Trebalo je od početka suđenja napadati koncepciju udruženog zločinačkog pothvata, i to s inozemnim pravnim stručnjacima. Sada bi trebalo napraviti neki pritisak da u međunarodnim krugovima izađu s analizama koje osporavaju taj koncept

Nekoliko dana nakon izricanja drakonske presude generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču na Haaškom sudu od 24, odnosno 18 godina zatvora, novinari Vjesnika razgovarali su s odvjetnicom Jadrankom Sloković, koja je dobro upućena u haaška suđenja. Svojedobno je branila braću Mirjana i Zorana Kupreškića, koji su prvo osuđeni, a zatim oslobođeni na Haaškom sudu.

Što vas je najviše šokiralo u presudi Gotovini i Markaču?

- U svakom slučaju, to je činjenica da su presuđeni za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu. Prije smo kao o najgoroj varijanti razmišljali da bi mogli biti osuđeni po zapovjednoj odgovornosti, i to za onaj garantni oblik po kojem nisu uspjeli spriječiti neke počinjene zločine, odnosno da nisu doveli do njihova procesuiranja.

U presudi su Gotovina i Markač osuđeni za najteži oblik udruživanja u zločinački pothvat.

- To je zaprepašćujuće. Tu sudionici zločinačkog pothvata ne odgovaraju samo za one radnje koje su namjeravali poduzeti ili su ih poduzeli, nego i za sve one koje su nastale kao tzv. prirodna posljedica provođenja plana. Taj oblik udruživanja inače se naziva u sudskom žargonu čarobni metak za tužiteljstvo, jer kad to tužiteljstvo izvuče, od toga se ne možete braniti. Taj oblik odgovornosti ne postoji u statutu Haaškog suda, ni u statutu ICC-a, kao ni u statutima ad hoc sudišta. Istodobno, taj koncept napušta i moderna sudska praksa i nacionalna zakonodavstva u kojima on postoji, jer je on u suprotnosti s načelom pravičnosti, prava na pravedno suđenje, te posebno načelom krivnje. Osim toga, tužiteljstvo u Haagu potpuno proizvoljno koristi tu konstrukciju - tako npr. u predmetu >Ovčara< nije postojala koncepcija udruženog zločinačkog pothvata, pa je Radić oslobođen, Šljivančanin nakon 10 godina odlazi kući, Mrkšić dobije 20 godina, a Gotovina za zločine za koje nije morao ni znati završi s 24 godine zatvora.

Svi znaju da je u >Oluji< bilo zločina, ali se sve slomilo na Gotovini i Markaču.

- Nesporno je da je u >Oluji< bilo ubojstava, spaljene su kuće, bespotrebno je uništavana imovina. No, te je događaje trebalo dovesti u uzročno-posljedičnu vezu s postupanjem okrivljenika. >Oluja< je bila kratka vojna akcija, trajala je samo tri, četiri dana. Trebalo je neko vrijeme da zaživi civilna vlast na određenom području koje je četiri godine bilo okupirano. U tom razdoblju do uspostave hrvatske vlasti, naravno da je dolazilo do raznih ekscesa. No, u kaotičnim situacijama, kad se događaju velike promjene na nekom teritoriju, uvijek dolazi do toga. Smatram kako ne stoji utvrđenje suda da je postojala namjera hrvatskih vlasti, odnosno državnog i vojnog vrha da se Srbi trajno istjeraju s tog teritorija, što se zaključuje iz >Brijunskih transkripata<, a gdje se vojnom terminologijom govori da treba uništiti srpsku vojsku, a ne narod. Nadalje, naknadno su doneseni propisi o tome da će se oduzeti imovina Srbima koji se ne vrate, a iz čega sud zaključuje da je je postojao udruženi zločinački pothvat. Dakle, sud retroaktivno iz posljedica koje su uslijedile nakon akcije zaključuje o namjeri protjerivanja Srba. Kako je Gotovina, kad je vodio svoje oslobodilačke postrojbe, mogao znati da će za nekoliko mjeseci biti doneseni propisi koji će ograničavati povratak Srba?

