Znam da bi Vice John Batarelo rekao da u svojim tekstovima predsjednicu uzdižem na pijedestal kraljice. No, svojim djelovanjem i angažmanom sama predsjednica ne daje mi puno izbora. Njezin mandat traje svega mjesec i pol, a u tom kratkom vremenu pokazala je da nije slučajno izabrana za šeficu države.

Oplemenjujući zagađeni politički prostor, predsjednica je u ofenzivi da hrvatsko društvo u cjelini postane bolje, ostavljajući mjesta i za one koji drukčije misle. Na tragu je to one njezine paradigme iz kampanje da će pokušati okupljati, a ne dijeliti hrvatski korpus kako su to radili njezini prethodnici, svi osim Tuđmana. Govoreći o mogućem ponovnom uvođenju vojnog roka, predsjednica se zapravo bavi stvarima koje su u direktnoj njezinoj nadležnosti kao vrhovne zapovjednice OSRH, a ujedno u tome ima i puno iskustva budući da je u NATO-u bila prva žena na položaju pomoćnice glavnog tajnika.

Njezine riječi u tom pravcu imaju stvarno veliki značaj, ali ideju treba pomno razraditi, te strategijski osmisliti eventualnu realizaciju. Protiv takve ideje mogu biti samo oni koji su i u jeku rata radili suprotno interesima države, djelujući kao peta kolona. Takvima je svaka pomisao na jaku Hrvatsku vojsku ravna rušenju starog sistema pa takvu situaciju ne bi htjeli još jednom doživjeti. Srećom pa se njih neće ništa pitati, niti su oni mjerodavni da uopće daju svoje komentare.

Četnikovanje Voje vojvode

Osobno nisam zabrinut zbog djelovanja jednog manijaka koji se odziva na ime Vojislav Šešelj. Niti me uznemirava primitivno paljenje hrvatske zastave u centru Beograda. Osobno me brinu stavovi službene srbijanske politike i začuđenosti hrvatskih medija nad Šešeljevim ponašanjem. Šešelj upravo to i želi, da se o njemu piše i da stvara nemir u Hrvatskoj. Također me brinu izjave srbijanskog ministra Vulina koji paranoično govori o zbjegu na traktorima iz 1995., a odbija govoriti o uzrocima tog istog bijega.

Da zaključim, Vojislav Šešelj govori i radi ono što većina ljudi u Srbiji misli. Može naša šefica diplomacije govoriti kako je srpska država demokratska, ali dok god srbijanska politika jasno i glasno ne osudi agresiju na Hrvatsku, pravog mira i povjerenja između dvije zemlje neće biti. Može Milorad Pupovac govoriti o uzajamnim odnosima i spuštanjem lopte na zemlju, ali dok njegovi sunarodnjaci u Hrvatskoj, poglavito u istočnoj Slavoniji slave Šešelja i sa srpskim zastavama se slikaju u Vukovaru, nema povjerenja između većinskog naroda i manjinske srpske etničke zajednice u Hrvatskoj. Stvari jednom zauvijek treba nazvati pravim imenom. A to je da i Vučić i Nikolić imaju putra na glavi jer su i jedan i drugi pod vodstvom Šešelja „mitingovali“ po Hrvatskoj u vrijeme rata i direktno sudjelovali u srbijanskoj agresiji.

Stoga je ministru Vulinu bolje tražiti četnike u vlastitim redovima, nego što pokušava naći ustaše u Hrvatskoj. Ustaše su u Hrvatskoj iščezle davno, dok se četnika u Srbiji može naći na svakom koraku. Čak i u državnoj vlasti Srbije.

Pusićkino dodvoravanje biračima

Da je ovo izborna godina, znamo ponajviše zbog poteza vladajućih. Na sve načine pokušavaju u zadnjoj godini biračima prikazati kako se oni brinu za ovaj narod. Jedan od takvih poteza sigurno je i povlačenje veleposlanika iz Srbije na konzultacije. Da je Vesna Pusić povukla veleposlanika iz Vatikana, Njemačke ili SAD-a, to ni ne bi bila neka vijest. Ali iz Srbije? Možda se Vesna Pusić promijenila? Teško!

S njezinim usmjeravanjem vanjske politike ka braći u regionu već su upoznati i Bantu plemena iz Afrike. Zbog čega onda ekspresno povlačenje veleposlanika iz Beograda? Zbog toga što se treba dodatno dodvoriti hrvatskim biračima pokazujući im kako se hrvatska diplomacija pod dirigentskom palicom ministrice Pusić brine o hrvatskim državnim interesima. Kad je trebalo povlačiti veleposlanika zbog slučaja Veljka Marića, to je bila drugorazredna tema. Naravno, tada ni godina nije bila izborna. I poruka većini hrvatskih medija: hrvatski jezik ima svoju riječ za izaslanika neke zemlje u drugu zemlju. Veleposlanik, ne ambasador.

