeći svoja predviđanjima na kojoj tisući, tko zna kakvih, glasača. Ali uvijek je tako kad hoćeš ishod prema svojim željama, a ne prema stvarnom stanju. U Herceg Bosni tih promašaja nije bilo. Ovamo su na izbore zalutali samo rijetki. Nije čudno kad se prema tebi odnose kao prema građaninu drugog reda pa te nastoje prisiliti da na izborno mjesto dolaziš ne minutama nego satima. E kad je tako, eto vam ih, zaključivali su ljudi. Imaju oni pametnijeg posla. U vrijeme prvih 10 crnih godina hrvatske države, tako kažu, kad je vladao HDZ demokracija je kudikamo bolje funkcionirala.

Nego, nije ovo priča o HDZ-u i njihovu uspjehu, odnosno obnovi. Pravi uzrok mog današnjeg hoda u ovom smjeru zapravo su novinski napisi o obnovi Crkve. Jaka tema, jaki napisi, samo od sadržaja ništa. Promašeno. Papa Franjo izabrao skupinu kardinala koja će ga savjetovati o određenim promjenama u Vatikanu, a možda i u drugim stvarima, nije još o tome ništa posebno rekao. I ne žuri mu se da se sastanu, što, pak, znači da stanje nije zabrinjavajuće kako mediji neprestano trube. Žao mi novinara koji moraju pisati što im se kaže ili im tekst prepravljaju onako kako vlasnik misli da bi trebao izgledati. Na kraju dođe do toga da sve sliči kao jaje jajetu. Naravno, govorim o onim medijima koje nazivaju mainstream. Kao, oni stvaraju javno mišljenja. Poveli su se time i spominjani kukurikavci pa se ovih dana provedoše tako kako se provedoše. Uzalud što su upravo oni vlasnici koji iz sjene povlače konce u medijima. Kad narod progleda, ne prolazi. Zbog toga sam uvjeren i u promjene na Zapadu. Tamo je stanje stvarno zabrinjavajuće. Naizgled demokracija cvjeta na svakom koraku. Medija na izvoz. No, misao malog broja stvarnih vlasnika provlači se kroz sve njih. I to je ono što ih čini prožuklima, proizvodom kojeg bacaš u prvi koš za smeće.

Progledaše mrvicu i u Americi. Stotine su prosvjednika, ne desetke ili stotine tisuća, neki dan prosvjedovali ispred Bijele kuće. Ne sviđa im se što njihovi sinovi i kćeri sjedeći zavaljeni u nekom uredu u Americi, obavezno s čašom coca-cole u ruci, nesmetano ubijaju po bijelom svijetu. Pogađamo, radi se o dronovima. Pojma nemaš da su tu negdje dok ne dobiješ bombu po glavi. I nije važno jesi li u zabačenim afganistanskim, pakistanskim ili nekim drugim brdima. Na zaslonu računala dokonog Jenkija izgledaš opasno i moraš nestati s lica zemlje. Vjerujem da su ovi prosvjednici malo čitali i medije koji razmišljaju pa su se zabrinuli i za same sebe. Dronovi bi lako mogli početi letjeti, zapravo već lete, i iznad njihove glave. A odatle do pucanja nije tako daleko, razlog se uvijek nađe. Zna to sve dobro Al-Qaeda. Opasnosti su davno uračunate u njezine namisli. Gdje god gori po arapskom svijetu ona je tu. Taj plamen pokušava pretvoriti u Alahov, izgraditi državu u njegovo ime. Sad što će ona upravljati njome, neka je druga priča. Uostalom drukčije je teško. Daleko je Alah.

Što je njima daleko, morat će odgovoriti Britanci. Milijuni su, barem tako kažu mediji, na korak do siromaštva. Pelješe li ih pelješe, naravno banke, drugi su lopovi prilično uspješno isključeni. U SAD-u, također mediji izvješćuju, to je već prirodno pa ljudi sele u podzemlja gradova, u napuštene rudnike, svugdje onamo kamo ne stižu banke sa svojim otrovnim kracima i gdje ipak možeš biti čovjek. Nastave li u Hrvatskoj s ovakvom rasprodajom i zaduženjima kao do sada, vrlo brzo ćemo shvatiti što ovo zapravo znači. Samo nisam uvjeren hoćemo li se dati tako lako pokoriti. Ipak smo mi Hrvati, a ne pokorni Amerikanci, Britanci i drugi zapadnjaci.

