1.

Palestina putuje kroz moje misli,
spušta se popodne Velikog četvrtka,
razmišljam o vremenima i ljudima.
Bio sam tamo nekih davnih godina,
udisao mirise, borio se i živio.
Ne znam tko sam tada zaista bio:
možda Petar, možda Ivan, možda Luka,
Juda zacijelo nisam, bježao sam od toga,
taložilo se vrijeme i moje uspomene.
Tu negdje Isus se jamačno molio,
tisućljetne masline uporno svjedoče,
naprežem se čuti ih, otvoriti srce,
a one se raduju i blagošću me obdaruju.
Tog dana sve kao da je bilo protiv tebe.
Slavno si, Isuse, kročio tri godine,
bez obzira što oni to olako prebrisaše.
Prijatelji se udaljiše, kukavički smušeno,
osta ti tek nebo, put pred tobom.
I Juda ode nakon obavljena posla,
a vlast uzdahnu čilo u velikoj pobjedi.
Na Posljednjoj večeri govorio si o spomenu,
nisu te razumjeli, tvoji budući svećenici.
Čak si im i noge oprao, uzalud biše,
osjetiše se tek velikima i važnima.
Spustila se noć, odveli su te slaveći,
pijetao je mogao pred zoru zakukurikati,
netko se tukao u nerazumno čelo.

2.

Posao se uobičajeno žurno dovršavao,
tamo izvan grada, u zabiti i grozi.
Prikovali su vas nemilosrdno na križ:
tebe, razbojnika i još jednog razbojnika.
Ti si bio u sredini, kao neki vođa,
i ako tebe pobijede jamačno su i njih,
znali su to svi pogleda uperenih.
Spuštam ruku gdje kažu da bio ti je križ,
ne mogu ništa dotaknuti, zabranili su,
ćutim da mi je drag onaj desni razbojnik,
da ponavljam njegove riječi i oslobađam se,
dok u zatiljku bubnja vika puka i poglavara.
Tog dana stvoren je novi svjetski poredak.
Tvoje raspršeno stado počelo se skupljati,
neki su smjelo stajali ispod križa ti,
uvjereni da nisu uzalud s tobom gubili vrijeme.
Zagrmi, vojnici i poglavari razumješe znak,
istina neki tek na trenutak, dok se utišao,
žurili su kući skriti se i sve zaboraviti.
Tvoje tijelo bi predano prijateljima i zemlji,
ona ga uze u krilo i stade njihati, umilno,
snivaj, snivaj dijete, što ti učiniše, moj Stvoritelju,
odjekivala je ta pjesma oblikujući povijest.

3.

Tišina je pala svud oko nas,
Bog nam je u grobu, čemu smijeh?
Ali, znali smo da se nešto ima zbiti,
proljeće je mirisalo cvijećem,
probudio se život i ispunio nam oči,
treba samo otvoriti uplašeno srce,
da bi zagrgoljio izvor i napravio oazu.
Kad budem jednog dana k tebi putovao,
dočekaj me na mostu prijelaza, Isuse,
bit će me sram mojih pogrješaka, ali oprosti,
zaboravimo prašnjavu zemlju i namisli krive.
Znam da si pobijedio smrt i ušao u legendu.
Tog dana odstranio si nam mrene s očiju.
Najbolje da ti jednostavno reknem hvala,
sve drugo je privid lijepih riječi i osjećaja.
Dok budemo slušali hvalospjev uskrsnoj svijeći,
molit ćemo se i da svi naši dođu pred tvoje lice,
zajedno smo nekada hodili i pomagali se,
sada si im ostao samo ti i nitko više.
Djeca će zagledati jaja, luk, kruh i šunku u košari,
svećenik će izgovarati uobičajene molitve,
nastavlja se život ovamo dolje,
a oganj koji ne izgorijeva razbija tminu,
zna se tko je alfa i omega, vođa silni.

4.

Lijepo odijelo, kravata, ulaštene cipele,
Uskrs je, ljudi moji, danas se slavi.
Da, zaboravih, još širok osmijeh k tome,
pa vrijeme može stati i pjesma se početi.
Djeca pozorno motre i neprestano uče,
ćute da ovo će jednoga dana biti njihov svijet.
Crkvena zvona veselo bruje, čuješ li ih,
ljudi idu na misu, svome se Bogu mole,
mir se spustio na zemlju i ona zadovoljno diše.
A nije bilo lako doći do ovih dana,
čujem kako povijest škripi, teče, pada
o mom se i tvom narodu radi, ne zaboravi,
ne reci da ti je svejedno, ne odmahni rukom,
jer se danas ovdje ustvari o tebi radi.
Sjeti se da Bog je zaustavio more.
Tog dana dosanjali smo slobodu.
Zato smjerno stojim pred tobom, o Bože,
želim ti zahvaliti, reći ti da ćemo zajedno ići.
Znam, bit će još puno vjetrova i uzburkanih mora,
ali čemu briga, strah i izgubljenost u očima?
Ruka je tvoja čvrsta i putovi su tvoji široki,
evo gazim uzdignuta čela da me svi vide,
zajedno možemo promijeniti svijet, zgrijati ga,
ja gorostas, ja siromašni mali mrav u travi.

Miljenko Stojić

Hrvatsko slovo, Zagreb, 22. travnja 2011., str. 25.