Bozanić opleo po bankarima

Najpoznatija Bozanićeva propovijed datira još iz prošlog stoljeća kada je tek novopečeni zagrebački nadbiskup s ambona silovito progovorio o grijehu struktura. Stresla se tada državna vlast u prvim redovima zagrebačke katedrale, a ljevica je počela likovati jer, kao, Bozanić je crveni biskup. Na valu grijeha struktura jačalo je negativno raspoloženje naroda prema HDZ-u, a koalicija okupljena oko Račana, kao i mediji koji su ih opsluživali, nisu propuštali niti jednu prigodu da apologetski naglase kako je i Crkva protiv HDZ-a. Niti je Crkva bila protiv niti za HDZ, niti je Bozanić pogriješio kada je progovorio o negativnim trendovima u hrvatskom društvu. 18 godina kasnije Bozanić je s još smislenijim porukama najprije progovorio o ideolozima razvaline a potom i o bankarima lihvarima.

Precizno pogađajući nedostatke trenutnog društvenog uređenja, zagrebački nadbiskup i metropolit zavapio je zajedno s obespravljenim narodom i prozvao bankarske i državne institucije za nebrigu za malog čovjeka. Međutim, ako usporedimo medijske odjeke propovijedi iz 1997. i ove danas, vidimo nesrazmjere u izvještavanju. Dok je tada grijeh struktura doživljavan kao revolucija u crkvenom sagledavanju društvenih devijacija, a Bozanić doživljavan maltene kao predvodnik socijalističkog, a ne socijalnog nauka Crkve, danas je Bozanić, po lijevim medijima tek trbuhozborac nacionalističke politike. Dok je medijima tada Bozanićeva propovijed bila glazba za uši, danas su njegove poruke miješanje u politiku.

Licemjerje, ništa drugo. Bozanić je dobro poentirao u svim spomenutim propovijedima, ostajući tako promotor evanđelja. Kristovog, naravno. Ne partijskog.

Vazmeno otajstvo

Vazam nam kao vjernicima omogućava da uronimo u njegovo otajstvo i pronađemo novu nadu u sumornom životu. Dok je Božić iskomercijaliziran blagdan kojega slave doslovno svi, Uskrs nam dopušta da se identificiramo s pobjedom Isusa Krista. Uronjen u to otajstvo odlučio sam sa svima vama podijeliti svoju proznu umotvorinu. Ponosan na svoje podrijetlo, prenosim ju u izvornom obliku kako je napisana, na mojoj čakavici.

Veliki petak

Bura je pala. Ozgor Vratnika jutro počinje. Škuri oblaci kaj da znaju ča će danas bit. Mrzlo je i dan je turoban. Čak ni tice u gajbama ne pivadu, psi su prestali lajat. Mogla bi i nevera.

Na Kalvariji je tiho. Njegove oči pogledavadu na grad. Svaki čovik danas ćuti krvave ruke i noge, ožuljano čelo trnjen poljubljeno. Svaki od nas danas je Juda, obišen na stablo s trajset nesritnih srebrnih novac. On gljeda svakog od nas i ufa se. I on, Božji Sin, ufa se da ćemo baren danas bit malo manje Jude, a malo više ljudi. Ufa se da ćemo i mi kaj desni razbojnik bit š njin u raju. Jerbo On je danas naumil da nas otkupi. Ma ne sa soldima, neg s ljubavi, s ljubavi na križu. Jerbo, ča će nan soldi, ako ljubavi nimamo?

Pada noć, s Nehaja tapka friškina. Škura bura rastirala je ljude. On vapije: Oče, oprosti in svima. Sam ostavlja dušu, a pod njin samo Njegova Mater moli. Pogledava i ona prema gradu. S Kalvarije Bog silazi. Umoran i prebit. I čeka nedilju kad će anđeli reć: Sepulcrum inane! Grob je prazan! I kad ćemo svi skupa reć: uskrsnil je! Aleluja!

Nema Uskrsa bez Velikog petka. Nema pobjede bez čavala, probodenih ruku i nogu, trnjem obljubljenog čela. No nije li tako i s nama ljudima? U iščekivanju Uskrsloga valja nam stazama patnje. Jer samo tako moći ćemo jednom pred Njim uskliknuti: Gospodin moj i Bog moj!

Neka vam je svima blagoslovljen i sretan Uskrs!

 

Tomislav Stipić

Share
0