Volio bih zaista da sve ovo ne moradnemo dokazivati i da onaj poziv s početka devedesetih ne ostane mrtvo slovo na papiru. Tada smo uvelike govorili o duhovnoj obnovi. Pa se sve razvodni jer su na stolice opet zasjeli oni što vole jugoslavenštinu. Branitelji nisu imali vremena, oni su se borili. Da se to nije uvidjelo, na spominjanim europskim izborima pobijedili bi kukurikavci. Digli bi visoko glavu i govorili nam o europskim vrijednostima. Dobro, ne ćemo valjda sad o tome da su to oni isti što su nekada govorili o trulom Zapadu i zbog kojih smo morali krijumčariti najobičnije farmerice, da o kavi, deterdžentu, a prije toga šuškavcima i perlonkama, i ne govorimo. U slobodnim narodima ako se nekome krijumčarilo tada su se krijumčarili dijamanti, umjetničke slike i ta sitnarija. Jedino je Crkva uvijek išla istim putem. Za nju je komunizam uvijek bio komunizam, nije mu se primicala nego je od njega dizala ruke. Na taj način spasila nam je narod, kao i drugima. Čini to i sada kada uz ostalo njezina Komisija za martirologij među pobijenima traži primjere pravog mučeništva. A nije da ga nije bilo, bilo ga je i previše. Požurimo li s poslom, podrži li Bog sadašnjeg papu Franju, bit će znakovito da netko takva imena, i ponašanja, nekoga od naših proglasi mučenikom iz doba vladavine komunizma. Ma, obnovit će to sve nas, vjerujte mi.

Oni što ih nazivaju ambijentalisti, ekolozi i tako nekako, izgleda misle posve drukčije. Iako je bilo ozbiljno, morao sam se nasmijati kad pročitah jedan portalski napis o njima. Počelo im nestajati tema za rad, a plaća dobra i šteta ju je izgubiti, pa se neki od promatranja ptica i rasta drveća okrenuli prema izgledima brda koji ih okružuju. Tamo, pak, često nađoše postavljene križeve. Heureka. Puče priča nagrđuju li ili ne okoliš. Ima posla za tko zna koliko dugo. Stvarno, da nije žalosno, bilo bi smiješno. Nije to kod nas, još smo mi zaostali, to je u Europi u koju samo što nismo ušli, kažu neki. Kad ne bi čovjek imao ćudoređa u sebi, bilo bi se lijepo zaposliti na ovakvim poslovima. Živjeli ambijentalisti dok vas netko pametan ne ukine.

Istina je, prema okolišu se može i mudro odnositi. Dokaz je za to i »Muzej Sveta zemlja« koji će, ako Bog da, biti otvoren u Milanu za dvije godine. Svrha mu je da ljudi upoznaju povijest kršćanske nazočnosti u Svetoj zemlji, onome mjestu zbog kojega su nekada, a čine to i danas, krvarili pa im se nadobudni podsmjehuju. Ipak, i Versailles počinje nešto shvaćati. Uskoro će u njemu biti otvorena izložba posebnoga blaga Svete zemlje. Dok su, naime, europski vladari znali kome pripadaju, darivali su sveta mjesta kaležima, liturgijskom odjećom, jednostavno liturgijskim predmetima. Danas ti isti vladari daruju nekoga drugoga i nastoje zaboraviti svoje kršćanske korijene. Zbog toga srljaju u propast. Budemo li obnovili sebe i oni će se morati obnoviti. Tako je to uvijek s vladarima. Oni dobro razumiju što je to mainstream. Kad osjetiš miris vlasti, teško ju je se odreći. Samo te vjera može spasiti da ne počneš srljati u propast.

Miljenko Stojić