Gotovini i Markaču presuđeno je za nešto što je bilo izvan njihovih dosega i moći.

- Treba uzeti u obzir činjenicu da su i Markač i Gotovina bili vojni zapovjednici i izvršitelji određenih zadaća. Te zadaće bile su dio politike koju su kreirale druge osobe. No, treba reći da Tuđman i Šušak nisu ni suđeni ni presuđeni za udruženi zločinački pothvat. Oni su umrli i suđenja mrtvim osobama ne može biti. Izvjesno je da su ostali živi da bi ih Haag vjerojatno procesuirao.

Kako bi se mogla napadati presuda Gotovini i Markaču?

- Trebalo je od početka suđenja napadati koncepciju udruženog zločinačkog pothvata, i to s inozemnim pravnim stručnjacima. Sada bi trebalo napraviti neki pritisak da u međunarodnim krugovima izađu s analizama koje osporavaju taj koncept. Imamo primjer njemačkog suca Wolfganga Schomburga koji je bio na Haaškom sudu, a koji taj najteži oblik udruženog zločinačkog pohvata napada svim sredstvima.

Je li potrebna neka politička akcija?

- U pristojnim državama ne govori se o takvim akcijama ni o lobiranju, ali se takve akcije provode, pa o tome ne treba govoriti naglas. Zašto, na primjer, nismo koristili dobru poziciju da kao nestalna članica Vijeća sigurnosti UN-a potaknemo pitanja kao što su koncepcije haaške optužnice, ili zašto se govori o međunarodnom sukobu? O takvim stvarima se trebalo čuti i pričati. Mi smo cijelo vrijeme bili u defenzivi. Istodobno, tužitelj nam je stalno prigovarao zbog našeg postupanja, na što nismo imali prave odgovore. Naša predsjednica Vlade uopće nije znala kakav problem predstavljaju tzv. topnički dnevnici. Da je bila na vrijeme informirana o čemu se radi, imali bismo puno bolju situaciju. Sada djelujemo nevjerodostojno. Haaški sud je od početka trebalo puno ozbiljnije shvatiti, a ne reći obranama: >Evo vam novac i dalje nas se ne tiče<.

Želite reći da su obrane optuženih u Haagu bile prepuštene same sebi?

- Apsolutno. U Haagu sam branila Kupreškiće, a u to vrijeme nisam mogla doći do dokumenata koje sam tražila. Sjećam se da sam dokazivala da Viteška brigada, u kojoj su se borili Kupreškići, nije bila u Ahmićima, nego je bila vojna policija. Tražila sam podatke iz kojih se vidi da su u Ahmićima poginuli pripadnici vojne policije. Ali u našim tajnim službama su rekli kako nema govora da daju te podatke jer da bi onda djeca tih ljudi rasla kao djeca ratnih zločinaca. A djeca Kupreškića su valjda trebala rasti kao djeca ratnih zločinaca. Ili drugi slučaj. Jednom sam snimila neku kasetu u Ahmićima i iz SIS-a mi nisu dali da to prenesem u Haag, jer da će to oni učiniti.
Nema razloga da se obranama ne pomogne. Trebalo je sve dokumente pokupiti, analizirati, a Hrvatska je morala reći da određene stvari ne može dati zbog nacionalne sigurnosti. No, u nas se najprije nije davalo ništa, pa su onda svi ventili otvoreni i iscurilo je sve.

Vjerojatno je u svemu bilo i politike.

- Bilo je raznih političkih igara. U jednom trenutku našli smo dokumente za suđenje Norac-Ademi na kojima je bilo označeno koji dokumenti idu u Haag, a koji ne. Tako je bilo dokumenata koji su teretili Gotovinu i Norca, i bilo je označeno da oni ne idu prema Haagu, a išli su oni koji su teretili Ademija. Ne vjerujem da se tako odlučilo u vrhu vlasti, nego su to radile neke osobe iz sustava. Bilo je i igara s prvom optužnicom na kojoj su bili Bobetko, Norac i Ademi, i koja je kasnije promijenjena. Onda se dogovorilo da se Norcu sudi ovdje, Bobetko je ispao iz optužnice, a ostao je samo Ademi. Dakle, država je stalno trgovala, na način ovog damo u Haag, a ovog ne.

