Prije koja dva-tri tjedna napisao sam prilično sarkastičan članak o Budišinom ponovnom angažmanu u politici. No nisam u tom sarkazmu uživao, prije bi se moglo reći da sam žalio što moram pisati tako. Budiša, Čičak, Gotovac i drugi proljećari bili su za nas studente iz osamdesetih nacionalne veličine. To danas možda zvuči prazno, no onda je odjekivalo kao poklič, kao poziv na žrtvovanje za domovinu. Idealizam tadanjih mladaca brusio se sjajem i čvrstinom tih imena u zadimljenim studentskim sobama Šare, Save, Cvjetnog … Eh, vrijeme svima uzme mjeru, i nama i njima, svima.

Ovih dana čitam kako u intervjuu u ''Vijencu'' Ivan Zvonimir Čičak lamentira: Medije i dvadeset godina nakon pada komunizma u Hrvatskoj vode izdanci jugoslavenske komunističke omladinske štampe. Vode ih djeca oficira JNA, Udbe, KOS-a i drugih komunističkih kadrova. Njima je demokracija ono što oni kažu da je demokracija.. Pritom, naravno, zaboravlja spomenuti kako je upravo on bio jedna od zahvalnih figura u rukama te komunističke elite koja se i njime poslužila da premosti po nju krizne devedesete i vrati se u punom sjaju nakon Tuđmanove smrti. Ona ista svrha za koju je nesnalažljivi Budiša poslužio u politici namijenjena je bila snalažljivom Čičku u sferi medija i civilnog društva. I on ju je dokraja predano odradio. Nakon toga je, razumije se, odbačen. Žalosno je da je jednom bistrom i okretnom Čičku trebalo toliko godina da shvati s kim piše i o ljudskim pravima bigliše! No, ako bi mu ''ljudskopravašku'' naivnost čovjek i oprostio, povjerenje u Del Pontičino sudovanje ne može. Tu ili je najobičniji interes posrijedi ili stara hrvatska naivna vjera da će nam pravdu i sređenu zemlju dati netko drugi.

Ipak, nisu Budiša i Čičak prava tema ovog teksta. Prava tema su spomenuta ''djeca oficira JNA, Udbe, KOS-a i drugih komunističkih kadrova'' odnosno njihova uspješna transformacija u barjaktare demokracije i europskih vrijednosti na ''brdovitom Balkanu''. U osnovi te transformacije je lukavstvo i obmana. Prave transformacije nikada nije ni bilo, naprotiv transformirao se hrvatski nacionalni genij, ona nadosobna  afektivna idealizacija iz koje narod crpi snagu za velike pothvate. Stvar je otprilike tekla kao u onoj priči o mačku u čizmama. Lukavi mačak nagovara čarobnjaka da se redom pretvara u lava, slona i miša kako bi se kao divio njegovoj čarobnoj moći preobražavanja. Na kraju ga svedena na miša, naravno, proguta. Tko je tu mačak, a tko miš ne treba objašnjavati. Jer što je drugo u posljednjih petnaestak godina bio sukus djelovanja medija i tzv. civilnog društva nego nagovaranje lava da se pretvori u miša!?

Na pitanje o pisanim medijima Čičak odgovara: Oni funkcioniraju prema ideološkoj matrici. Točno se unaprijed zna tko je „naš“ ili „njihov“. U tiskanim medijima vlada cenzura i huškački govor iz mržnje. Zbog sustavne cenzure i neokomunističkog ideologijskog okvira u kojem se ne nalazim dao sam otkaz u Jutarnjem listu. Tako sam se u 64. godini života opet našao na cesti, „otjerali“ su me isti oni koji su 70-ih godina kreirali ideološki okvir za moje hapšenje. Čičkova dijagnoza stanja i mehanizma djelovanja naših vodećih medija precizna je pouzdana koliko i zakašnjela. Spoznaja da su ga u njegovim šezdesetim prešli isti ljudi kao i u njegovim dvadesetim njemu osobno malo može pomoći, možda ga tek privesti pameti pa da ne služi više istim manipulatorima. No za razbistravanje šire slike javnosti mogla bi biti korisna. Kao i Budišino zakašnjelo priznanje da ga je ''koalicijski partner'' u suradnji s inozemnim službama pratio i prisluškivao u sklopu akcije hvatanja generala Gotovine.

Posebno brine Čičkovo mišljenje ''da komunistički klan i danas kontrolira pravosuđe''. Svjedoci smo da kod nas uigrano djeluju mediji, civilne udruge i pravosuđe. Ono što drugdje građanima osigurava informiranost, zaštitu ljudskih i građanskih prava kod nas je u funkciji ugroze demokracije, nacionalne neovisnosti, ljudskih i nacionalnih sloboda! Inverzija više nije djelomična nego potpuna. Bivši totalitaristi su arbitri demokracije, a bivši demokrati sve češće bivaju proglašeni zadrtim nacionalistima, fašistima i totalitaristima! Agresori su postali dragi prijatelji, a branitelje se javno stigmatizira kao zločince, kriminalce, ''lažnjake'' i kako sve ne! Put u balkanske integracije proglašen je europejstvom, a inzistiranje nacionalnom suverenitetu prokazuje se kao ''ostanak'' na Balkanu! Dokazani suradnici Udbe figuriraju kao slobodnomisleći ljudi, a slobodnomisleće ljude izolira se, stigmatizira i etiketira kao ridikule, fašiste, natražnjake itd.

Da, može se reći da su ''komunjare'' nadmudrile proljećare. Ali to je samo dio priče, nadmudrili su pripadnici ''komunističkog klana'' i cijeli narod kojim suvereno vladaju  od dvije tisućite naovamo. Proljećari, koji su samo u jednom povijesnom trenutku figurirali kao otjelotvorenje onog spomenutog nacionalnog genija, progutani su i provareni. Dakle prošlost! No nije propast svijeta, osovit će se nacionalni genij na noge u nekim drugim ljudima. I tijesno će mu biti u'' mačkovom'' trbuhu. Ne bih bio u ''mačkovoj'' koži kada se to dogodi. Na žalost po sve nas do tada će nas sve skupa vjerojatno progutati europski Lavijatan. A priča o toj avanturi tek predstoji. Današnja presuda generalima uvelike će odrediti njezin zaplet i moguće ishode.

Autor: Damir Pešorda