U presudi se navodi da je na čelu udruženog zločinačkog pothvata bio Tuđman, pa onda redom Šušak, Červenko, a za to je presuđeno Gotovini i Markaču. No, prisutna je selektivnost, jer se još spominje samo Jure Radić.

- Pogledajte samo konstrukciju u optužnici za >Oluju<. Gotovina se navodi kao zapovjednik jednog zbornog područja, a Stipetića nema, Čermak, kojeg je u Knin poslao Tuđman, odgovara za civilnu policiju. Jarnjaka nema nigdje. Gdje je tu logika? Neke ljude se izvlačilo, a drugi su bili žrtvovani. Politika u Hrvatskoj i Haaški sud su očito u jednom dijelu zajednički djelovali na krojenju optužnica. Sinonim ratnog zločina u Hrvatskoj sigurno ne mogu biti ni Gotovina ni Markač. >Oluja< je bila legitimna akcija, puno ljudi je poginulo. Mi smo se borili za opstanak i bilo je biti ili ne biti. I sada se na tu briljantnu vojnu akciju, koja je pomogla i da se u Bihaću ne dogodi Srebrenica, primijenio koncept udruženog zločinačkog pothvata.

Hoće li presuda imati loše posljedice na budućnost Hrvatske?

- Ova nepravomoćna sudska presuda je viđenje troje sudaca koje još nije verificirano. Ona nije povijesna ocjena, niti je sud imao povijesne izvore na kojima bi mogao donositi takve zaključke. Presuda će biti samo jedan od izvora po kojem će se procjenjivati jedno razdoblje u Hrvatskoj. Ne smatram da će nas odrediti ova presuda, niti ćemo postati drugorazredna država. Nažalost, to će utjecati na to kako ćemo mi o sebi razmišljati, i netko kasnije. Presuda nije odlučujuća, neće se ništa dogoditi, nećemo dobiti sankcije, ali je jasno da smo u moralnom smislu loše prošli.

Hoće li presuda utjecati na odnose Hrvatske i Srbije, odnosno na tužbu i protutužbu za genocid na Međunarodnom sudu pravde?

- Ne vjerujem. Smatram da naša tužba za genocid protiv Srbije ni prije nije imala puno šansi. Dovoljno je vidjeti to što je taj sud presudio za genocid u slučaju Srebrenice.

Što sve treba učiniti da presuda Gotovini i Markaču u konačnici ne bude grozna?

- Treba poći od toga da cijelo vrijeme govorimo o nepravomoćnoj presudi. Vrlo smo daleko od konačne presude. Vidjeli smo kod Blaškića da je s 45 naposljetku osuđen na 9 godina zatvora. Postoje mogućnosti pobijanja presude Gotovini i Markaču. Taj predmet dolazi pred pet novih sudaca. U žalbi se izvode novi dokazi. Žalbom se pobija presuda i zbog primjene prava, odnosno konstrukcija zločinačkog pothvata, kao i zbog činjeničnih pitanja, koja su dovela do pogrešne odluke. To treba raditi vrlo studiozno.

Ni hrvatska javnost nije imala dovoljno informacija o tome što se stvarno događa na Haškom sudu. To je ovdje palo u informativni mrak.

- Jako su slabo praćena haaška suđenja ovdje, pogotovo u odnosu na Bosnu i Hercegovinu i Srbiju. Cijelo vrijeme se potpuno nepravedno i neosnovano govorilo de je optužnica Gotovini i Markaču piece of cake, i da ćemo je lako pobiti. Širio se nerealni optimizam da će Gotovina biti oslobođen. Prvo se tvrdilo da Gotovina izlazi van, pa da će biti odbačena optužnica, pa da smo pobili dokaze tužitelja. Stalno je vladala neka polueuforična atmosfera. Ali kao kod Foucaultova klatna, idemo iz jedne krajnosti u drugu. No, može se napraviti dobra žalba i aktivirati stručnjaci. Napokon, i odvjetnički timovi imaju vremena posložiti i preispitati koncepciju koja, očito je, nije uspjela. Svi trebaju isključiti taštine i pomoći koliko mogu. Treba pretražiti sve dokumente da se vidi je li nešto možda nije iskorišteno, probati naći način da se teze obrane koje su očito bile nedovoljne - pojačaju. I, naravno, treba poći od toga da o žalbi odlučuje posve novo vijeće Haaškog suda s pet novih sudaca. Kad sam branila Kupreškiće, oni su u prvostupanjskom postupku dobili deset, odnosno osam godina zatvora, i to samo za jedno djelo. Došla je sutkinja Patricia Wald koja je bila predsjednica drugostupanjskog žalbenog vijeća Haaškog suda. Na kraju postupka, ona je u završnoj riječi rekla: 'Vama je nanesena silna nepravda. Ovo što se vama radilo bilo je oličenje jednog lošeg postupka i vrlo nepravedne presude'. Ona je nabrojila deset stvari koje je prvostupanjski sud krivo napravio i zaključio. Rekla je i da ima osnova da se ide u novi postupak, ali s obzirom na to da je vidljivo kako nema ni jednog dokaza da Kupreškići budu presuđeni za kazneno djelo, izrekla je oslobađajuću presudu. Suprotnu onoj koja je donesena, i to bez novog suđenja. Zanimljivo je da je ta sutkinja prvo dovršila mandat svoje prethodnice Gabrielle Kirk McDonald, a nije se htjela ponovo kandidirati jer je bila jako razočarana onim što se događalo na Haaškom sudu. Da ne kažem i da je tužitelj Kupreškićima, kad su oni oslobođeni, meni napisao pismo u kojem je rekao da je ta oslobađajuća presuda pravedan ishod.

Situacija nije beznadna ni za Gotovinu ni Markača?

- Uopće ne. Prije svega treba razmišljati da na tom sudu postoji još neka Patricia Wald i drugi suci koji žele pravdu i pravednost. Za nas bi bilo jako važno da >Oluja< kao pobjednička akcija ne nosi stigmu udruženog zločinačkog pothvata.

Uvođenje prijatelja suda je pravno nemoguće

-Iz Vlade stižu najave da će se ponovo tražiti uvođenje prijatelja suda u postupak. Kako to ocjenjujete?

- Mislim da je to jedan od promašenih načina na koji se Vlada nastoji nositi s ovom situacijom i presudom. Vlada se na sto i jedan način, po meni potpuno promašen, pokušava boriti s ovom situacijom s presudom. To s prijateljem suda vjerojatno je netko usput spomenuo, a smatram da to uopće ne dolazi u obzir. Hrvatska je pokušala dobiti status prijatelja suda u predmetu Gotovina, Markač i Čermak još prije, ali je odbijena. Hrvatska se ne može u ovom slučaju uplesti kao treća strana. Na Haaškom sudu brane se konkretne osobe, a ne država. Drugo, nisam nikad vidjela da je u žalbenom postupku itko ikad angažirao prijatelja suda. U Pravilima o postupku i dokazima na Haaškom sudu kaže se da će Raspravno vijeće angažirati prijatelja suda ako je potrebno radi razjašnjenja nekih pitanja. Dakle, tu je isključeno Žalbeno vijeće. Mislim da je to s prijateljem suda i pravno nemoguće jer se Žalbeno vijeće bavi samo žalbenim navodima, a ne da si razjašnjava neka pitanja.Ovo je samo alibi Vladi da pokaže kako nešto radi. U subotu je predsjednica Vlade na konferenciji za novinare izvukla analizu o udruženom zločinačkom pothvatu koju je Akademija pravnih znanosti izradila u veljači ove godine. Pitam se gdje su bili prije jer je suđenje Gotovini, Markaču i Čermaku završilo u listopadu 2010. Zašto se s time izlazi sada, kad su prošli svi mogući rokovi, a ta je studija mogla biti iskorištena kao dio raspravnog spisa u Haagu. Pa postupak u Haagu traje godinama. Čermak je prvu izjavu haaškim istražiteljima dao još 1998. godine.

Biljana Bašić / Vjesnik